fbpx

Gdje se ovo čudo gasi?

“Joj baš me nervira ovo, ali sjetila sam se dobrih starih vremena i pazi zovem te na mobilni, preko mreže.”, govori mi Vivi kad se desilo ono što smo mislili da se nikad neće desiti. Simultano su prestali da rade fejs, insta i whatsapp.

“Ma šta ima da te nervira… evo nas u globalnom detox-u. To je odlično. Nema overload-a raznoraznih sadržaja i ne provjeravam kad je zadnji put bio online. Možda je to baš za tu svrhu. Last seen online nam je sada svima isti i nema nikakav kontekst mimo onog da ovo čudo ne radi. Ah kako lijep odmor za mozak!”, odgovaram i mislim se da mi je malo više discipline da se ne kačim non-stop na sve moguće platforme.

Nije nam jednostavno da sebe -nagovorimo- da to ne radimo svjesno pa evo nas u ovom.

U svakom slučaju ko te traži naće te… ne moramo da se nudimo. Nije li to sjajna misao? Ima načina uvijek, samo ne mora da bude lako dostupno.

Kad se osjetimo -odsječeni- od nekog ili nečeg uvijek dođemo do traženja simbolike u nedostatku prave informacije…

“Pusti me da ponovo vidim tvoje story-e”, stiže Lili poruka od dragog nakon što su se dogovorili da pauziraju mjesec dana da skontaju šta hoće jedno od drugog i od života. Jedno pravilo ponašanja je uvedeno za taj vremenski period – nema komunikacije. Počinjem da se smijem: “Pa on ne zna da story nestane poslije 24h!!! Hahahaha. Jer pazi nisi već dan i po ništa stavila na insta! I naravno, misli da je to zbog njega! Eh, šta ti je muški ego. Ali dobro to ti je bilo standardno ponašanje, da ga blokiraš. Ovo ga je sad totalno zbunilo!”

A kad nismo dovoljno hrabri da otvoreno kažemo to što želimo ili hoćemo barem malčice da se pokušamo zaštiti od mogućeg odbijanja primjenjujemo slanje vizuelne provokacije…

Deset dana, a njemu ni traga, ni glasa. I onda se pojavila slika mjesta na kojem smo prvi put se poljubili. Znala sam da je za mene. Javila sam se i odmah me zvao. Moja razglednica, takoreći. I zaslužio je odgovor. Nije poslao samo -gdje si?-, nego se potrudio da osmisli nešto simbolično i onako stidljivo da mi kaže da misli na mene. Jer da je samo nazvao da li bi se javila ili ne… mučilo ga je. Ovako sam ja bila ta koja je povukla prvi potez, ma koliko da to bilo prividno.

No sve su to zapravo moderne poruke u boci

Whatsapp status – frozen.
Zadnji put vidjen prije mjesec dana.
Onda ekstenzivno guglanje da se provali jel’ to block ili nije.
Aham biće da nije.
Pa on može da vidi i moje status updates a da ja ne vidim da je vidio.
I kao brodolomnik koji je sam zapalio svoju lađu, plesao na palubi dok je ispijao posljednju flašu ruma, staviš sliku, napišeš stih ili poruku samo njemu, a dovoljno mutnu da može svakojako da se protumači i klikneš post. I kao isti taj brodolomnik se nadaš da će je taj neko primjetiti na pučini mora svog života, da je talasi svakodnevnice neće odvući predaleko nego baš da stigne do onog koga želiš, da se neće izgubiti u moru onih nebitnih.

Niste li primjetili da kad nestanete, kad se zaigrate sa nekom pasivnom ulogom u tom svijetu ili sa komuniciranjem odjednom ti koji trebaju se sami pokažu? Čim nestaneš, počnu da te traže jer na neki način više ih ne hranite svojevoljno energijom i pažnjom. Čuvate je za sebe ili u glavama onih ostalih to izaziva ono… hmmm šta li je zanimljivije od mene? Jer svi smo mi u tome, htjeli priznati ili ne.

I eto… uletio je svijet u globalni digital detox od par sati, oni teški ovisnici su potražili alternative.
Pa sam sasvim slučajno prijavila Lilu kao spammer-a kad mi je poslala invite sa nepoznatog broja na Telegram.
Tviter se čak sprdao sa porukom – Hello, literally everyone!-

A ja sam se zezala kako Viber, koji je više istočno-evropski momenat, radi bez problema dok se američka frakcija raspada… gledala sam stare James Bond filmove pa sam u momentu bila u istok-zapad podjelama, šta da vam kažem.

Svijet je definitivno evoluirao i ja prva sam obožavateljka tehnologije ali ne mogu da se ne pitam da nismo izgubili raznolikost i stavili sebe -na izvol’te- potpuno po inerciji i jer eto tako se desilo a da nismo svjesno razmislili šta to zapravo za nas znači.

Ali tako vam je to kad dijete dobije novu igračku, vidi samo kako je ona divna i ne pita se niti malo koje su joj sve mane. I da se možda previše zaigralo sa -stvari- a drugari su ga se poželjeli na igralištu i fali im još jedan igrač za između dvije vatre. I ne kritikujem, zaista… samo kažem da je sve to išlo prebrzo, i svaki novi telefon, nova inovacija dolazi prema nama a da nismo još -izgustirali- onu prethodnu. Pametno.

Sve nam to krade pažnju i drži je u jednom stanju konstantne napetosti pa mir moramo da tražimo svjesno i da se borimo protiv distrakcija jer smo stvorili takve navike.

Sjećaš li se kad nismo imali ništa od ovog, era prije mobilnih telefona?”, pitam Vivi.

Naša generacija je imala to iskustvo. Kad je morao dječak kojem sam se sviđala da me zove i onda da pita mog tatu jesam li kod kuće. Nije bilo tek tako da nekog nazoveš. Morao si malo da preskačeš preko ograda… danas smo dostupni, sami nudimo svoje podatke i tu smo vječito jer je telefon uz nas non stop. Morao si da nađeš broj telefona, nazoveš informacije kako se to tada zvalo i postojala je uvijek šansa da nisi bio ulistan.

“Telefon služi za prenošenje brzih informacija!”, govorila je moja mama.

Doduše njoj ni tuširanje od sat vremena nikad nije bilo jasno. Ali je izluđivalo što sam satima na telefonu poslije škole sa prijateljicom sa kojom sam provela ionako cijeli dan. Ah te sreće kad smo dobili bežični telefon, pa si mogao u sobu da se skloniš, onako kad je bio na sred hodnika pa nisi mogao ni da pričaš ili razvučeš onaj kabl koliko god možeš pa se zatvoriš u kupatilo a ona žica se vuče preko cijele kuće. Prvi mobilni telefoni su bili kao cigle. Ujak me plaćao da ga zovem sa fiksnog da bi mogao da ga izvadi u kafani i da se pravi faca. Tu je počela i priča statusnog simbola sa telefonima.

Kad smo satima pričali na telefon long-distance to je koštalo pa smo morali da biramo riječi. Sjećam se jednom kako mi je rekao -dječak iz drugog grada-: “Priznaj već jednom! Ajde priznaj da si moja i da me voliš! Reci više Nana… i samo da znaš da moje roditelje svaki minut tvog ćutanja košta i da ću vjerovatno da zaglavim radeći kućne poslove mjesec dana dok ne otplatim račun za telefon.”

Kad sam konačno sva svoja osjećanja stavila na papir i priznala sve, prijateljica je zgrabila to pismo kad sam ga zaključila i rekla: “Ja ću ga poslati… jer znam da ti nećeš!”. Nikad nije bilo odgovora, ali je barem u jednom trenutku ostalo zapisano.

I ne moramo više da budemo pažljivi ili nemamo taj luksuz jer je sve prebrzo, a kad pismo putuje 15 dana, dabome da ćeš da razmisliš šta je to što želiš da kažeš. I naravno nema nazad, nema brisanja pa -this message has been deleted- šta je pisac htio da kaže se nekada moralo čitati između stvarnih redova, a sad možeš samo da pogađaš šta bi? Vidjela sam u jednom muzeju kako je slikar Gustav Klimt svaki dan slao svojoj ženi razglednice sa po kojim ispisanim redom. Preteča sms-a takoreći. Jel nam možda zbog činjenice da tada nije bilo lako i brzo sve to malo više značilo?

Da li bi mi odgovorio na poruku da je putovala par dana i da je morala da pređe preko ko zna koliko ljudi? Ovako istipkam, pošaljem i dobijem seen. Jer meni je trebalo svega 10 sekundi da je napišem a još manje vremena da mu stigne. A onda opet, tu je i dopamin… hormon isčekivanja sreće pa hoćemo još i još i još. Previše je lako valjda pa mu se onda umanjuje vrijednost? Ne znam, ali znam da kad sam pisala pisma, bilo je značajno.

Poruke i brzina su nešto što nam je dalo i prostora da se skrivamo. Nije to moralo nužno da bude tekstualno. Nikad neću zaboraviti iz naše -pretexting- ere kako sjedim i pušim treću cigaru čekajući prijateljicu i samo čujem preko radio talasa: “Imamo sada poruku od Brane: Nana, kasniću! Mama me farba!”, naravno uz omiljenu mi pjesmu tog trenutka. Bijes me odmah prošao, prvo zbog činjenice da sad pola grada zna da se ona farba, a i čekala sam cijeli dan baš tu pjesmu da čujem. Smišljeno je to uradila. Mogla me nazvati, ali to bi značilo konfrontaciju zbog pomenutog kašnjenja. Majstorski potez!

“Upravo sam pričala sa muškarcem. Telefonski! Još procesiram.”, govori mi Lila zbunjeno. “Nisam navikla na pozive. Mislim, sa tobom satima znamo da pričamo, ali tipovi i to… baš sam zabagovala!”.

Počnem da se smijem: “Razumijem te, bilo mi je krajnje neobično sa ovim -posljednjim pokušajem- da nije bilo dopisivanja. Nego kad ja pošaljem poruku on odmah zove. Ali da ti kažem shvatila sam koliko mi -voice on voice- akcija prija ustvari. Nemam vremena da se zaglavim u svojoj glavi!”.

Ustvari u razgovoru, koji je real-time, nema prostora za vrdanje. Ako nećeš da ćutiš, moraš nešto da kažeš i nemam ja sad tu more opcija, nego -što na umu to na drumu-. Onda se ipak čini prirodnije nego kad ja lupim seen, pa onda razmislim šta da napišem, pa konačno napišem, pa obrišem i dok se nakanim da i pošaljem… Eee, do tada je on već odlučio da neće više prvi da se javlja. Jer je vremenski odmak dao prostora da se u njegovoj glavi sada ko zna šta izigra.

A nemamo više ni strpljenja da cijelu riječ napišemo… btw = by the way, brb = be right back i slično. Umirala sam od smijeha kad mi se moj GenZ drugar Oliver požalio kako je pokušao da objasni koncept skraćenica -starijoj- koleginici, a ona mu napisala čitavu rečenicu bez samoglasnika.

Postaje kritično i sve mora odmah, čini mi se. Imam sedam propuštenih poziva za 15 minuta koliko sam bila pod tušem. Pitam ga zašto ne pusti da odzvoni, na isto mu dođe vremenski. Gleda me zbunjeno, jer strpljenje da to sad tebi duže od dva puta zazvrči je nepostojeće. Uostalom koja to osoba nema telefon pored sebe non-stop! Radi se o tome da on mora da ima akciju da zove, prekine, ponovo zove. Ne može da sačeka. Need for speed! Tražim te i želim te odmah. Učinili smo se lako dostupnim za druge i za svijet pa se oni rijetki ljudi koji to ne čine i uzimaju vrijeme za sebe čine ludima.

Pritisak koji sami sebi stvorimo da budemo dostupni, da reagujemo brzo, da znamo u svakom momentu šta neko drugi radi je otišao toliko daleko da sad idemo na -digital detox- retreat. Mora da nam se oduzme, uskrati jer smo postali zavisnici. I treba nam pomoć!

U svemu tome smo počeli da se skrivamo i da gubimo ono što nas čini ljudima. Kontakt koji odmiče dalje od površnog i ranjivost u istom. Imamo savršene metode i napravili smo zidove da se zaštitimo i da se ne moramo pretjerano izlagati.

“Veoma je očigledno da mu se sviđaš”, kažem Oliveru dok izlazimo van na cigaretu nakon što je konobar besramno flertovao sa njim. I odjednom maloprije pomenuti izlazi takođe sa istom namjerom i staje 5 metara od nas. A mom Oliju je prvi instinkt da izvadi telefon i da vidi da li je na aplikaciji jer mu je sada u -range- pošto stoji tu kraj nas. “Pobogu, baci tu cigaretu, izvadi novu i idi traži upaljač!”, govorim mu.

“Da li si ti normalna? Da priđem i da pričam sa njim? Pa ne mogu to! Ovako pogledam jel na app i pošaljem like ili poruku pa da vidimo. Ako ništa ne odgovori, nema veze!”, govori mi pomalo ljutito.

Činjenica je da smo takve navike stvorili i da u kontekstu društvenih mreža i -porukanja- (što moja baba kaže) i svega ostalog smo se više zatvorili na emotivnom nivou. Kontradiktorno zar ne? Jer rekao bi čovjek da nam je doseg veći, dalji? I da se prikazujemo svijetu i širem auditorijumu, ali tu pokazujemo samo ono što želimo, ono što mislimo da će naići na odobravanje. Dijelimo i pakujemo u onaj paketić u kojem možemo biti sigurni. A brzina kojom se sve to odvija u virtuelnom svijetu nam ne daje vremena ni da procesiramo informacije i događaje, nego samo nastavljamo iz jedne igre u drugu.

Volim ja sve što mi tehnologija kao takva pruža.
Fan sam i društvenih mreža.
Ali tu vrstu olakšanja koju sam osjetila kad sam shvatila da to sve ne radi.
Uh!
Nemam šta da provjeravam, nije mi dostupno.
Nema iskušenja.
I baš sam mirno spavala tu noć.
Nije bilo trzaja niti notifikacija pa da vidim šta se desilo ili jel se to baš on javio.
Ja sam ipak ovisnik i u tom momentu sam sebi priznala da imam problem.
A to je prvi korak!

Eh sad da vidim gdje se ovo čudo gasi?

….

napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!

U iščekivanju i pripremi svoje knjige za sezonu proleće-leto 2022.

Leave a Reply

Your email address will not be published.