Spoiler alert! Ako ćete gledati novi Bond movie (nije dostojno tog čina, ali ajd) ne čitajte jer sam sve otkrila i rasturila na sastavne dijelove!
“Šta je ovo bilo?”, kuham od bijesa nakon što smo izašli iz kina. “Ovo nije James Bond film. Šta je ovo?”
Lila me gleda u čudu.
“Pa, jel moguće da šiziš zbog filma?” – ne veruje, pita.
“Kako da ne pošizim, da li ti znaš šta su uradili sa ovim?”, ne razumije me, a ja ne umijem kratko da objasnim.
“Gledaj, za mene je to bio samo jedan užasno dosadan film i da ti kažem bio mi je odvratan momenat gdje ludi ruski naučnik kaže crnkinji da može jednim potezom da uništi cijelu njenu rasu. To nije -ruski- problem, naš rasizam ili bilo koji -izam je malo drugačiji. Sad će i to da nam nabace onako usput. Patetično!”, fokusirana je na ono što joj je blisko.
Eh da je to bio jedini momenat. Ne znam ni gdje da počnem sa raspakivanjem ove gluposti na koju sam potrošila dva sata koja mi se nikad neće vratiti.
Navukli su me sa naslovom… Za smrt nema vremena, što bi u mojoj interpretaciji značilo imam još previše toga da proživim, pa eto ne mogu baš sad da umrem. Nisam mislila da je to zapravo ono tragično -nema vremena- u smislu niko od nas ne zna kad ćemo skončati. Ufff, već mi para izlazi na uši!
Ja obožavam Bond filmove.
Sve one do 2006 godine, to jest.
Propast Bonda je počela kad je Daniel Craig preuzeo ulogu.
Šteta jer je Craig itekako sposoban da glumi taj ikonični lik. (Pogledajte ga u filmu Layer cake ili u seriji Night Manager, pa će vam biti jasno o čemu pričam!)
Jer, šta je esencija tog lika i tih filmova?
Upravo ta ikoničnost!
Čudne spravice, špijunski alat, brza auta, lijepe i jake žene, bajkovit krajolik, garderoba, nemogući zapleti i raspleti i neprevaziđena estetika. I naravno, pobjeda. James Bond uvijek pobjeđuje. Ne gleda se taj film jer ne znamo šta će se desiti na kraju. Bond filmovi su genijalni upravo zato što znamo tačno šta će se desiti i onda možemo da sjednemo i uživamo u svemu što se odvija pred nama i iz kakve li će se situacije naš glavni junak sada izvući.
Psihološka raspakivanja lika i njegovo svođenje na – samo jedan od nas- koje su počeli da uvode su me polako ali sigurno izluđivala zadnjih 10 godina. No gledala sam uporno, nadajući se da će glupost prestati, da će mi vratiti ono uživanje koje osjećam kad se kratko nađem u Bond univerzumu.
Ali počelo je od ljubavi, a gdje bi drugo?
One “ljubavi” koja srce zatvara i onda odjednom imate onaj -uh neko mu je slomio srce i on je samo čovjek- osjećaj. Emotivno nedostupan i slična sranja. Povrijedila ga je i izdala, buhuhuhu, evo sve ću suzu da pustim.
Pa daaaa, zato se nije nikad vezivao i imao onoliko žena!
Ma bravo…
“Ok, eliminiši to da su žene glupe i nemoćne, ali nemojte mijenjati esencijalno šta je 007.” kaže mi jedna od mojih djevojčica kad sam svoj stav izrazila na društvenim mrežama što gotovo nikad ne radim.
Počela sam da se smijem, a feministkinja u meni da plače. Igraju mi pred očima likovi kao što su Octopussy (Maud Adams), Mayday (neponovljiva Grace Jones), Tatiana Romanova (Daniela Bianchi), Domino (Kim Basinger), a sve je počelo od Honey Rider (Ursula Anderss) na koju nas je onda Jinx (Halle Berry) tako lijepo podsjetila godinama kasnije.
Glupe i nemoćne?
Pa pogledajte samo ko su bile Bond djevojke?
Koja od tih žena je bila neka priprosta i naivna?
Niti jedna.
Čak i te usputne koje nisu bile -side kick- su bile agentice, špijuni, a u neki slučajevim -villianess- filma (Elektra King u izvođenju Sophie Marceau uhhh!). Nijedna nije bila objekat njegovog seksualnog predatorstva. Samo voljni subjekti igre hemije.
Na kraju krajeva sve su bile zavedene ili su zavodile.
Ne zato što su glupe, nego zato što su tako odlučile.
I ono što se često čulo u -dobrim- Bond filmovima je bilo “Oh James!” i vi sad meni hoćete da kažete da su te žene bile žrtve? Ma ajte molim vas! I sad odjednom se tu pojavljuje -velika ljubav- koja sve druge žene koje su se provukle kroz fiktivni život junaka čine nevažnim i umanjuje im vrijednost. Moramo nekako da objasnimo njegov promiskuitet, pa eto može ako mu je srce bilo slomljeno. More mrš!
No u ovoj interpretaciji nailazimo i na novu vrstu -bad guy- (čak ni fenomenalni Rami Malek nije mogao da mi popravi utisak). Njegov motiv je osveta! Osveta jer je svijet bio toliko nepravedan prema njemu i sad će da uništi taj isti svijet, a kako? Tako što će sve da pobije.
Boring!
Jer “dobar” negativac nikad nema tako jednostavan motiv.
Buhuhuuu… svijet je nepravedan, ostao sam bez porodice, e sad ću sve da vas pobijem. Negativci su uvijek imali želju za svjetskom dominacijom, za nametanjem svoje volje ili svoje vizije o tome šta čovječanstvo treba da bude, čak i kad su potpuno htjeli da unište ljudski rod to je bio proizvod nego nekog megalomanskog osjećaja važnosti. Kolateralna šteta u vidu ljudskog života svakako, ali su generalno htjeli da vladaju, a ako baš hoće da unište svijet onda to nije bilo iz tako ličnih razloga. Oh deda mraze…
Psihološka dekonstrukcija i analiza se nije završila samo na ženama, imali smo cijeli film o njegovom djetinstvu da bismo konačno razumijeli zašto je takav kakav jeste?
Dabome, mama i tata su krivi.
A on samo uplašen dječak koji glumi da je hrabar jer je ustvari… suicidalan?
Odnosno ne plaši se smrtnosti kao rezutat traume iz djetinstva.
Ne znam što tad nisam izašla iz kina. Ah da, jer sam uživala u činjenici da je Judy Dench bila u ulozi M, ali sam flipnula kad mi je na pamet palo da M može da stoji za mama. Idi molim te! I opet emocionalni momenat gdje imamo ženu, ne kao vođu špijunske organizacije nego majčinsku figuru. Šta je to što Bonda čini Bondom? Ma zabole me. Hoću da gledam kako pobijeđuje zlo i ludo se zabavlja usput.
I izluđuje me što nam se opet prodaje, sad čak i u fikciji akcionog tipa tradicionalne uloge koje žene trebaju da zauzimaju. Jer on za životnu saputnicu (ili sapatnicu kako vam draže) bira djevojče, koje ima oči srne i trese se kad mora da uzme pištolj u ruke. A onda pomislim na arsenal žena koje su proletile kroz filmove prije, mogle su pogledamo da ubiju. No on bira onu koju on treba da spašava! I naravno ta mu je i dijete rodila.
Ček malo, James Bond ima dijete… WTF?
Sjedim i bjesnim, razmišljam kako da preskočim redove ljudi i da se dokopam izlaza jer kuham već više od sat vremena, a sada mi je jasno šta ću da vidim na kraju.
James Bond je obični smrtnik!
I to ne samo da je smrtan, prilično je i patetičan lik.
Mislim ok, imaš na sebi nanobotiće koji mogu da usmrte one koje najviše voliš, ali ajde molim te ako su izmislili kako da ih naprave sasvim sam sigurna da je antagonista našao i -protivotrov- jer obično su sami sebi previše dragocijeni da se ne bi obezbijedili. No doduše ovog -zločinca- su ionako postavili da bude glup pa nije ni čudo da nema lijeka. Sjedi brate onda negdje i strpi se, komuniciraj sa svijetom iz izolacije nema potrebe da se ubiješ! Uvijek se nađe neko riješenje i otkad to James Bond nema izbora i ne nađe izlaz iz bezlizlazne situacije? Nego u svemu tome su mi umanjili i mog omiljenog lika Q koji je mogao garant i taj problem da riješi sa svojim izumima čudesa. A šta bi ti falilo da sjedneš i strpiš se i potražiš riješenje. Opet kažem more mrš!
I naravno, on se žrtvuje!
Za dobrobit svog “svijeta” i svojih bližnjih.
Bullshit!
Poruka primljena, treba da preuzmemo na sebe teret drugog i da čekamo da nas se spasi. Opet kažem… ostavite mi glavnog junaka koji je sposoban i da preživi i da živi i da spasi svijet!
Kako smo došli do toga da je -žrtva- jedini modus operandi?
Kakvu poruku šaljemo o tome ko su stvarni heroji?
Samo oni koji umiru da bi došli do cilja?
Moraš da se rasturiš na sastavne dijelove da bi nešto postigao?
I više sa tom plemenitom, grandioznom smrti, ma idite molim vas!
Šta bi ti falilo da živiš i da ne moraš mnogo da se mučiš zaradi višeg cilja?
Da li stvarno moramo da vjerujemo da bez patnje nema ljepote?
Da bez žrtve nema ljubavi?
Pa ljepota fikcije je da možemo da biramo, da junaci, čak i oni koji tragično skončaju to čine kao rezultat svoje odluke a ne kao da su stavljeni pred svršen čin jer se sve čini beznadežno za njih same i ne postoji izlaz.
Uvijek postoji izlaz i uvijek postoji riješenje.
Ironično, ali posthumno, što čak i ne mogu da vjerujem da pišem o James Bondu, mu odaju poštu sa riječima: “The proper function of man is to live, not to exist. I shall not waste my days in trying to prolong them. I shall use my time.”. I eto iživio svoje, pa da se oprostimo. Živio, a nije postojao. Ma sjajno. Suočeni sa smrtnošću još jednom. Znamo mi da je život kratak, ali brate šta imate da nas i u imaginarnom svijetu na to podsjećate. Funkcija čovjeka je da živi, a ne da postoji. Dabome… znači da nastavi, a ne da skonča. Da gleda u budućnost i da vjeruje da mu ona donosi bolje ako se samo malčice potrudi, ako odluči da neće biti žrtva okolnosti i da će za svaku nedaću da nađe riješenje. I otkad to bukvalno shvatamo takve citate?
Interpretacija je majka, a imaginacija svemoguća.
Svrha imaginacije je da u nama probudi onu iskru toga da sve zaista jeste moguće. Da povjerujemo na trenutak da stvarno možemo ama baš sve što zamislimo. Da ne moramo da se uklopimo u ono što nam svijet kaže da je ispravno i da tamo negdje ŽIVE junaci koji nam kažu da jeste nemoguće, ali samo dok ne pokušamo to da promijenimo.
Zar ne služi sve to da nas inspiriše, a ne da nas ubije u pojam?
“Skinula sam sve stare Bond filmove! Ajd na movie night!”, šaljem Lili poruku sljedeće veče. “Počećemo sa -Iz Rusije sa ljubavlju-, you’ll love it!”, govorim joj jer joj je komentar na film bio usredotočen na porijeklo joj.
Sad ću da uradim total detox od gluposti koje su načinili i ne dam vam da mi ubijete -Špijuna koji me volio- i da vam dokažemo da -Sutra nikad ne umire-. Ovu glupu verziju koju su uspijeli da osmisle nek i umre. Žao mi je što to bi baš Daniel Craig, ali propast je počela sa njim pa nek se sa njim i završi. Da se ja lijepo vratim na Sean Connery, Pierce Brosnan i mojeg omiljenog Roger Moora i da pobjedonosno uzivknem: “Kralj je mrtav! Živio kralj!”
…
napisala Not An Angel
