Četvrtak je dan za mene. Radim ono što volim i što me ispunjava.
Danas sam otišla na masažu kod Doris. Doris bi trebala da masira moje tijelo. Ali svako malo uhvati se moje duše – pa krene trljati.
Prijateljica koja je jednom isto bila kod Doris kaže da je Doris vještica. Vjerujem joj.
To je, naravno, kompliment za Doris.
Danas se Doris latila mojih stopala.
– “Kako tanka, krhka, mekana stopala na tako jakim nogama. Gdje su ti korijeni?”
Kunem se, nisam ja počela ovaj razgovor. Iskreno rečeno, nisam ga ni htjela voditi.
Ali kad se Doris lati stopala ili tema, ona ne pušta.
– “Naše korijenje je u našim stopalima. Ona nas drže na zemlji – čvrsto, stabilno. Bez njih, lebdiš.”
“Ti, lebdiš”
Kao čardak ni na nebu ni na zemlji, prodje mi kroz glavu. Nisam sigurna da Doris zna tu priču.
Ali očigledno zna moju.
– “Ti sada moraš stvarati svoj dom. Dom nas drži na zemlji. To je ono sto nas stabilizira. Kad imaš dom, možeš ići gdje god hoćeš. Znat ćeš uvijek gdje pripadaš.”
Tako nekako. Nesto u tom smislu. Ne mogu se tačno sjetiti njenih rijeci, ali sjećam se smisla.
– “Moraš jačati svoja stopala. Hajde malo hodaj po kamenju.”“OK.” kažem po 10-ti put. Svaki put kad odem kod Doris dobijem novi zadatak. “Otvori pluća!” “Ispravi ledja!” “Diši duboko, dublje!”
I sad – hodaj po kamenju.
Jebemu Doris, skupo me dodje ta tvoja Masaza.
Ali mi očigledno treba.
– “Ljudi otrgnuti od doma, sakriju svoje korijene. Ona se povuku u stopala. Od straha, valjda. Moraš ih pustiti van.”
– “Time što ću hodati po kamenju?”
– “Pa, da.”
Ja mrzim hodati bosa po Pulskim kamenitim plažama. Po kamenitim plažama bilo gdje. U Havani sam plesala na svilenom pjesku, u Majamiju trčala gore-dole po pješčanim plažama, kilometrima dugačkim… U Puli obavezno nosim papuče za plivanje.
Gdje me nadje, Doris. Četvrtak je moj dan. Pišem. Jedem. Plivam. Masiram se.
Poslije Doris, otišla sam kod Jovane na pljukance. Jovana je iz Novog Sada i Pula joj se svidja više i od Crne Gore i od Malte. Jovana ima lijepe, tamne oči i čvrsta usta, s par bora. Meni je Jovana jako lijepa, ne znam za druge.
Četvrtkom ja tako sjedim za nekim od visokih stolova i pišem. I tu i tamo kažem nešto Jovani, ali ništa posebno i ništa previše prisno. Small-Talk.
Shvatila sam da su moji razgovori prilično neprirodni. Strašno sam pristojna. Jebiga, šta ću.
Možda ću, ako budem hodala vise po kamenju, biti manje pristojna?
U zadnje vrijeme šaljem samo najbliže u tri pičke materine.
Ne da bih ja sad Jovanu ikad poslala u tri pičke materine. Da se zna. Koliko god kamenja prehodala.
Četvrtkom obično jedem pljukance i pijem ledenu kavu.
I vozim bicikl.
Kad vozim bicikl kroz grad, imam osjećaj da sam extra cool. Zato što nema puno žena da voze bicikl po gradu. Osjećam se moćno.
Kad vozim bicikl po gradu, osjecam se vidjeno.
Možda zato što vozim po sred ulice (sigurnije nego uz trotoar). Ali kad zastanem čekajući zeleno svjetlo, neko mi mora trubiti da krenem. Odlutaju mi mislim.
Volim tu moć. Kako se neko nježnih, krhkih (bolnih) stopala može osjećati tako moćno na biciklu? Možda zato što ne hodam.
Na biciklu, istražujem Pulu. Idem tamo gdje nisam nikad prije bila. Usput sam stala da sklonim puža s ceste (neki Austrijanci zastadose da pitaju jel trebam pomoć, onako šćućurena na sred ceste, s biciklom na boku. Rekoh, ne hvala, zaista lijepo od vas, ali evo samo sklanjam puža.)
Istražujući, dodjoh do vojne baze (njih je na pretek u okolini). Htjela sam da prodjem kroz kapiju, ali ne daju – zabranjen pristup običnim smrtnicima.
“O, jel i ovo dio vojne baze?” Upitam ja, kao da nisam znala.
– “Vala, jest” reče čuvar bez zuba, s velikim osmjehom na licu. Onaj mladji, valjda neće da troši zube, pa se ni ne smije.
“A gdje se ovde može pristojno okupati?” Pitam tako, a more svjetluca 100 metara od kapije.
“Pa ja predlažem da prodjete napušteni kamp, pa na Galebove stijene. Ustvari, to su Golubove stijene…”
Laže me kroz rupe na zubima, osjetim, ali nema veze. Dobrovoljno sudjelujem u toj privatnoj šali. Put me vodi dalje, kroz šumu, preko litice, do uvale.
Tu skinem cipele, i preko kamenja, u more.
…
napisala Jelena Kopanja
