fbpx

Čemu povjerenje kad mogu da provjerim?

Imamo li mi povjerenje u sebe? Možemo li sa sigurnošću da tvrdimo da smo ‘ispravni’ pred sobom? Pred svijetom nikad nećemo biti, to je unaprijed izgubljena bitka. I svi imamo one momente kad je nama nešto potpuno ok i ugodno ali kad bi to neko drugi saznao – šta li će reći svijet? – ajme. To vam je kao ona priča o lopovu kojem nije žao što je krao, ali mu mnogo žao što su ga uhvatili. Naše tajne su naši okovi. Ako smo iskreni sa tim šta smo i ko smo i kad shvatimo da naše postojanje ne zavisi od mišljenja drugih onda nemamo oko čega da se brinemo. I samim tim kako nastupamo pred drugima budi u njima osjećaj da mogu da nam vjeruju. Uslovljeni smo i bilo bi naivno misliti da nismo, samo biramo čime ćemo da se uslovljavamo. Stid i sramota, šta će reći svijet, tako-trebanje je ono što nas kao ljudska bića oblikuje u onom kako se prestavljamo pred svijetom.

Dve priče situacije napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!

Provjera

“Jel stavio šta na insta?”, pita me pomalo panično.

“Jeste, vježba čovjek u karantinu.”, govorim podrugljivo, nisam mu najveći fan.

“Jel’ označena lokacija?”, ignoriše moj ton.

“Nije, samo se vide tegovi i yoga podloga.”, opisujem viđeno.

“Ajde uradi screenshot i pošalji mi.”, treba joj više detalja.

“Ama, zar ti se ne šalje info da je neko screenshot-ovao story?”, ipak nećemo da budemo uhvaćene u stalking-u.

“Nije, to samo ako šalješ fotke u dm.”, uvjerava me.

“Jesi ti sigurna? Zar niste frendovi na fejsu? Mislim da je story i tamo.”, nudim sigurniju alternativu.

“Nismo, i to sam obrisala. Ali ajde otvori na kompu fejs i uslikaj ekran.”… Stalking always finds a way! Na svim platformama i sa svim uređajima, opcije su neograničene.

“Ah, dobro je! Kod kuće je!”, govori sa olakšanjem nakon što joj pošaljem fotke.

“Pa gdje si ti mislila da je?”, osjećam da nisam u toku.

“Vidjela sam da mu je bivša negdje, pa se bojim da nije sa njom. Sve mislim da će se pomiriti!”, shvatam polako šta je uzrokovalo ovu mini-check akciju.

“A kako znaš da je kući?”, ne razumijem nijedan indikator na slici.

“Znam tepih u dnevnoj sobi!”, govori mi ozbiljno.

Počinjem da se smijem na sav glas. Smije se i ona. Znam da će dan da joj prođe malo lakše, jer vjeruje da ima dokaz da je kod kuće. A ja se mislim da može da stavi sliku od prije 3 dana i da ipak bude sa bivšom na njenoj lokaciji. 

Digitalni otisak, odnosno one informacije koje odlučimo da plasiramo uvijek možemo da izmanipulišemo da idu u našu korist.

Jednom sam provela 4 dana u kući sa dečkom koji je bio na ‘službenom putu’, a ja sam navodno bila u Amsterdamu sa frendicom. Digitalni trag nam je bio savršen i niko nije znao gdje se krijemo. Tag tu i tamo, check in, sličica na kojoj je samo lokacija i voila. No, ne govorim joj. Treba joj da vjeruje da je sve pod kontrolom.

“Instalirala sam špijun!”, govori mi ponosno.

“Aaaa? Ček, malo… Uradila si šta?”, osjećam se kao da sam se probudila u James Bond filmu.

“Špijun. Ima mirroring i sad sve što radi na telefonu ja vidim. Poruke i sve ostalo.”, objašnjava.

“Aha! I? Nađe li šta?”, činjenica da je špijuniranje mainstream mi je super zabavno. I vidim ne postoji samo u filmovima, ako imaš prave izvore i nama običnim smrtnicima je dostupno.

“Zasada ne. Mada se dogovara za neku zabavu sa prijateljima u ‘onom’ stanu.”, odgovara mirno, ali sa izvjesnim očekivanjem u glasu.

Zasada! Ona predviđa neku katastrofu. A znam i stan. Ono kad više muškaraca, među njima i oni oženjeni iznajme stan za raznorazne potrebe, ostalo prepuštam vašoj mašti.

“Zar nije dogovor bio da je sada samo sa tobom? Monogamija i to? Nije li to bila zadnja svađa i da se nekako izvukao iz iste pod izgovorom fizičkih potreba?”, pitam.

“Da, istih onih potreba koje si ti podržala!”, sad bi da mene napadne.

“Da razjasnimo nešto, nisam podržala. Ja sam izrazila svoje mišljenje da ako nekom nisam u mogućnosti iz bilo kojih razloga ispunjavam fizičke potrebe, ja bi mu sama platila profesionalku. Bolje i to nego da iz puke fizičke želje za seksom nađe neku pa da to pobrka sa zaljubljenošću ili ljubavlju. Samo sam praktična!”, podsjećam je.

“Samo ti možeš tako da razmišljaš!”, smije mi se.

“Ja ne razumijem koja je korist od tvoje špijunaže, osim što je meni super zabavno da o istoj slušam?”, pitam je i pokušavam da okrenem na šalu.

“Ovako znam šta radi, ako me prevari ponovo da mogu da ga ostavim.”, govori mi u -pa zar nije očigledno- tonu.

“Mhm…”, pokušavam da ne komentarišem dalje dok mi u glavi igra ono ‘Orwell-ova 1984 je bila upozorenje a ne uputstvo’.

“Slušaj vrlo je jednostavno. Nemam više povjerenja u njega. A želim da mu vjerujem, i povrijedio me, ali nisam spremna da ga ostavim. Na kraju krajeva, čemu povjerenje, kad mogu lijepo da provjerim? I onda ako se pokaže da mu je ponašanje u skladu sa obećanjem, sve će biti ok!”, racionalizacija je čudo!

Suzdržavam se da ne kažem da ona ne želi da mu vjeruje, ona želi da ZNA! Da bude 100% sigurna da je njeno srce na sigurnom i da je ono što joj on kaže istina!

Sjetim se svoje mame. Kad sam počela da se ‘zabavljam’ sa dečkom kojeg sam upoznala preko interneta iz strane nam zemlje, uporno je odbijala da ga prihvati. 

“Hoćeš da mi objasniš u čemu je problem? Upoznaj ga pa onda sudi o tome kakav je i šta je”, pitala sam je.

“Ne mogu ja to da razumijem sine. Ja sam se udala za dječaka iz ulice! Šta ti znaš o ovom tvom? Ko mu je porodica? Kakav mu je život tamo negdje? Sve što ti on kaže uopšte ne mora da bude tačno! Ne znaš ništa o njemu.”, odgovorila je.

Radio Mileva sistem je preteča Velikog Brata… moglo se provjeriti čiji je, jel’ iz dobre porodice i sve ostalo u selu, naselju i slično. Sad je samo lokalne babe zamijenio algoritam koji upija u sebe sve podatke i polu-podatke na koje naleti. Bez ili sa interpretacijom. Oduvijek provjeravamo, samo smo sad malo sofisticiraniji u tome. Čovjek je programiran da sebe zaštiti, to je onaj dio našeg mozga koji je još uvijek u ‘preživljavanju’, pa da se zaziheramo i ne izlažemo riziku nepotrebno.

Povjerenje

Kad je povjerenje ‘u riziku’ plaćaš ceh i svojevrsni PDV na svaku transakciju koju imaš sa drugom osobom. Pa gledaš feed, instaliraš špijune na telefon i praviš lažne profile da bi ‘provjerio’. A sve to sa namjerom da se zaštitiš, da budeš siguran! Jer ćemu povjerenje kad možemo da provjerimo! Zvuči logično, mada je zapravo jako naporno. Gubi se ona lakoća da to što jesmo i to što imamo bude oslobođeno potvrde. Često zaboravimo da smo mi ti koji biramo u šta ćemo da vjerujemo i koliko smo voljni da rizikujemo. Moć je samo naša, i sve se svodi na slobodnu volju! Ali sa tehnologijom i svim njenim mogućnostima gajimo iluziju da možemo sve da iskontrolišemo i da se zaziheramo da nas drugo ljudsko biće koje isto tako ima slobodnu volju i moć izbora neće povrijediti ili ugroziti na bilo koji način. Sve je stvar odluke.

Kažu da se povjerenje ili gradi ili poklanja. Zavisi od toga kakav je naš lični vodeći princip. Ja volim poklone, i da dobijam i da dajem, tako da nemam vremena tu mnogo da gradim. Povjerenje imaš po default-u a onda ako odlučiš da ga zloupotrebiš, to je već druga stvar i na kraju krajeva, takve stvari vrlo brzo izađu na vidjelo. I ako nas neko povrijedi mi smo ti koji odlučimo da li ćemo ponovo da se uhvatimo u kolo i da damo šansu da se naše ukazano povjerenje stavi na provjeru. Ključna komponenta povjerenja je da li posjedujemo ono što se zove integritet.

I pada mi na pamet citat C.S. Lewis-a: “Integrity is doing the right thing even when no one is watching.”. Dabome, ko sam ja kad me niko ne gleda, šta je to što činim pred drugima i prema drugima da se razlikuje od onog što radim kad sam sama sa sobom. I zato moramo da provjerimo one u koje sumnjamo da nisu baš, i da neće baš uraditi ono što kažu. Sa svakom sumnjom plaćamo danak nepovjerenju i sa tehnološkim mogućnostima koje imamo nema potrebe da vjerujem kad mogu da provjerim i potvrdim.

Na kraju krajeva postoji samo neka ‘moralna’ razlika između ove ljudske ‘špijunaže’ i one koja se nad nama svakako digitalna imperija sprovodi. Živimo u dobu kontrole kada ništa više nije sveto i privatno. Nešto damo dobrovoljno, a nešto pa eto ‘ukradeno’. Na svim društvenim mrežama mi osjećamo da biramo šta je to što o sebi plasiramo. A sa druge strane sve što digitalizujemo može da nam bude ‘ukradeno’.

Mislite da je slučajno da dobijamo reklame koje sadrže ključne riječi koje upotrebljavamo? Samo ne primjetiš to sve dok ne počneš neku random riječ da koristiš pa odjednom ti postane jasno da ‘Veliki brat’ sluša sve. Pisala sam priču o Miloradu, pa sam ga još par puta spomenula… u roku od 24h Tinder mi je ponudio 4 Milorada, ime koje se nikad u zadnje 3 godine nije pojavilo. Dobila sam poruku od drugog ozbiljnijeg dating sajta da se Miloradu sviđa moj profil. Slučajnost? Ma ajte molim vas.

Imam izbor: da se ozbiljno utripam, ili da pokušam da zvijer nahranim onim što želim tako da mislim da ću naglas da ponavljam crn, zgodan, neophodan pa da vidim šta će se pojaviti.

Svi smo mi u nečijem sistemu provjere. Na ovaj ili onaj način, samo nam se čini prihvatljivije kad to rade mašine… nemamo živi subjekat da optužimo da zadire u našu privatnost, samo apstrakciju… a ako pomislimo da ‘Veliki Brat’ stvarno postoji onda sve to pomalo liči na teoriju zavjere. Teorija provjere nije nova i ona živi od pamtiveka, samo što nije postojala u digitalnom obliku…

No imamo li mi povjerenje u sebe? Možemo li sa sigurnošću da tvrdimo da smo ‘ispravni’ pred sobom? Pred svijetom nikad nećemo biti, to je unaprijed izgubljena bitka. I svi imamo one momente kad je nama nešto potpuno ok i ugodno ali kad bi to neko drugi saznao – šta li će reći svijet? – ajme. To vam je kao ona priča o lopovu kojem nije žao što je krao, ali mu mnogo žao što su ga uhvatili. Naše tajne su naši okovi. Ako smo iskreni sa tim šta smo i ko smo i kad shvatimo da naše postojanje ne zavisi od mišljenja drugih onda nemamo oko čega da se brinemo. I samim tim kako nastupamo pred drugima budi u njima osjećaj da mogu da nam vjeruju. Uslovljeni smo i bilo bi naivno misliti da nismo, samo biramo čime ćemo da se uslovljavamo. Stid i sramota, šta će reći svijet, tako-trebanje je ono što nas kao ljudska bića oblikuje u onom kako se prestavljamo pred svijetom.

Digitalna revolucija je bila prebrza i nije dozvolila da je ljudska bića stignu… da nauče da je sasvim ok da žive sa punim integritetom, da budu baš ono što jesu i da se toga ne stide. Evolucija je spor proces i nismo još dostigli taj nivo da budemo ok sa svim što nam život servira i da vjerujemo u sebe prvo, da nećemo biti povrijeđeni od strane nekog drugog. I da, i ako budemo, preživjećemo i imamo nebrojene druge opcije za sreću. Jednog dana možda naučimo šta zaista jeste i koliko nam znači povjerenje, a do tada… uvijek možemo da provjerimo!

photo Marko Abrakatebra Radosavljević
na slici Žana Poliakov ali nije napisala ovaj tekst 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *