“Danas je poseban dan kada veoma jaka energije struji univerzumom. Preporučuje se fokus na pozitivne misli i želje. Naročito onih koji se tiču novih početaka ili nečega što želiš da promijeniš. Posebno je bitna energija svjetlosti. Upali svijeće i piši svoje želje na bijelom komadu papira. To ćeš čuvati godinu dana. Imaš do sutra ujutro do 9 sati vremena. Čak i ako ti se sad ovo ne radi ili ne možeš iz ko zna kakvih razloga, zamisli barem želju i usmjeri misli u pozitivu oko stvari koje želiš da postigneš ili da ih imaš. Ja odoh sad da radim na svojim. Ljubim te!” – stiže mi poruka od omiljene V.
Odgovaram, iz lezećeg položaja, nisam od akcije danas: “Uh, slušaj lijena sam danas baš! Ali ok, uradiću zato što mi TI to govoriš, a znamo da rijetko griješiš u svojim vještičijim pokušajima! Evo sad ću!”
“Imaš vremena do sutra ujutro, upali barem svijeće i razmišljaj u tom smjeru… barem to Sonja!”, poznaje me predobro pa zna da mora da mi da okvir u kojem mogu da uradim po svoje a ne ‘sad i odmah’ i po kalupu. A ja znam da čim me oslovi punim imenom, stvar je ozbiljna.
V operiše na energetskom nivou i aktivno prati sve sile univerzuma koje nam mogu ponuditi elemente magičnog, sa svim pratećim ritualima: meditacije, afirmacije, astro prognoze, želje namere manifestacije, džepovi aktivne energije … ama baš sve elemente.
Naravno, ona to sve plasira mojoj ciničnoj personi u lako svarljivoj varijanti odnosno u onom što ja zovem ‘fortune cookie’ obliku – kratko sa osnovim elementima pa možda nešto i uradim. Jer sam uvijek u fazonu: Hoće li nešto drastično da se desi? Vjerovatno, ne! Ali ne može da škodi!
Ako postoje nevidljive sile koje mogu da prizovem uz svjetlost svijeće, onda sam poslala svoje želje u univerzum uz male rituale. A ako ne postoje, imam papir, svojevrstan isječak istorije, u koji ću da pogledam kroz godinu dana da vidim šta sam to u prvom naletu korone željela.
N, još jedan ljubljeni mi lik, je u istom ‘neće da škodi’ fazonu, sve svoje želje izgovara naglas, kad se desi nešto što joj nije po volji okrene oči ka nebesima i kaže “Oh, cmon!”. I u trenutnoj postavci stvari odbija da se pomiri sa tim da nećemo putovati kao što smo do sada, odnosno da neće moći da se igra školice sa kartom svijeta kao što je dosada. Baci kamenčić, pa gdje padne kupuje avio kartu. Pa nam se ćefne da idemo u Berlin na Lollapallozu, pa Amsterdam na Maroon 5 koncert, s’tim da ona skokne na dan i po do Dublina prije nego što se nađemo na destinaciji. Ah da, usput njen je frizer u Barceloni, a moj u Beogradu… Bečki nam nisu legli šta da vam kažem.
Nije ni čudo da smo sljedeći dan se našle u svom vještičijem krugu, svaka na svojoj dekici na po 2m rastojanja jedna od druge na obalama lijepog plavog Dunava, okrenule baš na tu temu. V objašnjava da je upalila svijeće, njih 9. U određeno doba večeri je meditirala na podu sa svijećama poredanim oko sebe, izgovarala neku mantru i time se pridružila tom nekom nevidljivom energetskom krugu i onda uzela taj bijeli papir da ispisuje želje.
– “A to je neki određeni broj svijeća trebalo upaliti?”, pitam.
– “Barem tri!”, odgovara mi, a sve mi se čini da je mentalno prebrojala koliko ih inače držim na stolu da me prilagodi procesu.
– “Eh sad, imala sam samo dvije.”, odgovaram joj u nekom ‘trud uzalud’ tonu.
– “Ma ok je, bitno je da si ih upalila.”, kaže mi, jer cijeni svaki moj pokušaj!
– “Ali slušaj postavila sam juče novi luster, pravi chandelier sa šarenim stakllenim cvijetovima, sija kao na dvoru. Baš juče igrom slučaja poslije 3 godine u stanu… mora i to da mu se računa u neku svjetlost, zar ne?”, pokušavam da okrenem na šalu.
Gleda me ispod oka, sluti preokret i improvizaciju i kaže: “Uzela si roze papir, jel da?”
Zna me predobro, ako se insistira na detaljima, to je prva stvar koju negiram zaradi višeg cilja. Zanemarivanje simbolizma ili kreiranje svog personalnog simbola ko bi mu ga znao, nije ni bitno.
– “Jesam, ali sam se zeznula pa krenula da pišem u krivo. Pa sam u drugom pokušaju uzela bijeli papir kad si već rekla da treba. Tako da pisala sam na bijelom papiru na kraju balade.”, priznajem svoju devijaciju u procesu.
– “Odlično! Barem u nešto da se uklopiš!”, izgovara skoro pobjedonosno.
– “Čekaj, a zašto meni niste to rekle juče? Nisam znala da je to trebalo sinoć.”, pita N.
V, u prilagođenoj verziji rituala, zeleći da mi, koje ona voli, dobijemo barem mrvicu te silne energije kaže: “Ma imaš još vremena. Možeš večeras.”
Počinjem da se smijem: “Pa jel ne vidiš koju je meni razvodnjenu verziju prodala? Sve može, prođoh i sa dvije svijeće, izbjegoh meditaciju i da pokušam da radim nešto novo, zamisli da mi je rekla da kuham, ne bi nigdje stigli a ti pitaš jesi li promašila priliku? Ajte molim vas!”
N, procesno prilagođena bolje nego ja, ignoriše moje komentare i fokusirano se zanima oko pravila: “A koliko želja mogu da zapišem? Jednu?”
“Šta jednu? Ja sam ih nabrojala barem pet!” govorim i mislim opet sam iskočila iz okvira.
V se smije i kaže: “Ja sam obe strane ispisala!”.
“Bijelog papira!”, dodajem za dobru mjeru.
Smijemo se, i nakon toga svaka utone u svoje misli na kratko. Prekidam tišinu i izgovaram: “Biće ovo odlična godina!”.
“Koja godina?”, u čudu me gleda V.
“Pa ova, 2020!”, odgovaram sa ubijeđenjem!
“Kako si sad to smislila? Pa propadoše nam svi planovi…”, odgovara sa nekom sjetom u glasu.
Gledam ih i razmišljam kako mi je jedna za rođendan poklonila karte za Istanbul, a druga za St. Petersburg… to je bio samo dio proljeće/ljeto 2020 plana. A evo nas sada… sjedimo na obali Dunava gdje smo se dofurale biciklima koje nismo ni imale do prije mjesec dana, jedemo kiflice koje je V ispekla kao dio svog pozitivnog rituala i pričamo o tom energetskom tunelu u kojem se navodno nalazi svijet ovih dana.
“Vidiš ne možemo ništa ni planirati! Ne vrijedi praviti planove!”, kaže V.
Ne mogu da se složim: “Vrijedi i treba planirati, ali ostavi prostora da se planovi promijene i to je ok, i mi smo ok sa tim. Svedi sve planove na nivo želja. Ne mora ove godine, biće iduće! Ili one tamo… nema veze! Mogućnost, namjera, želja je nekad veća i od samog doživljaja – mašta može svašta. Nema veze, uživamo u procesu, konačno, bez sigurnosti rezultata. Nije bitno više jel stvarno ili hoće li to postati. Ne mora! Lijepo je samo i razmišljati o tome. Osjećaj je isti, a možda i bolji, jer stvarnost je rijetko dorasla mašti, a proces zamišljanja i stvaranja postaje jedino što je važno. Sad ću da vas prošetam po crnogorskoj obali i da vam pričam gdje ću sve da vas vodim. Izvadiću onaj spisak mjesta koje smo rekle posjetiti u Istanbulu i gledati slike a ti ćeš mi pričati gdje je najbolja turska kafa ili u koju ‘mehanu’ ćeš da me vodiš! Pregledaću onaj St.Pete kalendar što mi je N kupila za Novu Godinu i zaokružiću neki drugi datum kad ćemo da idemo… nećemo na zimu! A možda i hoćemo jer to je izgovor da konačno kupim šubaru ili onu pink bundu od vještačkog krzna! Uh, već se radujem!”
Kao da me ne čuje, još se drži propadanja planova i vidim da je u ‘moranju’ i ne mogu da je otrgnem od stvarnosti i priklonim maštanju koje je samo sebi svrha: “Osjećam se čudno danas! Očekivala sam da ću se probuditi drugačija”, nastavlja V.
Intervencija neophodna odmah.
“Ma osjećaš se čudno jer si sinoć ritualom prizivala dobru energiju, meditirala i pisala želje i onda opet napravila grešku kojoj nikako da pobjegnemo – očekivala si čudo, a nisi uživala u samom procesu. Čekala si da se nešto desi kao posljedica toga. Mozak nam je kalibriran na ROI iliti Return On Investment. Dobit na uloženo, ono što je anticipirano kao rezultat nekog truda i rada. Magična noć kao uvod u magičan dan, a probudila si se i dan je sasvim običan. A ne vidiš, jer čekaš megalomanski rezultat da je dan sasvim neobičan jer u kom ‘starom’ formatu bi mi biciklima došli na Dunav sa ispečenim kiflicima i usput kupljenom mezom? Kad bi N oprala jagode i čak i peteljke im skinula da mogu odmah da se jedu (što nam je barem pet puta spomenula kao vrhunac dostignuća)? Kad bi mene odvukao sa balkona ili iz fotelje i od mojih knjiga nedeljom i da li bi ti izašla ili završavala nešto za posao jer je sutra ponedjeljak?
Dan je sasvim neobično običan, ali si očekivala više od energetskog portala jer je to naš vodeći princip, sve radim da bi nešto od toga dobio. Ne izvršavamo čin, čina radi. Imala si nešto na umu kao željeni ishod a dobila si samo ovo – nas tri žene koje sjedimo i naglas izgovaramo svoje želje… Ne moraju se ispuniti, ne znamo ni kako bi, ni kada… ali ih izgovaramo, pričamo o njima i neka to bude sasvim dovoljno… za sada.
Pogledaj N, nije nigdje otputovala mjesec i po dana i upravo je izgovorila da je srećna što je ‘kod kuće’? Nije ovo nazvala kućom od kada smo se doselile u ovaj grad! Ja ne jurim nigdje i nemam neki cilj, nemam spisak od još 500 stvari koje moram da ”odradim” u jednom danu. A ti si, draga moja, upravo skinula majicu i u grudnjaku se sunčaš usred Beča takoreći… mislim da smo se davno odmakli od karaktera i ‘običnog’!”
I ako postoji nešto čemu nas ovo vrijeme treba naučiti je da vidimo neobičnost mimo onog očekivanja koje nam stvarnost nudi.
Ne dramatizuj, improvizuj!
Magične sile ili ne ovo je doba kada nam sve prepreke u virtuelnom ili zamišljenom svijetu padaju, a zašto? Jer su se sada preselile na drugu stranu stvarnosti, sva su nam ograničenja itekako realna u svakodnevnici, stoga čemu ih još i u glavi postavljati gdje bi nam ionako trebalo sve biti dozvoljeno. Cenzure ili samo-cenzure bez!
Neće se nikad desiti! Tim bolje, onda možeš da zamisliš, osmisliš, ispričaš ili zapišeš najnevjerovatniju verziju događaja i da uživaš u procesu stvaranja. Ionako se nikad neće desiti pa stoga što da ne planiramo.
“Ma šta znam… osjećam da nisam dovoljno produktivna!”, nastavlja, jer moje mitingovanje nije palo na plodno tlo da je izvučem tu na sunčanu stranu Dunava.
Vidim, moraću da se malo ljutnem: “Pa jeste, kad te bombarduju sa raznih strana kako je ovo vrijeme poklonjeno i kako ga treba iskoristiti, jer konačno ga imamo. Treba ga ispuniti, jer zaboga ko još ima luksuz vremena? Karantinska pozitiva, vježbamo, zdravo se hranimo, kreativni smo… sve ono za šta smo lagali sebe da nismo imali vremena bi sada trebalo da dođe na red. Ma kako da ne! Ajte vi, sad ću ja! Rekao bi čovjek sad ću ja taj roman da napišem, da skinem ove kile što mi smetaju i da još radim tih 8 sati od kuće… ma hoću, evo sve letim. Poklonjeno mi je ovo vrijeme da shvatim da ne moram ama baš ništa. Ponosna sam na to da dođe vikend i da ništa ne radim! A učinim svašta ponešto, ali ne osjećam to kao posao i obavezu, radim što mi se radi ili ne radi i ne žuri mi se da završim išta. Nimalo. Ne moram!
“Zbog tebe nismo još juče došli ovamo!”, kaže N i smije se.
“Kako to misliš?” pita je V.
A ja vrtim taj razgovor u glavi:
“Idemo u nedelju! Neću u subotu.”
“A što ne u subotu, šta imaš planirano?”
“Pa nemam ništa, zato ne možemo u subotu!”
“Pa šta ćeš raditi?”, pitala me pomalo zbunjeno.
“Ne znam, spavaću dok se ne probudim, piću kafu na kafu na balkonu. slušati muziku, blejati u prazno…Neću da imam u glavi da smo se dogovorili i da sad moram, a možda mi se baš u tom trenutku neće dati.”
“Kako onda znaš da će ti se dati u nedelju?”
“Pa ne znam, ali je sigurno veća vjerovatnoća da hoće ako imam subotu za ‘ništa’! Pet radnih dana je bilo moranja, eh subotom nema da ga ima!”
“Nisi normalna, ali na neki čudan način ima smisla!”, odala mi je priznanje.
I smiju mi se… i smijem se i ja sama sebi jer mi je konačno jasno da nema toga što je obavezno i što ne mogu da sebi ‘naštelim’ po mjeri. Svijet, univerzum, Bog ma kako da zovete okolnosti koje su van naše kontrole je promijenilo sva poznata pravila, skršilo svu predvidljivost života, stoga moja pravila su jedina koja sada važe, ona lična koja su u domenu moje kontrole i odluke.
“Sad kad pričaš o toj produktivnosti mi je sinulo što imam toliki problem sa čitanjem. Otkako je krenulo ovo čudo nisam se dohvatila nijedne knjige, a koristila sam svaki slobodan trenutak koji sam imala da sve naslove kupljene i akumulirane pročitam. Mislila sam i očekivala da ću baš to da radim, ali sad shvatam da sam se opet stavila u moranje. Za to konkretno sam vjerovala da mi uvijek nedostaje dovoljno vremena, pravila spisak, stavljala ih i premjestala danima u vidokrug da znam da me čekaju. Imam ih barem deset koje sam ‘načela’ pa kao to da završim prvo… ali evo sad kad razumijem da ne moram i da nisam već mjesec dana, čita mi se. I to znam tačno koji naslov. Nije od tih na spisku, niti je knjiga na vidljivom mjestu ali znam tačno kojoj je konačno došao red. Stvar odluke!”.
Mislim da je vrijeme da se prestanemo ljutiti na stvarnost što je takva kakva jeste ili da je planiramo, da nešto baš moramo i da konačno počnemo da pišemo svoju priču, da izgovaramo svoje želje.
“Pričala sam sa misterioznim internet ljubavnikom sinoć!”, kažem im, “Usred frke je zaspao!”
Počinjemo da se smijemo…
“I šta si uradila? Jesi pošizila?”, pita me N.
“Jok, ja sam priču dovršila… Imala sam izbor da se naljutim na ‘realnost’ što je zaspao usred razgovora ili da mu pošaljem glasovnu poruku i ispričam kraj priče, čisto da zna šta je propustio. I ono što je najvažnije, uživala sam u procesu…”
“A šta misliš da nas konačno vodiš u Crnu Goru za moj rođendan?”, kaže mi niotkud N.
“Pa čekaj kad ti je rođendan?”, pita V.
“28. maja!”
“Pa nisam sigurna da ćemo moći putovati…”, počinje V.
“Ej, to je moja želja! Pusti je u eter! Bez kako, šta, kada! Nije bitno… OK?”, navučena je na novi koncept stvarnosti N.
Tišina. Želja poslana. Konačno, nas tri, restrikcija bez, u priči o tome šta je to što želimo bez pitanja da li će to uopšte biti moguće. Razmišljam jesmo li uspjeli prevući V na našu stranu uživanja u željama bez mogućnosti za ostvarenje.
“Razmišljam da napišem neku posebnu priču misterioznom gospodinu za rođendan.”, kažem polusanjalački.
“Zašto ne razmišljaš o tome da se konačno upoznate za njegov rođendan?”, odjednom je ambiciozna V.
“Aha, nema šanse da će se to ikad desiti.”, govorim uz šeretski osmijeh i namjerno je provociram.
“Jesi ti to zapisala kao želju na ‘bijelom’ papiru?”, pita me pomalo strogo.
“Pa jesam, ali…”, trudim se da ne prsnem u smijeh!
I čujem samo jedno odlučno i odsječno:
“Onda OK! Kraj priče!”
…
Napisala Sonja Stanisljević
trenutna lokacija Vienna, Austria
