fbpx

Sve je seks

Ko o čemu, baba o uštipcima… i Nana o seksu. Ali sve jeste seks. Evo danas razmišljam o toj odluci Američkog vrhovnog suda da se zabrani abortus. I to je seks. Strah od seksa. Možemo mi da polemišemo o kontroli nad ženskim tijelima, ali aman ljudi radi se o seksu. Jer seks je moć. A čim u igru uleti moć, tu se nađe i potreba za kontrolom.

Nisam iznenađena. Zabranjen abortus u Americi, žene će biti primorane da rađaju, htjele one to ili ne. Patrijarhalni sistem od vijeka i vijekova nad ženama sprovodi eksperiment manijakalne kontrole. Ko zna kad je to i zbog čega počelo, ali nije uopšte neobično. Uzmite bilo koju zemlju i u njenoj strukturi ćete negdje naći ograničavajući faktor za žene i pokušaje kontrole nad istim. I ne samo žene, no za sve one koje ne pristaju na to da je čak i Bog muškog roda. Evropa je već vidjela sličnu stvar u Poljskoj po pitanju abortusa. U Crnoj Gori je postojala cijela -stop- kampanja, jer bi se abortus vršio ako je dijete bilo roda ženskog. U Austriji je nezakonito da se smrzavaju jajašca ako niste spremne da rađate u -primjerenim- godinama, a u Njemačkoj plaćate više poreza ako ste -single-.

I šta nam svi ti takozvani zakoni zapravo govore? Da je seks sankcionisan ukoliko je između muškarca i žene, ako je svrha da dovede do začeća i da ste pritom vezani bračnim ugovorom te da se vrsta produžava kontrolisano. I u tome leži suština partrijarhata. Jer regulacijom seksa se stiče kontrola. A da ne govorimo kako se psihološki kastrira ljudstvo. Seks je svet! Samo ne u religijskom smislu… Jer kad razmislite, ako se odmaknemo od pornografije to što se dešava u tijelu i zadovoljstvo koje proizvodi je u najmanju ruku božanstveno. Eh sad zamislite svijet u kojem svaka žena spozna svoje zadovoljstvo. I ne bi mi bili tu gdje jesmo da se seksualnom zadovoljstvu, naročito ženskom pristupalo drugačije. Jer ajmo realno… svetica ili kurva. To je nama naša borba dala.

Niko nije kriv a svi smo krivi. Naročito mi žene treba da preuzmemo odgovornost za sve ovo što nam se dešava. Jesmo, mi smo subjekti patrijarhata. Subjekti, podanice, voljne ili nevoljne, ali smo žrtve samo ukoliko tako odlučimo. I nikako drugačije. A krive smo! Krive smo za svaki put kad smo oćutale nepravdu, kad smo lažirale orgazam, predale se nekom muškarcu jer to tako treba ili tako će da me voli više ili koju već priču smo sebi pričale, kad smo drugu ženu kritikovale zbog njenih izbora nesvjesne nametnutih nam patrijarhalnih normi, krive smo što nismo svakog doktora poslale tamo gdje sunce ne sija kad nam nameću krivicu zbog odluka vezanih za sopstveno tijelo, krive smo jer ne učimo naše sestre, kćerke, pa čak i naše majke da je naše zadovoljstvo, i to naročito seksualno, primarno. Šta to meni društvo daje što poštujem njegove norme? Prihvaćena sam, odnosno nisam odbačena. Pa sjajno, bravo… evo da budem ja -dobra djevojka- samo da me neko ne bi povrijedio.

No sve to što vidimo ili čujemo su samo odrazi onoga što živi u nama, što nam je generacijski usađeno a nismo spremni da se uzdignemo iznad nesvjesnog. I na mikro nivou ne činimo ništa, tako da protestovanje i sve pride mala je vajda. Žene lažiraju orgazam pobogu. Mi ne tjeramo muškarce da se potrude. Mi smo te koje nismo u svojim životima preuzele kontrolu nad sobom, nad sopstvenim tijelom.

I zašto su to najčešće muškarci koji tako očajnički pokušavaju da sputaju žensko zadovoljstvo? Jer su njihovi porivi ti koji se ne mogu lako kontrolisati. Nisu oni jadni krivi, to je tako biološki namješteno, oni su predatori. Priroda je to tako namjestila. Nepresušan izvor sjemena, dostupan 24/7, dok je ženama na raspolaganju određen broj plodnih dana, jajašca i godina u kojima su reproduktivne. Nije to ništa slučajno jer majka priroda je ta koja je naš mehanizam postavila da se žene zapravo odmore. Ali pazi malo… u pauzama, eeee neviđen broj mogućnosti da se igramo.

I opet kažem niko nije kriv, a svi smo krivi. Ne radi se ovdje o ženskom rodu… Ne zato što smo mnogo bolje, a ne… nego zato što smo iste kad dođe do toga da želimo da sve predvidimo i iskontrolišemo. Koliko nas je htjelo da naš partner, dijete, roditelji budu drugačiji pa smo razvili tu agresiju ili supresiju? Stvari ne vidimo na mikro nivou, ali tu su i ta ista manična želja da sve predvidimo, da kontrolišemo, da naš svijet i sve u njemu podesimo tako kako nama odgovara. Zato i ne možemo da se predamo zadovoljstvu, da srušimo sve barijere koje su nam nametnuli u glavama prvo kad dođe do seksa pa tek onda sve ostalo, jer to znači predati se i istražiti ono što nam je i u nama još nepoznato. Sve je to ista strana novčića. I sad bi da uperimo prst u drugog, u svijet ili da se pretvaramo da ovo sve nema veze sa nama. A ne može… ne ide. Prc milojka. Sve dok žena ženi ne bude sestra, prijateljica, sveštenica i učiteljica kad treba, nigdje se nećemo pomjeriti. Ali nigdje.

“Moram nešto da ti ispričam.”, kaže mi Vivi. “Neki dan sam imala najbolji orgazam u životu i u momentu vrhunca sam vrisnula: Hvala ti Nana”. Toliko se smijemo da me stomak zabolio.

Eh pa vala, jest mi drago da mi se žena zahvali na orgazmu. S obzirom da sam heteroseksualne orijentacije (još uvijek) vjerovatnoća da se to desi mojim -trudom- i -zalaganjem- je bila veoma mala. Ona je moj omiljeni test subjekat. Kupila sam joj prvi vibrator i poklonila Master Class Emily Morse – Sex with Emily. Znači alatku i uputstva za žensko seksualno zadovoljstvo. I ovdje pričamo o osobi koja je provela 10 godina u braku u kojem nije niti jednom sa mužem doživjela vrhunac. E to vam je to. Sa patrijarhatom smo ukolnili potrebu za muškim zalaganjem oko našeg zadovoljstva, no malo im bilo pa su nas učili da ni sami ne bi trebali da se time bavimo jer sramota je.

Bijes, ljutnju, tugu i strah treba zamijeniti potragom za zadovoljstvom, za izrazom onog što nam je prirodno i urođeno a to je uživanju u ovozemaljskim tjelesnim porivima, između ostalog. I to same sa sobom prvo. Jer vjerujte mi kad znate šta je moguće ne pristajete na manje i onda i od partnera tražite ono što vam treba. A sistem se ruši malo po malo… jedan orgazam po jedan ja bi rekla. Umjesto da se prošetate u znak protesta ili objavite svoje nezadovoljstvo na društvenim mrežama okrenite se svojoj sestri, prijateljici, majci pa popričajte o tome kako možete da promijenite ono što nam je generacijski prodavana šarena laža. Ili uložite pare u neki fond koji služi za podrivanje patrijarhalnih normi. Bilo šta, jer mikro na kraju postane makro. Ne treba nama revolucija, nama treba evolucija. Potpuno i bezkompromisno oživljavanje ženskog životnog zadovoljstva, na svim poljima.

Sjedim na zidinama Starog grada i slušam kako more udara o malu uvalu tu pod mojim nogama. Odjednom čujem zveckanje i miris tamjana, počinje liturgija i zvone zvona na crkvici. Sjedim i dalje. Volim crkve, volim tamjan, volim sve svece i anđele naročito jer sam jednim blagoslovljena, ali ne mogu u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Danas ne mogu. Borim se sama sa sobom da li da uđem, jer volim i crkveno pojanje. Volim osjećaj sigurnosti koji mi daje prostor, onaj prostor u kojem sam uvijek mogla da plačem i da se pustim. Jer za mene Bog nije religija. Ne hulim i ne kažem da sam ja u pravu! Svi smo u pravu i svi smo u krivu. Ali kad pomislim na sva nedjela koja su počinjena nad ženama u imenu hrišćanstva i dogme, stomak mi se prevrće. Religija ne ograničava žene kao bića, ona ih ograničava kao seksualna bića. Zanemarene i stavljene po strani za vijek i vijekova. Jer vidite mi smo žene histerične uglavnom i nama upravljaju hormoni. Ne može se nama povjeriti da budemo racionalne, stoga moramo biti kontrolisane. Mentalno, tjelesno i duhovno.

A onda gledam oko sebe sve mlade majke. U sredini sam gdje ako do 20 i neke ne rodiš, ufff jadna. I mislim se dijete je na svijet donijelo dijete. I preuzelo na sebe i oživjelo onaj samo ženama karakterističan instinkt hraniteljke, zaštitnice i na kraju krajeva svete mučenice za koju žele da se izdajemo za svoju porodicu. To mi neke učinimo i da ne rodimo sopstveno. Dok se ne opasuljimo. To nam je u prirodi, a čovjek želi da zauzda i eksploatiše prirodu, pa smo eto tu gdje jesmo.

Ironično da se propagira čednost, porodična struktura a najpopularnije su starlete koje uvećavaju sve one ekstremitete koje mogu da služe za zadovoljstvo muškarca. Klatno se njiše iz jedne krajnosti u drugu i na momente mi se čini da svijet više ne zna šta bi sam od sebe, ali eto nek zadržava pravo da meni kaže šta bi ja sa sobom. I da pri tom nimalo ne uživam ako je ikako moguće. A da umjesto forsiranja prekomjerne seksualnosti ili čednosti objasnimo svom sljedećem partneru da porn nije stvarni život. I da se do zadovoljstva ne dolazi samo pukom željom ili po default-u. Da je raskorak u orgazmu stvarni problem i da to što je njemu zadovoljstvo preodređeno u pukih 2-6 minuta, nama treba između 20-40min i to ako znaju iole šta rade.

Sve je do nas. Konzervatizam se tako zove jer je zatvoren kao konzerva i čemu pristajanje na to? Kad ima toliko toga što se još može istražiti i vjerujte mi vrijedno je toga. Kad se jednom izvučemo iz stigme toga što -trebamo- i šta znači biti -dobra djevojka- eh tad i samo tada nam više niko neće moći reći ko smo, niti šta smo, niti kako da uživamo u svemu što nam je Bog dao! Seksualno oslobađanje žene će da donese evoluciju. I učinićemo to u imenu Majke, Kćerke i svih svetica svijeta!

….

napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!

U iščekivanju i pripremi svoje knjige “Nesveto trojstvo” za kraj 2022.-e godine!
Evo kako korica izgleda 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published.