Kao da sam pala s Marsa, tako sam se osjećala. Stigla sam u zimskom kaputu sa malim Matijom, jednim koferom i Matijinim žutim plastičnim biciklom. Stigla sam na jug Afrike. U zemlju o kojoj ništa nisam znala. Osim da bi tamo trebalo da bude uvijek toplo.
Zato što smo učili u školi da je u Africi uvijek toplo.
I tada je bilo jako toplo, u januaru 1992. godine.
– “A kaput, šta će mi zimski kaput, zašto sam ga uopšte ponijela? “, pitala sam Stašu, pitala sam sebe, onako mršava, mlada i isprepadana.
– “Odmah treba da kupimo ljetni šešir za Matiju, najbolje bijeli, da nam dijete ne izgori, ovdje je sunce jako.”, rekla sam Staši. I odmah smo sa aerodroma otišli u grad. Da kupimo Matiji bijeli, pamučni šešir.
“Čuvaj Matiju, hej Staša pazi dijete, koja gužva, koliko ljudi, gdje ćemo živjeti, samo da se riješim ovog kaputa i džempera “, sve sam to u jednom dahu govorila mom mužu koji je nosio našeg dvogodišnjeg sina dok sam hodala pored njega ulicama nepoznatog grada.
Staša nas je samo grlio i govorio da će sve biti u redu.
Vidjeli smo se prvi put poslije tri mjesca. Otišao je prije nas. Na brzinu. Tenzija u zraku ga je otpuhala. Sve je mirisalo na rat i smrt u našem gradu.
Sad smo mu se pridružili Matija i ja.
Rasterećen, slobodan i nasmijan Staša nam je pokazivao drveće flamboje sa velikim crvenim cvjetovima, ogromno plavo nebo iznad nas, široke ulice i ulične prodavce koje su prodavali cvijeće, mango i papaje.
– “Boje su ovdje drugačije, sve kao da je suncem ispolirano, hej jel’ vidiš ti išta Žana? “, objašnjavao mi je dok sam ukočena hodala pored njega, što od tereta mog toplog kaputa, što od dugačkog leta, što od straha od novog početka.
– “Vidi ove loptice. To je neko voće, najbolje ga je prepoloviti i kašikom pojesti sjemenke koje su u slatkom soku, zove se passion fruit. Svidjet će ti se, znam.” govorio je moj muž i naš vodič kroz grad tog prvog dana kada smo sletili u Harare, dok sam se ja borila sa zimskim kaputom u ruci tog toplog ljetnog dana, dok sam se borila sa nepravdom koja nam je učinjena, i sa mojim stahom od nepoznatog.
– “Divni su ljudi ovdje, Žana. Nikom nije važno kako se zoveš, kako se prezivaš, odakle si došao.” , govorio mi je Staša dok smo Matiji birali šeširić.
A ja, kao pala sa Marsa, sva zakočena iako u pokretu, divila sam se optimizmu mog muža, njegovoj snazi i njegovoj volji da nam život učini lakšim.
Mislila sam, dok sam koračala pored njega da jedino što želim je da mi kaže da se odmah vraćamo kući i da je dolazak u Afriku jedna velika greška, i da će sve biti kao prije.
Nije bila greška.
Nikad više nije bilo kao prije.
….
ovako počinje knjiga “Tatenda Afrika” koju je napisala Žana Lokmer
Žana Lokmer je nomad koji živi u Puli trenutno i ove godine je otvorila “ŽIR” radnju sa svojim slikama i handmade stvarima, ima tu oslikanih keramičkih tanjira, šolja, pravi fenomenalne velike torbe, nakit … sve je inspirisano njenim životom u Africi, potom u Australiji, na Novom Zelandu. Očaraće vas bojama na svom instagram profilu https://www.instagram.com/zanalokmerdesign/
I za svoju knjigu “Tatenda Afrika” oslikala je ilustracije.
https://www.zanalokmerdesign.com
