fbpx

Možemo li si dopustiti da budemo Nedovršeni, a Potpuni?

U prostoru moje sobe kad god riječi teku niz moje biće, uvijek je upaljena svijeća. Svjetlost je uvijek dobrodošao gost, zajedno sa svojim esencijama i toplinom. Napokon je stigao i najveći nosioc Svijetla – Proljeće. Sunce se uselilo u zemlju, sjemenke, pupove, cvijeće i u svaku poru mog tijela, grijući prizorima koje osvjetljava svaki dio moje duše. Zima je odnijela sve ono što mi ne služi i proces je bio uistinu intenzivan. Proljeće je došlo sa slavljima. Na dan mog rođendana u “Knjizi Buđenja”, Mark Nepo napisao je:

„ Sve zakopane sjemenke pucaju i

otvaraju se u tami,

čim se predaju procesu koji ne vide.“

 

Toplina nas uvijek navodi na pokret. Sunce nas uvijek zove na stvaranje, ali jesmo li spremni prepustiti se procesu bez svog mentalnog uplitanja u planove Života? Imamo li dovoljno povjerenja u Put? Da izostavimo svaki cilj kao razlog za ispunjenje svrhe.

Fotografiranje prirode u svako doba godine moja je strast, a razgovori sa šumom najveća inspiracija, tamo odem kada imam isplaniran put kojim ću kročiti. Tamo odem da me na najsuptilnijoj razini postojanja Život podsjeti da svoju svrhu ne možeš isplanirati, već samo slijediti.

 

Vrijeme otvaranja

           Hrabrost je frekvencije koja nas nosi u viša stanja svijesti, hrabrost je ona stepenica koja nas vodi od planiranog prema višoj svrsi. Proljeće je jedna od najdivnijih lekcija koje naše biće iz godine u godinu prolazi. Poput zakopanih sjemenki predajemo svoje namjere u nepoznato, u tamu zemlje. Ne znajući kakva će se čarolija odviti i hoće li naša namjera pronaći svoj put. Proljeće je vrijeme pokreta, sve što je dugo stagniralo pod ledom zime, sada se budi. Sve što je u tami spavalo zimski san probudilo je Sunce Života. I samo tako možemo ispuniti svoju svrhu prožimajući se  hrabro bivanjima naših srca u zajedništvu ovog života.

Proces predanosti

Možda u tami vlastitih zakopanih sjemenki ne možete ni zamisliti što će iz njih niknuti. Možda ne znate kako se bezbolno predati procesu rasta koji nikad ne prestaje. Život nas poput pucanja sjemenke često isteže do novih dimenzija svijesti. Došlo je vrijeme kada ne možemo stvari više raditi na pola, kada ne možemo balansirati između sustava i vlastitih čežnji. Došlo je doba kada nas život traži autentične, onakve kakvi smo u svakom otkucaju svog srca.  Ni sjemenka ne pukne na pola, ni stabljika ne izraste na pola, niti se cvijet na pola predomisli i vrati u zemlju. Hrabrost nas traži potpune i predane. Ciklus ponovnog rađanja nije ciklički proces, već spiralni. Ponekad zima ojača sjeme, ponekad snažni vjetrovi učine korijenje dužim i čvršćim, poneke biljke transformiraju svoje ovojnice da bi zaštitile plodove. Svakim se ciklusom iste biljke rađaju drugačije, kao i mi.

 

U sjemenu Cjelovitosti

Često zaboravljamo da svako sjeme već sadrži svoju potpunost, svoju istinsku moć. To što ima svoje faze rasta i transformacije je samo nedovršenost Puta Slobode. Božanska bit svakog od nas je bezvremenska melodija i ako joj otvorite srce i predate se , prožeti će čitavo vaše postojanje kroz sve dimenzije i oblike vam dane. Objašnjavanje, traženje formi, riječi i načina, stavljanje u kalupe prihvatljivog, stalno zatrpavanje novim informacijama, prestat će vam biti potrebno, jer bit ćete vođeni. Kao što ste bili do sada, vlastitom Cjelovitošću koja je oduvijek u vama.

Transormirajuća moć čežnje

Mnoge nas transformacije na početku udaljavaju i dijele. Ponekad se vođeni željama podijelimo unutar vlastita uma i srca. Zima naših duša donosi nam bliskost s nevidljivim Svijetom duše, te u tom periodu možemo čuti razne ideje, istine i tajne Svemira, ali ako ne pratimo cikluse vlastitih ritmova njihovi impulsi dovesti će nas u želje koje su nastale u razdvojenosti uma i srca. Želje koje su u granicama naučenih obiteljskih obrazaca, koje se samo objašnjavanjem i klanjanjem umu mogu uklopiti u život većine.  Ako dopustimo čežnji u nama, da bude baš takva kakav jest, surova, neuklopiva, tužna, sama, nedostižna, daleka, glasna ili tiha… Dopustit ćemo energiji koju je naše biće stvorilo da odnese ili izgradi u nama ono što je potrebno da sjemenka koju smo posadili pukne i krene na Put prema Suncu. U tom trenu, tim korakom slobodni od želja koje smo mislili da želimo, slobodni od planova koje smo u jasnim točkama zabilježili na papiru, slobodni od razdvojenosti koju je sustav u nama uvjetovao da bi postojao, te prenosio generacijama, krećemo na Put stvaranja u čistoj radosti  i bez očekivanja. Naše su sjemenke pale na plodno tlo naše istinske svrhe, čeznutljivo čekajući pucanje iluzija koje smo imali. Sada rastu prema Suncu.

 

U kontaktu sa Svijetom

Godi Keller jedan od najpoznatijih norveških stručnjaka za odgoj i obrazovanje djece na svom je predavanju napravio mali test. Zamolio je jednu osobu iz publike da podigne u zrak ispruženi dlan, te je svoj dlan stavio na njezin i postavio pitanje: Osjećam li ja nju ili ona mene? Što se sada događa?  Na ovo  pitanje rekao je: „I only could know myself in the contact with World.“ Spoznati sebe možemo samo kroz kontakt sa Svijetom, onim koji vidimo i onim koji ne vidimo, a osjećamo ga na razne načine. Taj proces je vječan, tečan i nedovršen, baš kao i naš život, uvijek će postojati još nešto što smo mogli, željeli ili trebali učiniti ako situacije pogledamo sa stajališta vlastita razuma. Ali duboko u nama naša Cjelovitost nas vodi najbolje što može u svakom trenutku. Ako je ovaj trenutak sve što imamo, onda smo uvijek Potpuni. Ali ako ovaj trenutak gledamo iz perspektive uma kroz prošlost i sadašnjost, onda smo nedovršeni.

Nedovršenost nam daje Slobodu izabrati kako koračati i što od sebe ostaviti Putu.

Ima par predivnih stihova putopjesnikinje Maje Klarić koji me uvijek sjete na Potpunost naših bića:

„ Pored nekih smo mjesta prolazili svaki dan,

         A nismo ih vidjeli.

         Tako i ja nekad predvidim Ljepotu tvog bića ,

         Što Uvijek je tu.“

   Ono što nas približava našoj svrsi, uvijek je na služenje drugima, zato što baš ta Potpunost u nama vodi nas životu u Zajedništvu, a to je ono što nas priroda vjekovima uči strpljivo i iz početka.

„ Ništa u prirodi ne živi za sebe,

Rijeke ne piju svoju vodu,

Drveće ne jede svoje plodove,

Sunce ne sjaji za sebe,

Cvijeće ne miriše za sebe,

Život u zajedništvu pravilo je Majke Prirode.“

 

 

Za traženje vlastitih strasti i pronalaženja svrhe prilažem ovaj čudesni video:

 

……..

Napisala i fotografirala Iva Pavić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *