fbpx

Mi nismo poput Nea

Vrijeme još uvijek ostaje jednom od najvećih zagonetki ovog svijeta. Što je ono i da li uopće postoji? U Matrixu se glavni junak Neo mogao izmicati mecima jer je tijekom bitaka vrijeme za njega protjecalo usporenim tokom. Slično i u stvarnosti ljudi koji su izloženi opasnosti često osjećaju kao da im vrijeme teče usporeno. Ovo iskrivljenje vremena očito nije posljedica ubrzanog rada mozga zbog adrenalina koji se aktivira u opasnosti. Umjesto toga znanstvenici sada izvješćuju kako je najvjerojatnije taj osjećaj iluzija. Kako bi vidjeli je li opasnost uzrokuje privid sporijeg toka vremena, znanstvenici na Baylir Collegea u Hustonu pokušali su uplašiti dobrovoljce. Veliki vrtuljci i ostali uređaji iz luna parka nisu proizveli dovoljno straha kako bi vrijeme usporilo, pa su istraživači dobrovoljce počeli bacati s velikih visina. Pri tome su ih pustili da u posebnu mrežu padaju na leđa bez pomoćne užadi. Dosegli su brzinu od preko 70 km/h tijekom približno tri sekunde pada s visine 100 metara. 


„To je apsolutno najstrašnija stvar koju sam ikada učinio,“ rekao je neuroznanstvenik dr. David Eagleman.

Znao je kako je stvar potpuno sigurna, a ipak je čitavo vrijeme čekao da nešto zakaže. To je bio jedini mogući način da se tokom eksperimenta postigne osjećaj produživanja doživljaja vremena. I zaista, dobrovoljci u istraživanju su izjavili kako je njihov pad trajao za oko trećinu duže nego skokovi drugih dobrovoljaca koje su gledali. Kako bi vidjeli znači li to da ljudi u opasnosti vide i percipiraju više – poput video kamere u usporenom snimanju – Eagleman i njegovi kolege napravili su uređaj nazvan „perceptualni kronometar“ koji je bio pričvršćen na zapešća dobrovoljaca. Te naprave nalik na sat na svom ekranu imale su titrajuće brojeve. Znanstvenici su mogli prilagoditi brzinu na kojoj su titrali tako brzo da ih se nije moglo razaznati.


Ako bi se mozak tijekom opasnosti ubrzao, istraživači su smatrali kako će se  brojevi na kronometru usporiti toliko da bi se mogli iščitati kada dobrovoljci padnu. Umjesto toga znanstvenici su zaključili kako dobrovoljci nisu mogli čitati brojeve na brzinama većim od normalne.

„Otkrili smo kako ljudi nisu poput Nea iz Mtrixa, i da ne mogu izmicati mecima kao u usporenom filmu,“ rekao je Eagleman.  Umjesto toga, čini se kako je takvo iskrivljenje vremena trik memorije. Kada je osoba uplašena, područje mozga pod nazivom amigdala postaje aktivnije, dajući dodatni paket informacija za koje su inače zaduženi drugi dijelovi mozga. Na taj način, zastrašujući događaji su povezani s bogatijim i gušćim sjećanjima. Što više sjećanja imate na neki događaj, čini vam se da je duže trajao. Eagleman je dodao kako je ta iluzija povezana s fenomenom da se vrijeme starenjem čini bržim. Dok ste dijete, svako vaše iskustvo vezano je uz brojna sjećanja; kako starite sve ste to već vidjeli pa su vam sjećanja sve manja. Stoga, kada dijete pogleda unatrag na kraju ljetovanja, čini se kako je trajalo jako dugo; dok se odraslima čini da je prozujalo.“


Ovaj rad mogao bi pomoći u razumijevanju poremećaja vezanih uz vrijeme, poput šizofrenije. Ipak, na kraju, „riječ je o razumijevanju mašinerije virtualne stvarnosti u kojoj smo zatočeni,“ izjavio je Eagleman za LiveScience. Naš mozak za nas konstruira tu stvarnost, i ako pogledamo pažljivije u njoj možemo naći sve te čudne iluzije.

Nova je činjenica da mi sada vidimo to kako doživljavamo vrijeme. Jako je zanimljivo čuti znanstvenike kako govore na ovakav način. Još ne tako davno kao jedan su odmahivali glavom na bilo kakvo spominjanje sličnih tema. Sada se situacija iz korijena promijenila. Što reći kada već etablirani znanstvenici počinju govoriti o „virtualnoj stvarnosti u kojoj smo zarobljeni.

Dobrodošli u Matrix, po tko zna koji put.

..

Piše: Igor Ognjenović 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *