Šta nas čini ljudima?

Poznati britanski glumac, aktivista, režiser i intelektualac Stiven Fraj, proglašen za “nacionalno blago” od strane svojih sunarodnika, gostovao je na radiju BBC2 u emisiji Jeremy Vine show koja se bavila odgovaranjem na pitanje šta je to što nas čini ljudima.

Jezik. Jezik. Jezik. Jezik. Sve se, na kraju, svodi na jezik.

Moj jezik (kao zbir mojih diskursa, kao skup lingvističkih slojeva koji ogoljavaju moju ličnu istoriju isto kao što geologija ili arheologija ogoljavaju samu povest) samo je moj i on predstavlja deo onoga što ja jesam, možda čak i onaj najličniji.

Mene pomalo pogađa to što mnogi govornici Našeg jezika[1] ne uživaju u njemu. Sa muzikom naizgled niko nema problem, kao ni sa plesom i drugim atletskim tipovima pokreta. Ljudi ovih dana naizgled pronalaze telesna i čulna zadovoljstva u svemu osim u rečima. Nažalost, na veliku žalost, jedini ljudi koji se danas uopšte i gnjave da se javno bave jezikom su oni koji ga gnjave na jedan sasvim pogrešan način. Oni radio i TV stanicama i novinskim kućama pišu dopise u kojima nastupaju žustro i nadmeno u pogledu tuđeg korišćenja jezika i u kojima se razmeću svojim sopstvenim, superiornim „znanjem” o tome kakav jezik treba da bude. Mrsko mi je to, a pogotovo mi je mrsko to što veliki broj ovih cepidlaka pretpostavlja da sam ja na njihovoj strani. Kada me pitaju da se priključim nekom „hajde da ubedimo čitav lanac ovih supermarketa da isprave natpis ‘kafa za poneti‘,” ja im se nikada ne priključim. Da, svestan sam tehničke razlike između „za poneti” i „za nošenje”, kao i između „nezainteresovan” i „bezinteresan” i ‘predvideti‘ i ‘prevideti‘. Međutim, do svega toga mi, čak štaviše, nije ni stalo.

Primetićete da sam napisao „čak štaviše, nije mi ni stalo” – stari, sitničavi ja bi insistirao na „štaviše, nije mi ni stalo”. No, drago mi je da sam prerastao taj detinjasti pristup jeziku.

Čini mi se na sve strane vršljaju svakakve cepidlake koje troše daleko više vremena na čitanje i podražavanje Lin Tras i Džona Hamfiza  nego na pisanje poezije i ljubavnih pisama, priča i romana. Oni posežu za svojim flomasterima i oduzimaju i dodaju apostrofe na javnim natpisima, odmahuju glavom kada rečenica počinje veznikom i gunđaju na nepravilnu upotrebu glagola trebati i tipfelere. Međutim, da li oni i brbljaju i frfljaju i grgolje i frćkaju od sreće koju donosi jezik?

Da li oni ikada dozvole sebi da zaludno zapalacaju zlim jezikom o zubalo i zanesu se u blaženstveno ushićenje? Da li ikada ujarme nespojive reči u jednu iz čiste zvučne seksualnosti? Koriste li ikada jezik da zavedu, šarmiraju, uzbude, umire, podrže i zagolicaju one kojima se obraćaju? Ikada?

Sumnjam.
Prdonje su previše zauzete podsmevanjem piljarevoj ne tako savršenoj upotrebi apostrofa.
E pa teraj ih u Had!
Oni misle da su čuvari jezika.
Nisu oni ništa više čuvari jezika no što su šinteri čuvari čitavog psećeg roda.

Ako ste tip osobe koja insistira na ovakvim stvarima i na tome da je „pravilna upotreba” nešto što postoji, nadam se da mogu da vas ubedim da odustanete od svog cepidlačenja. Zaronite u široko, plavo more i ostavite ustajale kanale za sobom.

Međutim, iznad svega, dopustite zadovoljstvo. Neka bude tekstualne naslade, neka bude svilenih slova i kremenih reči i gugutavih govora i praskavih šapata i šapata što trepere i truckaju se kao surutka. Neka pršte fraze rasparne i jezik što luči se ko ovčiji loj. Pravo na reči stekli ste rođenjem. Nasuprot muzici, slikarstvu, plesu i korparskom zanatu, za korišćenje jezika nisu potrebni ni poduka ni oprema, sva njegova moć već je postojala u vama još od trenutka u kom se glava malenog vrtirepa vašeg tate pripojila zidu maminog malenog mehura. I kad je već vaš, koristite ga. Ne plašite ga se, ne verujte da pripada ikom drugom, ne dozvolite da vas oteraju od njega strašeći vas da tamo postoje pravila i tajne gramatike i verbalne isporuke kojima vi niste vični.

Ne dajte da vas ponižavaju dinosaurusi i ne pomišljajte da ste lošiji od njih zato što ne znate kako se tačno piše rajsferšlus ili maršruta. Prosto pustite reči da polete sa vaših usana i sa vaših pera. Dajte im ritam i dubinu, i polet i blesavost. Podarite im prljavštinu i formu i plemenitost u gluposti. Reči su slobodne, i sve reči, paperjaste i lake, čvrste i isklesane koliko je to moguće, nose sa sobom istoriju svog prolaska od usta do usta tokom više hiljada godina. To kako ih mi sada osećamo ispoveda nam čitave priče o našim precima.

Jezik je ono što i tebe, i mene i svakog od nas pojedinačno – čini ljudima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.