Zbog silne tehnologije kojom smo okruženi, često zaboravljamo kako su generacije prije nas u mnogočemu bile i naprednije od nas. Roman Krznaric, jedan od najvećih europskih mislilaca na temu umijeća življenja, odgovore na ključna životna pitanja o ljubavi, prijateljstvu, empatiji pa i smrti, pronašao je u iskustvima mudrih ljudi raznih kultura i civilizacija. U intervjuu za Sensu otkriva kako su nova saznanja promijenila i njegov odnos prema životu i okolini, a posebice prema prirodi
Roman Krznaric jedan je od vodećih britanskih filozofa. Smatra da ga studij nije mnogo naučio „uglavnom zato što se bavi visokoteoretskim i apstraktnim problemima, a ne onim osnovnim pitanjem – što je smisao života?“ Stoga sebe ne doživljava filozofom u onom „zastarjelom“ smislu i bliža mu je filozofija koja se bavi smislom života, a kako sam kaže, opsjeda ga pitanje „kako živjeti?“ i traženje odgovora postalo je njegov životni poziv.
S filozofom Alainom de Bottonom osnovao je The School of Life u Londonu, svojevrsnu „učionicu života“ u kojoj predavači, zajedno s polaznicima, promišljaju i razmatraju teme koje su u samoj srži života: ljubav, obitelj, vjera, kreativnost i smrt, ali i ono „između“, što određuje kvalitetu tog života: rad, vrijeme, novac, osjetila, putovanja, naš odnos s prirodom…
Jednostavan ‘recept’
Upravo su to teme kojima se bavi u svojoj briljantnoj knjizi Kabinet čuda (Planetopija), svojevrsnom priručniku za dobro življenje. Roman Krznaric upućen je, duhovit i strastven, dovoljno skroman da čitatelju ne „soli pamet“ i dovoljno pametan da prizna kako i sam traži odgovore na važna pitanja.
Strastveni tragač i istraživač, Krznaric je probrao povijest, od načina kako su stari Grci poimali ljubav do toga kako je u srednjem vijeku smrt bila sveprisutna u svakodnevici da bi nam pokazao kako način na koji danas živimo nije jedini mogući, a vjerojatno nije uvijek ni ispravan.
Mnoštvo bizarnih, neobičnih, više ili manje poznatih podataka i anegdota, kao i primjeri iz njegova života dodatno su začinili knjigu koja se uvijek može iznova čitati, a jednako bi bila aktualna i prije sto godina kao što je danas, i kao što će zasigurno biti za sto godina. Dokaz je to da je dobar život jednostavan i da „recept“ stane u malo riječi, pitanje je samo koliko ga puta i na koji način trebamo čuti.
Empatija
Važan sastojak tog recepta, smatra Krznaric, je empatija, prema njegovom mišljenju najvažnija vrlina koju čovječanstvo mora razviti u 21. stoljeću da bi opstalo i napredovalo. Globalne probleme poput ratova, govora mržnje, klimatskih promjena ili pak nezdravih odnosa ne možemo riješiti bez empatičnog postupanja u svakodnevnom životu, čvrsto je uvjeren Krznaric pa je toj temi posvetio cijelu knjigu.
U knjizi Empatija (Planetopija) tvrdi da, iako mnogi empatiju izjednačuju s dobrotom i brižnošću prema drugima, ona stara izreka „biti u tuđoj koži“ može pokrenuti duboku društvenu promjenu pa čak i revoluciju ljudskih odnosa.
Kako (bolje) živjeti
Krznaric je savjetnik Ujedinjenih naroda za primjenu empatije i razgovora s ciljem uspostavljanja društvene promjene. Na Sveučilištu Cambridge i Gradskom sveučilištu u Londonu poučavao je sociologiju i politiku te je sudjelovao u zaštiti ljudskih prava u Srednjoj Americi. Redovito drži predavanja o umijeću življenja, ima blog posvećen empatiji www.outrospection.org i nikad se ne umara od potrage za odgovorima na pitanje “kako (bolje) živjeti?” Za čitatelje Sense otkrio je svoja razmišljanja o ovoj temi.
Svoju knjigu Kabinet čuda nazivate svojevrsnim kulturološkim priručnikom za umijeće življenja – kako biste definirali umijeće življenja? Što je najveći izazov s kojim se susreće današnji čovjek kada je riječ o umijeću svakodnevnog življenja?
Govorim o umijeću, umjetnosti življenja, jer želim razlučiti svoj pristup od knjiga koje su usredotočene na tehnike, koje i previše lako postaju mantre ili formule koje ljudi onda slijepo slijede. Riječ umijeće također sadrži u sebi natruhu eksperimentiranja i mašte, što je ključ promišljanja našeg života da bismo ga poveli u novom smjeru. Umijeće življenja vidim kao ravnotežu između introspekcije i onog što zovem ‘ekstrospekcija’ (engl. outrospection). Introspekcija je, naravno, učenje kroz samopromatranje. Mislim da danas ne izvodimo dovoljno ekstrospekcija – otkrivanja onoga što jesmo te kako živjeti izlazeći iz sebe i učenjem od drugih ljudi i kultura, pa i iz prošlosti, a upravo je o tome riječ u Kabinetu čuda.
Jeste li knjigu namijenili sretnim ljudima ili onima koji žele biti sretniji? Koliko je sreća povezana s razinom odgovornosti koju smo spremni preuzeti za svoj život?
U toj sam se knjizi pokušao usredotočiti na dvanaest univerzalnih tema, od ljubavi i obitelji do kreativnosti i smrti. Nadam se da u njoj ima nešto korisno za svakoga, bez obzira na vašu situaciju u životu – bilo da se trenutačno užasno osjećate, bilo da jednostavno osjećate kako vam nešto nedostaje u ljubavnom životu. Svakoga će se određena tema dojmiti drugačije, ovisno o tome što mu je trenutačno u životu važnije ili što ga muči. Konačno, to je knjiga koja pretpostavlja da ćete preuzeti odgovornost za svoj život, u egzistencijalnom smislu. Većina nas ima prostora odlučivati i birati u životu: čak i ako smo ograničeni okolnostima, kao što je, na primjer, siromaštvo, i dalje možemo birati kakvi će biti naši odnosi s drugim ljudima ili kako ćemo razmišljati o smrti. Pitanje je: što ćete izabrati?
Pitaju li vas prijatelji za savjet kao poznavatelja povijesnih kurioziteta?
Smatram se prije istraživačem nego stručnjakom za umijeće življenja, stoga se trudim prijateljima ne dijeliti savjete – radije ih tražim od njih! I sam se strahovito trudim, mučim se biti dobar roditelj, dobar partner i često osjećam kreativnu krizu ili me muči tjeskoba. Sigurno ne mislim da znam sve odgovore, ali barem se nadam da znam postaviti prava pitanja.
Koliko vaš privatni život utječe na teme koje istražujete, i obrnuto, utječu li te teme na vaš privatni život? Jeste li postali bolji partner, otac, prijatelj? Što bi vaša supruga rekla?
Kada sam istraživao za knjigu i pisao Kabinet čuda, moja su djeca bila još mala pa me to odvelo u istraživanje povijesti uloge muževa koji ostaju kod kuće – jedne od tema u knjizi – a i sâm sam u to vrijeme provodio puno vremena s djecom. Moje istraživanje imalo je velik utjecaj na mene jer sam otkrio kako su, tijekom povijesti i u mnogim kulturama, muškarci puno sudjelovali u kućanskim poslovima i brizi o djeci. To mi je dalo poticaj da se pridružim dugoj povijesnoj tradiciji ‘muških kućanica’ umjesto da se oslonim na lakši put – tradicionalnu podjelu uloga u kojoj žene ostaju kod kuće a muškarci odlaze na posao. A moja je žena bila jako zadovoljna zbog toga!
U poglavlju posvećenom kreativnosti spominjete svoju baku Naomi – kako je ona utjecala na vaš život?
Moja baka Naomi bila je izvanredna osoba – rumunjska Židovka koja je iz Rumunjske pobjegla tridesetih godina prošlog stoljeća i završila u Australiji, nakon što je neko vrijeme živjela u Mandžuriji. Bila je prilično radikalna – nudistica, komunistica i vegetarijanka! Ja nisam nijedno od toga, ali mislim da je na mene najviše utjecala u smislu da budem otvoren prema načinu na koji živim – na primjer, da se bavim sasvim različitim poslovima pa sam tako bio i sveučilišni profesor i vrtlar – te da preispitujem svoja uvjerenja o politici, etici, religiji i drugim temama.
Je li kreativnost dar s kojim se rađaju malobrojni i kako može postati dio našeg života?
Trebali bismo prepoznati trenutke u svakom danu kad možemo njegovati svoju kreativnost umjesto da je ograničavamo na ‘poslasticu’ koju ćemo uživati samo na keramičarskom tečaju jednom tjedno. Možda svaki dan nakon večere svirate klavir ili obrađujete vrt brižnom rukom i umjetničkim okom te se tako kreativno izražavate. Za mene je jedno od najočitijih područja za samoizražavanje kuhanje. Treba imati na umu da kreativno kuhanje nije samo osmišljavanje novih i slasnih jela kojima ćete zadiviti goste. To bi značilo pasti u zamku koju je postavila renesansa, vjerovanje da kreativnost treba poistovjećivati s briljantnom originalnošću. Ponekad napravim jednostavnu pizzu sa svojim petogodišnjim blizancima, a naša kreativnost sastoji se u tome što sastojke slažemo u obliku smiješnih lica, životinja ili čudnih okusa – na primjer čokolade! Kreativnost je sâmo kršenje pravila, a kuhinja je za to sjajno mjesto.
Koliko nam je važna priroda i koliko možemo naučiti i dobiti od nje? Je li vaše bavljenje vrtlarstvom odraz osobne biofilije?
Biofilija je naša unutarnja težnja koja nas privlači prema živom. Svi je imamo – ljudi se u bolnicama brže oporavljaju ako promatraju stablo kroz prozor, a ne cigleni zid, a djeca koja pate od poremećaja pozornosti pokazuju rjeđe i blaže simptome kada su u prirodi. Obuka za vrtlara koju sam prošao prije nekoliko godina moj je pokušaj da produbim svoju biofiliju – jedini je problem što sam bio očajan vrtlar!
Kada putujete Europom, koristite vlak, a ne avion, da biste smanjili emisiju ugljika. Koliko su (vam) važna pitanja ekologije?
Mislim da će buduće generacije na većinu nas koji danas živimo gledati kao na ‘ugljične kriminalce’ koji su bezobzirno uništavali zajednički planet ne misleći na buduće generacije. Ako se istinski zamislimo na njihovom mjestu, postat će očito da bismo danas trebali živjeti brižnije. Emisija ugljika trenutačno je goruće pitanje, ali je povezano i s drugim problemima, kao što je gubitak biološke raznolikosti. Svim ekološkim pitanjima trebamo pristupiti na nov način – moramo biti svjesni da smo svi zajedno odgovorni za planet na kojem živimo. To je sve.
Svi smo naučili onu poznatu maksimu Ponašaj se prema osobi kako bi ti želio da se ona ponaša prema tebi, ali vi kažete da je empatija kada se prema drugima ponašamo onako kako bi oni željeli da se ponašamo prema njima – radi se o vrlo bitnoj promjeni perspektive…
Kada su moji blizanci bili mali – stari približno jednu i pol godinu – prije nego što su počeli iskazivati svoju prirođenu empatiju, događale su se situacije kada bi, na primjer, moj sin zaplakao, a njegova sestra blizanka bi ga probala utješiti dajući mu svog najdražeg plišanog psića. S njezine strane to je zaista bilo lijepo, ali on baš i nije imao previše koristi od te geste. Njezina je gesta zapravo otkrivala kako bi ona htjela da se nju tješi. Godinu dana poslije, kada je njihov prirođeni potencijal za empatiju počeo izlaziti na površinu, dogodilo bi se sljedeće: moj bi sin zaplakao, a njegova bi ga sestra tješila dajući mu njegovog omiljenog plišanog psića. To se naziva kognitivnim skokom empatije – da se s nekim ophodite na način na koji on/ona to želi! Taj je primjer relevantan za sve – od partnera u svađi do zaraćenih političkih opcija. Djeca su mi i danas, kada imaju šest godina, najveći učitelji. Volim znatiželju koju u njima bude stranci, kao i to što sud o ljudima ne donose unaprijed. Također mi je drago što uviđam da uče otkrivati i tuđa gledišta, a to u meni budi nadu da svi možemo razvijati svoj potencijal za empatiju.
Je li sastavni dio empatije i prihvaćanje sebe? Trebamo li posve napustiti egocentrični pristup?
Zdrava ljubav prema sebi ili samopoštovanje snažan je temelj empatije. Aristotel je rekao da svi prijateljski osjećaji prema drugim ljudima zapravo su nastavak osjećaja koje čovjek gaji sâm prema sebi. Malo egoizma nije problem, budući da smo, dijelom, individualna stvorenja. No, također smo i homo empathicus, ugođeni za empatiju, suradnju i međusobno pomaganje. Ne možemo ostvariti svoju punu prirodu ako se fokusiramo samo na sebe. Ustvari, mislim da smo se u posljednjih stotinu godina obilno predozirali sami sobom. Vrijeme je da prihvatimo novu filozofiju: ti jesi, dakle – i ja jesam.
Jesu li ljudi koji žive u vrlo lošim uvjetima ili siromašnim društvima empatičniji od bogatih?
Puno je pokazatelja koji govore da su bogati ljudi najčešće manje empatični od ljudi koji pripadaju nižim socioekonomskim klasama. Manje ih zanimaju drugi, lošije iščitavaju emocije drugih ljudi, narcisoidniji su i imaju psihopatske sklonosti. Najvišu razinu empatije možda sam doživio kad sam se sprijateljio s jednim beskućnikom na ulici u kojoj sam živio – tada sam otkrio kako beskućnici jako dobro razumiju osjećaje i potrebe drugih beskućnika u lokalnoj zajednici beskućnika i spoznao sam kako spremno jedni drugima pomažu u teškim trenucima.
Koga ima više na vašim predavanjima o empatiji – muškaraca ili žena, starijih ljudi ili mladih?
To ovisi od zemlje do zemlje. Prošloga tjedna na mojim predavanjima o empatiji u Nizozemskoj bilo je oko 75 posto žena, ali u Brazilu ih je bilo oko 50 posto. Mislim da je ta tema podjednako zanimljiva i mlađim i starijim generacijama – mladi često imaju osjećaj da ih stariji ne slušaju i ne vide situaciju iz njihove perspektive, a stariji vrlo često osjećaju da ih društvo ignorira, gurajući ih u geto koji se naziva dom za starije i nemoćne. Osobno bih volio češće predavati o empatiji u školama i obučavati sljedeću generaciju empatičkih revolucionara!
……….
preuzeto sa sensaclub.hr
