Boemove kćeri

Nova knjiga Snežane Dabović ” Boemove kćeri” uzbudljivo i emotivno kroz kćeri jednog boema priča priču kako nam jedan odnos ili dogadjaj može označiti čitav život ali i kako mi možemo dati značenje svom životu.

Kroz traganje žene u raznim periodima života duhovito nas vodi od zbunjenosti do jasnoće i prihvatanja sebe jer šta god i ko god da smo često se u životu suočavamo sa spoznajom da: Teško je biti a još teže kriti!

“Sjedeći tako u svojoj fotelji u uglu, činilo joj se da u jedva osvjetljenom ateljeu likovi sa slika, koje su bile svud naokolo, međusobno razmjenjuju značajne poglede i tajne znake. Da je i njima bila mučna neizvjesnost.
Šta će biti sa njom i njima? Ima li ičeg nakon ovog ili je ovo kraj? Kao da je i njima neprijatno od razgovora kom su prisustvovali i njenih misli koje su naslućivali. Kao da su strahovali od bolnih odgovora i mukle tišine na pitanja koja su lebdjela u vazduhu. Pred samo svitanje, utrnula od hladnoće i dugog premišljanja, skupi nekako hrabrost i odluči da ipak legne u krevet. Ušunja se na prstima i najtiše što je mogla sklupča se na svojoj strani kreveta. Samo što je spustila glavu na jastuk njen muž se okrenu i, kao u snu, prebaci ruku preko nje. Kao bezbroj puta do tada. Spava, pomisli ona, ali par trenutaka potom bez napora je privuče sebi onako sklupčanu, kao da je lagana ko perce. Ostade da leži tako, umiri se sasvim, priljubljen uz nju, držeći je čvrsto u zagrljaju. Budan je, presječe je pomisao. Širom otvori oči u mraku i zadrža dah da, osluškujući njegovo disanje, procjeni da li spava. U glavi joj je tutnjilo i kao da je hvatala groznica od krivice, umora, bolnog nemira. Sa hladnoćom večeras se u nju uvukla i neka tuga za njim, za njima. Njegovo tjelo je lagano obavijalo toplotom, sigurnošću. Tjelo muškarca sa kojim je gotovo od djetinjstva. Koji je poznaje, voli, čuva. Brine o njoj, podržava je. Poštovala ga je. I on nju. Toliko toga su zajedno prošli. Odrasla je uz njega. Voljeli su se. Strasno, pa duboko prijateljski. Da li mi se sada dešava ljubav obrnutim redosledom?, pitala se. Zašto ne mogu da utičem na svoja osjećanja?
Taman kad je obuze mir od pomisli da spava on je poljubi u kosu, pa je lagano skloni i poče da joj ljubi potiljak, vrat i rame stežući je uz sebe. Šta sad da radi?
– ukoči se sasvim, širom otvorenih očiju i zadržavajući dah. Nije joj čovjek ništa uradio. Voli ga. Bar da su se posvađali, pa da mu hirovito, kako je znala kad god je naljuti, kaže da je ostavi na miru, da hoće da spava.”

Snežana Dabović


Leave a Reply

Your email address will not be published.