Ukucajte Sevdah u sveznajući Google i rezultat će biti Sevdalinka koja se definiše kao tradicionalni žanr narodne muzike Bosne i Hercegovine. Wikipedia dalje objašnjava sve bitne činjenice u muzičkom smislu. Tek u etimologiji, u samom tumačenju riječi i odakle potiče, se spominje sevdah kao pojam koji označava nešto drugo: ‘ Danas je to veoma evokativna riječ koja označava čežnju ili želju (za voljenom osobom, mjestom, vremenom) koja je u isto vrijeme i vesela i bolna, kakvi su uostalom i stihovi sevdalinki.’.
Svi koji su ikad izgovorili frazu: ‘Baci me u sevdah!’, znaju da ovo simplističko objašnjenje ne odaje puno poštovanje onom što iza same riječi stoji.
Čak i Vujaklija kaže prosto i jednostavno: ‘Sevdah (arap. sawda, tur. sevda) znači ljubav, ljubavna čežnja i strast.’. Arapsko porijeklo riječi označava takozvanu ‘crnu žuč’ koja je u antičkoj medicini bila poznata kao jedna od četiri tjelesne tečnosti za koje su vjerovali da su kontrolisale ljudska osjećanja i emocije. Osobe čijom je hemijskom osnovom preovladavala ‘crna žuč’ su bile obilježene kao melanholici. Melanholija je stanje kojom preovladava osjećanje tuge, potištenosti i praznine. Za svakog ko ne poznaje sevdah lično i iskustveno, ovakva definicija ima smisla jer su sve sevdalinke spore, tužne pjesme sa tekstovima koje uvijek opisuju neku bol i žalost, stoga melanholične. Gledajući sa strane, to jest…
Tursko ili ‘od Otomana’ značenje ide korak dalje od ‘crne žuči’ i sevdu karakteriše kao stanje intenzivne ljubavi i čežnje koja se povezuje sa ljubavnom boli ili neuzvraćenom ljubavlju. Verda, istanbulski potomak Otomana sa balkanskim korenima, me znatiželjno gleda kad je pitam za značenje same riječi. ‘Bukvalno prevedeno, to bi značilo ljubav. Ali niko ne bi koristio tu riječ u svakodnevnom govoru. Sevda je nešto mnogo jače od ‘obične’ ljubavi. Sevda se skoro uvijek izgovara sa predznakom ‘kara’, crna. Ona time postaje ‘kara sevda’ iliti ‘crna ljubav’. Ljubav koja je nedostižna, daleka, veća od nas samih ili neshvatljiva. Može biti prema Bogu, prema drugom, porodici, nekad romantična ljubav, uglavnom veoma duboko osjećanje koje kao da obavije dušu nekim crnilom koje može biti bolno, ali je u isto vrijeme i umirujuće i toplo.’. Glas je počeo da joj treperi i oči joj se sjaje dok mi priča o kafani ili po turski ‘mehane’. To je postavka u kojoj se ‘kara sevda’ manifestuje. Raki sofra, gdje se služi piće i turska verzija naše rakije, tu se jede i pije i slave ljubav, prijateljstvo, bol, tuga… Slavi se sve ono što je život! ’Okružen si prijateljima, imaš svoj raki, svoju ‘mezze’, a u pozadini obično svira ‘arabesk’ ili tradicionalna turska muzika, ali spora, tužna i onda u nekom momentu počneš da pričaš, da dijeliš svoju intimu.’. Turci to zovu ‘muhabet’, taj intimni trenutak u kojem dijelimo ono što jesmo u svojoj srži. Neki čak to opisuju kao vilinski prah koji se pospe po tom iskustvu, a sve pod dejstvom Raki-a. ‘Znaš za mene je to veoma emotivna tema, moraš sa mnom u Istanbul da zajedno idemo u ‘mehane’, da to doživiš, riječi zaista nisu dovoljne da se to opiše!’, kaže mi vidno uzbuđena.
Gudrun, rođena bečanka, nas začuđeno gleda i pita: ‘Ne razumijem, zašto bi neko želio da bude melanholičan? Kao da se tome radujete, svjesno izlažete, čak uživate?’. Koncept svakom ko to nije doživio i gleda sa strane mora da izgleda pomalo bizarno. Da li mi stvarno volimo da patimo? Međutim sevdah nije moguće jednostavno objasniti i svesti na to da je nama melanholija izvor radosti. Ona, austrijanka, svakako nas balkančerose vidi na jedan poseban način, toliko jedinstven da naše interakcije ona opisuje kao ‘Balkodram’. A šta je to ustvari? ‘To je situacija u kojoj se dvoje ili više ljudi porijekla balkanskog sretnu i počnu, po viđenju nebalkanca autsajdera, žestoku i intenzivnu interakciju u kojoj strancu nije jasno da li su ovi ljudi prijatelji ili neprijatelji. Scena je duboko emotivna, sa gestikulacijom radosti, sreće, gađenja, ljutnje… nepoznavaocu jezika potpuno nejasna i misteriozna. Minimalna interakcija Balkodrama je u trajanju jedne cigarete. Mjesto interakcije je nebitno jer Balkodram je stanje uma pa se ti slučajni susreti poznatih, manje poznatih ili čak nepoznatih ljudi dese i rezultat je uvijek isti bez obzira na okolnosti. Ukoliko do Balkodrama dođe u večernjim satima, biće to susret i prijateljstvo ili neprijateljstvo zapečaćeno rakijom. Ako je Balkodram u ranijim časovima, onda se obično ta rakija ugovori.’, objašnjava.
Sevdah je zapravo produbljeno iskustvo tog istog ‘Balkodrama’, susret među prijateljima, kada poteče piće i želudac se oblaže hranom, kada strune tužno zasviraju i onda se pospe neki vilinski prah pa sve počne kao nezaustavljiva bujica rijeke da teče iz nas ili u nama. Ali korak po korak… Koji je to recept za sevdah? Iako se čini da se desi nasumično i niotkud, to je zapravo slično onom što Verda opisuje kao tursko ‘mehane’ iskustvo. Scena se postavlja, glavni akteri izlaze na pozornicu, sa tom razlikom da u nekom trenutku u ovoj predstavi sve maske padaju.
Postoje dve postavke sevdaha, onaj koji je privatni, sam sa sobom u zamračenoj prostoriji i onaj veoma javni, u društvu dragih osoba gdje je mjesto zbivanja skoro uvijek kafana ili scenografija slična istoj bilo gdje drugo. Obe verzije zahtjevaju iste preduslove i manifestacija je gotovo identična, samo je scena drugačije postavljena.
Sevdah bi se mogao podijeliti na četiri faze ili stanja. Potrebno je usporiti, zatim je neophodno prepustiti se da bi mogao doživjeti i konačno sijati.
Usporiti …
je neophodno, da se glava očisti od ‘smetnji’ ili ‘šumova’, da čovjek počne da liči malo više na sebe, a malo manje na hrčka koji stalno trči na svom kotačiću svakodnevnice. A to se postiže tako što svjesno odluči da se opusti i sebi dozvoli i priušti ugodne trenutke u društvu prijatelja. U intimnoj atmosferi se podijeli čašica rakije i toplog razgovora, i hrana koja se služi je ‘komunalna’, odnosno dijeli se sa svima sa istog tanjira. Često se jede rukama, nema pribora, nego se hrana taktilno osjeća i prsti dodiruju ono što će naći put do usta.
Zatim je tu rakija. Rakija je najbolje piće za prizivanje sevdaha, jer budi čula na vrlo karakterističan način. Ona ne opija i ne udara odmah u glavu poput votke, tekile ili whiskey-a. Ona se osjeća. Prvi gutljaj koji je ako ne gorak onda izuzetno jak, toliko da se usta skupe i oči zaškilje. Krene svojim putem niz grlo pa zapeče nekom vatrom koja se spušta niz grudi i trgne neku iskru u stomaku pa se osjeti neka toplina koja se smiješta u tijelu i počinje da struji kroz krv. Rakija je eliksir koji lomi sve unutrašnje brane i zbog svoje žestine osjeća se iznutra. Njena svrha je da pročisti tijelo od barijera i da dosegne do onih skrivenih osjećanja usidrenih u sve ćelije u tijelu. Dejstvo je instant, ali efekti se prikazuju polako. Ona osjećaje ‘grije’ dok ne uzavriju i ne budu spremni da se prikažu.
A sevdalinke su spore, tonovi duboki, a svaki udar struna žestok na najnježniji mogući način. Kao da ne želi brzo da se završi, nego razvlači, pa polako ispjevava stihove i ne dozvoljava da pojuriš da dođeš do kraja ove tužne priče. Tjera da je osjetiš, da vas žurba dana koji se ciklično ponavljaju napusti i da je ovo sada tvoja stvarnost, taj trenutak kada svijet uspori i ne ide brže nego što ti muzika i stihovi dozvoljavaju. Može da zvuči kao da te ograničava, a ona zapravo u svojoj sporosti i intenzitetu oslobađa. I kao da ne preostaje ništa drugo nego…
Prepustiti se…
Može se činiti da je lako jer je već rakija učinila svoje pa zagrijala tijelo i dušu, muzika je počela da skida slojeve hrabrosti i maske koje nosimo na svjetlosti dana, nježno milujući tamo gdje najviše boli. Evocirajući neka osjećanja koja su zarobljena u velu onoga što se zove slabošću. Ovo stanje je zapravo najteže i prelomna tačka koja će da odredi hoće li prevladati sevdah ili obično tupo osjećanje pijanstva. Hoće li osjećaji pobijediti ili će se postati ugodno umrtvljen? Epska bitka koja će da odredi da li je ova ranjivost koja se nazire u čovjeku slabost ili hrabrost.
Iznenadni trzaj, kao opomena da se ovaj hod po ivici ne može nastaviti nego da se mora izabrati strana. I u tom trenu se otvore oči širom, prepadnuta duša se na čas sakrije i pogleda oko sebe da vidi da li je zaštićena. Ako je postavka privatna, oči u polumraku vide samoću i neko ugodno crnilo kojim je tijelo obavijeno, prostoriju u kojoj je ono što se dešava sigurno od drugih. Ako je postavka javna, tu je vojska dragih osoba koji će da budu ljudski štit i vjerni saputnici stazom kojom se zajedno krećete. To su oni koji će da vas zagrle kad krene ona ‘samo vaša’ pjesma koja priziva davno sakriveno iskustvo ili emociju. Oni koji će dodirom da vam daju vizu da idete u svoj zaboravljeni svijet, a u isto vrijeme vas držati da ne potonete potpuno i ne izgubite se u svom bolu, ljubavi ili čežnji. I tako pripremljeni, naoružani, u tom trenutku zasvira upravo taj neki ton ili stih koji kao metak udari tačno tamo gdje ste najranjiviji, spremni ste…
Doživjeti…
Tada, oči se same sklope, ruka instinktivno dodirne usne, kao da čuva da joj ne pobjegne to što vam je na srcu. Neko nečujno šššš zatreperi. žmarci se prošire po cijelom tijelu i svaki atom bića vibrira na nekoj frekvenciji čežnje, bola, tuge, koja se miješa sa srećom, radošću i ekstazom. Za trajanje tog trenutka sve se boje i oblici zamute, tijelo prestaje da postoji kao takvo u prostoru i duša se seli negdje gdje ne ide često. Slike davno prošle ili nikada materijalizovane stvarnosti počinju da igraju na zatvorenim očnim kapcima. Ne može to osjećanje ili stanje da se opiše niti naslika, ono može samo da se živi to kratko vrijeme dok traje.
Hemija mozga kakvu poznaje moderna medicina postane irelevantna, kao da se neke žice prespoje pa se tuga pomiješa sa radošću i ispunjenošću koja je takvog intentziteta da bi čovjek u svom svjesnom stanju pomislio da mu je tu kraj. Srećom sevdah je dizajniran tako da se ono svjesno gubi, da mozak ode na tajm-aut i da nema priliku da analizira šta se to dešava. Kao ekstaza, priroda sevdaha nije logična, ona je čisto emotivna. Ne može se objasniti, niti dočarati, riječi su neadekvatne za njega. On je samo tu da se osjeća i doživi. Na svom vrhuncu njegov raspon postaje neograničen. Ljubav, usamljenost, nostalgija, sve ono što u svojoj suštini jesmo, čak i sve ono što ni sami sebi ne želimo da priznamo, oživi na sekundicu ukradenu od stvarnosti. Ljudsko biće u svom ogoljenom esencijalnom obliku zaigra pred njegovim naletom. Poslije njega ostaje samo…
Sijati…
Kao i cijeli proces i pojam sevdaha, njegova posljednja faza nije ništa manje kontradiktorna. Po kojim je strunama u čovjeku nešto zasviralo pa nas bacalo od tuge do sreće, od očaja do ekstaze i šta je ovo što sada ostaje. Umor, ali i ispunjenost. Sjeta, ali sreća. Sevdah kao da je stvoren da dodirne ono ljudsko i ranjivo u nama i podsjeti nas da je i tuga dio čovječje prirode i u svojoj tragičnosti negdje srećna. I da patiti ili čeznuti ipak znači osjećati. A dok osjećamo, znamo da smo živi. On nam govori da je moguće uključiti se na frekvenciju bola i nemira i osjetiti iskonsku ljubav i unutrašnji mir.
Pogleda čovjek tada oko sebe i shvati da je srećan, ma koliko ga da je nekad boljelo ili da ga boli on je i dalje ljudsko biće sposobno da osjeća intenzitetom koji da traje duže od tri stiha bi ga uništio. Pogleda i shvati da za život sa obe strane novčića nije dovoljno da teži egzaltiranoj sreći, potrebna nam je i poneka tiha patnja koja nam kaže da smo sposobni da osjećamo i van obrisa svog tijela.
Može li se sevdah objasniti?
Ta takozvana ‘crna žuč’ ne teče samo tijelima potomaka Otomana i nama balkancima koje su pokoravali. Saudade, na portugalskom i sentiment njihovog čuvenog Fado-a potiče od iste riječi. Objašnjavaju je kao nostalgičnu čežnju za nekim ili nečim što je bilo voljeno a sada je izgubljeno, kao ljubav koja nakon toga ili uprkos tome ostaje. Fado, i kad ne razumijemo stihove, na nekom emotivnom nivou nam je potpuno jasan.
Ali može li se to objasniti jednom englezu koji ne krije da se dobar provod uglavnom sastoji od ‘binge drinking’, odnosno napij se što brže možeš. Slično sam doživjela u Sloveniji i u Austriji… samo brzo da čovjek dođe do intoksikacije i da ubije sve osjećaje, da ode u shut-down mode.
A sevdah? Za sevdah je potrebno ići polako, pustiti vatru koja tinja da se rasplamsa, dozvoliti osjećajima koje ubija svakodnevnica da nabubre, pa da eksplodiraju kad čuješ onu samo tvoju pjesmu, kad goriš u osjećaju van vremena i stvarnosti, bez razmišljanja o posljedicama. Možda se to ipak na kraju krajeva ne može niti objasniti niti opisati, možda dati putokaze da se do istog dođe ili neki recept za stvaranje uslova u kojima se manifestuje. Ono što je sasvim sigurno… ako uspije da se do sevdaha dođe, prepoznaćete ga i prepustićete mu se, doživjeti ga i dozvoliti da ono ljudsko sija iz vas, pa će vam konačno postati jasno zašto se kaže: ‘Baci me u sevdah!’.
………………..
napisala i svedahom se zdušno bavila Sonja Stanisljevic
photo credits Unsplash
