fbpx

Neobičan susret sa patuljkom

Sofija odluči da prošeta puteljkom koji je od bakine kuće vodio do potoka. Najviše je voljela prolaz od krošnji između dva drveta koja su izgledala kao ulaz u jedan sasvim novi svijet. Dok je bila mlađa Sofija je zamišljala da vile iza tog prolaza za vrijeme punog mjeseca igraju vilinsko kolo. Zamišljala je lijepe, dugokose djevojke kako se drže za ruke i uz smijeh plešu oko jedne tačke. Pitala se, da ih stvarno ugleda, da li bi odoljela da im se ne pridruži? Za njih se pričalo da su ćudljivi stvorovi. Niti dobre, niti skroz zle. Ko se u vilinsko kolo uhvatio taj bi s pameti skrenuo. Odvele bi mu dušu u drugi svijet a radoznalac bi ostao u ovom tijelu bez pameti i svijesti. Ne, ne bi se usudila da zaigra sa vilama! Pobjegla bi glavom bez obzira.

Tog jutra prolaz je bio pravi snježni. Kao kakav ulaz u kuću od snijega. Odlučila je da prođe na drugu stranu. Bilo je kao u bajci! Red borova spustio je svoje grane ispod sniježnog kaputa koji je bivao sve teži. Snijeg je svjetlucao poput pregršta sićušnih stakala i bio je čisto bijel, kako to samo može biti na selu. U gradu snijeg nikada nije čist. I ne možeš ga jesti kao na selu. Prošla je kroz prolaz i obrela se na čistini koja je vodila do potoka. Snijeg je bio dubok, skoro do struka, pa se Sofija teško kretala. Seljaci ovaj dio sela nisu smatrali toliko bitnim, tako da gotovo cijele zime ovamo niko nije zalazio. To ga je činilo još privlačnijim.

Konačno je ugledala potok. Nivo vode je narastao od ljeta. Osim škripe sopstvenih stopala po suvom snijegu čulo se samo žuborenje potoka. Kao da je potok bio jedina živa stvar na tom mjestu. Da nije bilo žuborenja lako bi se izgubila u vremenu, prostoru i bjelini. Disala je duboko, kako je baka učila. Govorila bi joj da tek ako smo svjesni svakog udaha možemo udahnuti onoliko životne sile koliko nam je potrebno.

„Disanje zatvorenih očiju daje vučiji sluh. Kad mrak padne na tvoje oči možeš da čuješ čak i zamah krila leptira.”, govorila je često baka.

Sofija zatvori oči i poče da osluškuje. Sasvim slučajno začu nečije trupkanje i mrmljanje. Otvori oči. Nije vidjela kome pripada, samo je primijetila snijeg koji se pomjera. Ukoči se u mjestu da ne bi odala svoje prisustvo, ali se prilika svejedno kretala ka njoj. Mora da je spazio prije nego što je ona njega. Konačno se kretanje zaustavi i iza gomile snijega iskoči patuljak. Pravi pravcijati sa bradom do koljena, haljini boje ilovače i smiješne male kapice čiji vrh je padao u stranu.

„Ne viđa se ljudsko biće ovuda zimi baš često. Kojim dobrom?”, obrati se patuljak Sofiji.

„Nemam neki poseban razlog, samo volim da šetam ovuda, pa makar i po snijegu.”, odgovori djevojčica.

„Čudna si mi ti neka djevojčica… Zašto se ne igraš lutkama? Već rizikuješ da te snijeg zatrpa?”, zajedljivo je upita.

„Ne plašim se ja snijega! I da me zatrpa, našla bi način da otkopam rupu i iz te gomile izađem.’’, hvalila se Sofija.

„Ha-ha-ha! Hrabra si mi ti, neka, djevojčica!’’, podsmijavao se patuljak.

„Pa kako se ti ne plašiš da te snijeg ne zatrpa? Vidiš li kako si malen, teže je tebi da se iskobeljaš ako se kakva lavina obruši na tebe, nego meni!”, pokušavala je da vrati istom mjerom.

„Da, ali ti ne pripadaš zemlji, kao ja.”, objasni patuljak.

„Kako to misliš? Pa svi hodamo po zemlji i naravno da joj pripadamo. Baš si ti neki čudan čovječuljak!”, reče Sofija.

„Da, mada nisam siguran da li bi se snašla kod brzog iskopavanja podzemnih puteva da ti tako nešto zatreba…”, nastavio je da je bocka.

„Ti kopaš tunele?”, bješe radoznala Sofija.

„Da, ja sam, Dalovrek. Patuljak zemlje. Lako hodam po zemlji, kao i kroz zemlju. Pričam sa biljkama. Zato znam sve tajne koje kroz njegovo korjenje teče.”

„Hoćeš li mi otkriti neku tajnu zemlje?”, upita Sofija svog sagovornika.

„Mogu da otkrijem tvoju tajnu, ukoliko imaš neku. Imaš li?”, zaškilji Dalovrek i zacereka se.

Sofija oćuta ovo pitanje što je patuljku bilo dovoljno. Znao je da djevojčica nešto krije i da nije u pitanju sitnica, već nešto mnogo veće. Za 153 godine života naučio je da prepozna kada nečije oči pokušavaju da sakriju istinu. A njene su, sasvim sigurno, krile nešto krupno.

 

,,Dakle, da priupitamo korjenje koju tajnu kriješ!”, reče zvanično. Nadam se da korjenje nije zaspalo!”, promrmlja više za sebe.

Uskoči u svoju snježnu rupu i stade kopati. Čulo se nerazgovjetno mrmljanje. Ubrzo se vratio na površinu.

„Vidi, vidi! Pa ja imam tu čast da upoznam djevojčicu vilinske moći! Ne dešava se ovo baš svakog dana. Daj ruku da vidim!”, naredi Dalovrek.

Sofija posluša i pruži ruku.

„Tja, ne vidi se ništa! Možda korjenje samo lupeta jer se uspavalo od ove zime…”, reče, pomalo razočarano.

Sofiji laknu. Ko zna šta bi ovaj patuljak mogao napraviti da sazna pravu istinu, da ona zaista ima vilinsku moć. Odluči da ispita patuljka o tome šta je čuo pod zemljom.

„A, reci mi, šta se to priča? Kakva je to djevojčica koja ima vilinsku moć? Nisam znala da vile postoje!’’ – iščuđavala se, ne bi li skrenula njegov pogled sa svoje ruke, nadajući se da i dalje neće primjetiti bilo kakav nagovještaj veze sa djevojčicom o kojoj je govorio.

„Trabunjali su o djevojčici koja je primila vilinsku moć. Njen dar je njena sudbina. Njen usud. Uzrok pomjeranja poretka između svijetova.”, objasni joj Dalovrek.

„Kakav usud?”, uplaši se djevojčica.

„Ko će ga znati! Ma stari korjen vjerovatno bunca od hladnoće. Nije niko lud da daruje čovjeka vilinskom moći kad svi znamo kakve to posljedice može da izazove po sve nas!’’ – povika Dalovrek. ,,Idem sada. Sa tobom samo gubim vrijeme! Zbogom!”, viknu patuljak i hop! upade u svoju rupu.

sačekala je dok je snijeg prestao da se pomjera. Pogleda svoj dlan.

Da li je zaista tako kako korjenje priča? – zapitala se. Kako tako jednostavna magija, kao što je pravljenje pahuljica, može poremetiti poredak među svjetovima?! Svašta! – ubjeđivala je sebe.

Uselio se strah u njene kosti. Odjednom joj je postalo hladno. Poželjela je da je baka bliže. Skupila je šake i duvala u njih ne bi li ih ugrijala. Čudno, tek sad je osjetila hladnoću.  Odlučila je da se vrati kući i ostatak dana provede uz baku. Možda je nagovori da rade nešto zanimljivo? Utješi je pomisao na mirno popodne te požuri nazad putem kojim je stigla. Više nije primjećivala ljepotu sniježnog prolaza. Nadala se da će joj se što prije izgubiti iz vida.

 

….
deo iz knjige, tj bajke za decu i odrasle “Sofija i čarobna bašta“, napisala Tatjana Kuljača, 2017.

U nastavku su informacije o tome kako neko može naručiti knjigu.

CRNA GORA – KAKO DO KNJIGE?
Direktno preko zvanične stranice autorke, https://www.facebook.com/fenomenmamizam/

SRBIJA – KAKO DO KNJIGE?
Knjigu SOFIJA I ČAROBNA BAŠTA možete kupiti na svim Corner Shop kioscima, Grafart trafikama i ostalim Beokolp-ovim prodajnim mjestima na teritoriji čitave Srbije. Knjigu možete naručiti i preko izdavača SAMO KORAK (https://www.facebook.com/samokorak/) iz Beograda, kao i u svim Laguninim knjižarama

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *