Sasvim prirodna stvar ovih dana, dopisivanje, chat iliti ćaskanje kako -On- voli da kaže. A -On-, on je mitsko biće koje je potpuno izdvojeno od mog postojanja u stvarnosti. Postoji mali prebačaj u matrici gdje se nađemo sa vremena na vrijeme i ispredamo našu bajku. On nije stvaran i vjerovatno to nikad neće ni biti, ali je bijeg u ono nešto što nam svima ponekad treba, onaj prostor gdje možemo da se opustimo i budemo baš ono što hoćemo na virtuelnom papiru… Posljedica bez!
Međutim ovdje je jako bitno odvojiti fantaziju od stvarnosti! To jeste, život ne smije da se zaustaviti čekajući da se fantazija ispuni ma koliko lijepo da -sija- sa ekrana naših telefona. Neka je, nek’ stoji, lijepa je i služi svojoj svrsi. Svima nam treba taj neki san za koji želimo da nam se ostvari. Sasvim slučajno sam -okinula- fotku otključavajući ekran kad sam vidjela -Njega-, u narodu poznat kao -moja omiljena notifikacija-, na ekranu i da vam kažem to je moj najljepši sanjivi osmijeh, (mada ga cinik u meni zove glupi kez) jer se pojavi niotkud i znam da ću sad da iskuckam poruku i da pobjegnem u svijet koji je bez granica i ograničenja. Uh moj mali skriveni raj u ukradenom džepiću matrice!
“Kad bi mogli da nađemo taj kutak u kojem smo stalno mi tu i da se imamo…”, on je romantičan. A ja sam praktična, da se mi vidimo barem jednom, no ne govorim! Nije trenutak i to je prenošenja stvarnosti u svijet mašte, a to može da dovede do razočarenja, što mi nikako ne treba u ovom momentu. Ćaskanje je ok… dopisivanje je bez stvarnih posljedica. Razmislite… svaka poslana poruka se može obrisati i sama od sebe ništa ne znači. Osim ako nije samoj sebi svrha. Njemu je, na primjer, dovoljno da sa vremena na vrijeme osjeti slobodu od svakodnevnog života, a ja sam voljni subjekat, ili objekat po volji vam. A meni je to dovoljno… za sada.
Riječi naspram dijela
Svako dopisivanje bi moralo da se poklopi sa životom, inače vi ste ti koji ostajete da živite u fantaziji dok se druga osoba kreće u stvarnosti. Fizička komponenta mora da isprati onu izmaštanu, osim ukoliko svjesno birate da vam je mašta sasvim dovoljna da ispuni trenutne potrebe.
“Čujemo se svaki dan!”, govori mi cvrkutavo o svojem bivšem koji se niotkud pojavio ponovo.
“Pa dobro, fino, a spominje li šta da se vidite?”, sumnjičava sam jer ovo traje već mjesecima, a poruke kao poruke, -more bit’ bidne, more bit’ ne bidne- nešto značajno.
“Polako, biće, čim se on redovno javlja to znači da ipak misli na mene i da postoji šansa da se pomirimo.”, ljuta je što joj mračim raspoloženje svojim -a ima li tu šta konkretno- stavom.
“Mhm…”, uzdržavam se od daljih komentara.
Eh sad, ako se nalazite u fazi života da vam je dopisivanje jedino što imate, a da je sve ostalo isprazno onda ste u opasnosti da sve to shvatite malo preozbiljno. I nema u tome ništa loše, ali riječi moraju da isprate dijela. -Walk the talk- što se ono kaže.
I tu, u tom međuprostoru, između riječi i dijela nastaje zbunjivanje:
- Pisao mi je, ali nikako da se vidimo!
- Bivši mi se javlja, uh sigurno hoće da se pomirimo!
- Šta mu sad ovo znači što je napisao?
- Ne javlja se, a vidjela sam da je bio online i imam seen na poruku!
I svaki drugi scenario koji donosi i pomalo paranoje… provjeravanje da li je bio online i onda ako jeste zašto nije pisao, ili sa kim piše ako je online. -Seen- je najgora stvar koja je ikad izmišljena i izvor anksioznosti kod mnogih. Ili -last seen online at 00:43- a nije pisao… Ajme! A tek ono kad vidite one tri tačkice, uh šta li piše, šta će reči, i katastrofa ukoliko tri tačkice nestanu i odgovor izostane.
Jednom se na mom omiljenom app-u desio neki čudan glitch pa si mogao da vidiš kad je neko online, što inače nije bila opcija. I baš tada se dotična osoba od interesa javljala svaki dan, što mu inače nije modus operandi. Pogađate… odmah sam pomislila da se sa nekim drugim dopisuje, a meni onako usput javlja jer sad mogu da vidim da li je online ili ne. Ufff… ne samo da moramo da dešifrujemo nego i moramo da vježbamo ogromne doze samokontrole kad dođe do svega gore opisanog, a što ja inače zovem -kompulsivno opsesivno internet ponašanje-.
Na momente mi tačno nedostaje ono kad sam bila klinka pa bi te prvo dječak pitao da pođete prije nego što se išta desi. I onda vi krenete i jasno je da ste zajedno. Deklaracija namjere više nego jasna, fizička manifestacija, prisutnost i bez prostora za interpretaciju.
Tekst vs. Kontekst
Već sam vam pisala o dopaminu i kako naš mozak proizvodi isti kad dobijemo ili pošaljemo poruku. Dobra stvar za zapamtiti sljedeći put kad se -porukate- (kako moja baba voli da kaže), možda, samo možda, nije u pitanju ljubav, sviđanje, nešto više… možda je samo hemijska reakcija. Jeste, ja sam pomalo cinik ali u svakom slučaju je nešto za razmotriti kad počnete da -čitate- više u porukama bez podloge u stvarnosti.
Super je dopamin, zovu ga i hormon sreće, ali kad se malo zagrebe ispod površine on je zapravo više hormon -isčekivanja- sreće. Ima više smisla sada? Dopamin je stimulans koji traje kratko i uvijek traži još. Zovu ga i hormon nagrade, proizvod instant gratifikacije. A poruka je kratkog vijeka i isčekivanje sljedeće uslovljava nastavak -sreće- koja može i da ne dođe. Treba težiti ka proizvodnji oxytocina, jer je on uzrokovan dodirom, znači onim što je stvarno i opipiljivo.
“Oženio se!”, govori mi ista ona prijateljica nakon još par mjeseci njihovog intenzivnog dopisivanja.
Dopisivanje ima samo onoliki značaj kojem mu pridajete. Može štošta da znači, ali ne mora da znači ništa. Ne bi da vam oduzimam od magije, ali stajati sa dve noge čvrsto na zemlji i tražiti materijalne dokaze za bliskost je neophodno da bi izbjegli razočarenje. Osim ako niste sasvim zadovoljni da imate tamo nešto što ostaje da lebdi kao mogućnost a da pritom sebe ne uskraćujete za stvarni život i sve što može da ponudi.
Mi volimo da čitamo izmeđi redova i da tekstu dodajemo subtekst ili željeni kontekst. Uostalom svako pisano dijelo, pa tako i poruka je slobodna interpretacija. Svi mi -čitamo- ono što želimo da tu piše. Nezavisno u kojem je formatu. Priče koje pričamo sebi su puno interesantnije i govore nam mnogo toga o nama ako se samo odmaknemo od poruke koju dobijemo i preispitamo sebe šta je to što nam stvarno nedostaje ili šta želimo kao ishod, šta nam govori naš osjećaj kad nam se neko javlja ili ne javlja. A tekstualne poruke su najlakši način da dođe do misinterpretacije, jer nedostaju komponente tona, gestikulacije, pogleda jer, pogađate, to su one sitnice koje određuju kontekst.
“Uh obratio mi se imenom! Napisao je moje ime… ne ljubavi, dušo, srećo kao inače. Sigurno je ljut!”, govori mi zabrinuto.
“Ček malo, u kulturi u kojoj smo mi odrasli kad te neko nazove imenom to je definitvno loš znak. Tačno imaš onu cerebralnu reakciju i strah ti prođe tijelom kad te roditelji oslove punim imenom, a znaš da si počinio neku psinu! Ali on nije -naš-, možda je kod njih to drugačije ili ko ono u poslovnom bontonu je čak poželjno da nekog zoveš imenom lafo si ga zapamtio i bitan je dovoljno da znaš kako se zove”, počinjemo zajedno da se smijemo.
“Hmm, možda si u pravu, baš ću ga pitati!”, govori.
Naravno ispostavilo se da on samo voli njeno ime i da mu lijepo zvuči pa ga zato rado izgovara i piše. Kao što rekoh, -in print- mnogo toga može da bude potpuno pogrešno protumačeno. Sve je kontekst i teško je sebe nekad izbaciti iz jednačine, naročito ako silno želimo da budemo bitan faktor.
CC-ed and Spam-ed
“Ja sam sada -others-!”, kaže mi i šalje sliku mail-a. Imala je bliski susret sa kolegom koji nije vodio ničemu i sada vidi sebe pod others jer se nije direktno njoj obratio u e-pošti u kojoj pita da li odgovara termin sastanka, dok je druge nabrojao imenom. Smijem se i odgovaram: “Hmm ti si u ovom mejlu kopirana! CC-ed! On se obraća ljudima koji rade za tebe a ne tebi… ti si boss babe! Ovo je za tebe samo informacija, i na kraju krajeva možeš da odbiješ saradnju svog tima! Ne igrate na istom nivou darling!”.
Odgovarala sam na mejlove u kojima sam bila samo kopirana kad sam prešla sa jednog posla na drugi. Riješavala sve odmah i skakala na svaki problem sve dok se moj šef poslije ko zna kojeg takvog ispada nije prošetao preko kancelarije, stao pored mog stola i rekao: “Prestani da odgovaraš na mejlove na kojima si kopirana! Prestani da riješavaš probleme koji nisu više tvoji da ih riješavaš. Svrha je da budeš informisana i da znaš o čemu se radi ukoliko se -nova ti- obrati za pomoć! Prestani!”.
I poslovna komunikacija, kao i ona svakodnevna praktična prijateljska je prostor u kojem možemo doći u stanje pogrešnog tumačenja. Kad sam u frci pa suprotno rječitom karakteru počnem kratko da odgovaram uvijek uslijedi pitanje od minimalno 2 osobe: “Jesi ok? Sve u redu?”. A kamoli ako je dopisivanje emotivnog karaktera, kad se srce razigra pa vidi u porukama zapravo znakove pored puta. Možda je nekom bilo dosadno, možda je samo htio da vas informiše, možda je poruka kratka ili je nema zbog nedostatka vremena, možda, možda, možda…
Jednom mi se desilo da sam poslala veoma seksi pričicu sa pratećom sličicom mail-om. Odgovora nije bilo i kad smo se sljedeći put čuli niti pomena iste. Hmm… odlučih da ne pitam niti komentarišem iako me izjedalo i igrom slučaja u datom momentu online konekcije poslah još jedan mail na šta sam dobila odgovor: “Ljubavi, prethodni mail je otišao u spam!”. Htjela sam da se ranim jer sam se danima mučila zašto je reakcija izostala, kad ono tehnikalija, greška u isporuci… no nisam mogla dugo da se mučim jer je sada moja nova paranoja bila -Aha, pa ja sam spam-, kakav li je filter stavio na moje mail-ove, bla, bla, bla… Tumačenje je čudo i naš mozak u stanju da ispreda masu pričica koje nemaju apsolutno nikakve veze sa stvarnošću.
Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano
“Poslala sam mu poruku da ako nema namjeru da se viđamo, da izlazimo i da se zabavljamo kao normalan par… da se ne javlja više! I zamisli ne odgovara!”, priča mi uzbuđeno moja omiljena djevojčica kad sam je pitala kako je sa trenutnim dilberom.
“Pa odgovorio ti je!”, kažem kratko.
“Kako to misliš?”, gleda me zbunjeno.
“Pa jesi mu rekla da se ne javlja ako nije spreman da promijeni svoje ponašanje. I eto ne javlja se. Odgovor je veoma jasan. Eh sad, ako si htjela objašnjenje onda si to trebala i da tražiš. Ovako si ostavila prostor da tišina bude vrlo jasan odgovor. A svojim čuđenjem jasno stavljaš na znanje da ti to nije bila namjera. Htjela si drugačiji ishod.”
…
“-Nisam raspoložena da se vidimo večeras. Nemoj da dolaziš!- to sam mu poslala i zamisli nije se pojavio!”, zove me da malo kuka.
“Pa čekaj malo, tvoja poruka je bila jasna.”, govorim ali znam u kom pravcu ovo ide.
“Da, ali on treba da zna da sam neraspoložena i da onda ipak dođe da me utješi i bude sa mnom nakon ovakvog dana.”, uspjela sam da je razljutim još više.
Smijem se i kažem: “Pa što mu onda TO nisi rekla?”.
“Pa treba to da zna! Nema veze šta sam rekla, on treba da zna da dođe kad ja želim da dođe!”, govori mi de facto.
Sljedećom prilikom mu je objasnila svoju obrnutu logiku. Da iako kaže jedno ona zapravo očekuje nešto sasvim drugo. A on treba da ima te super moći pa da sam to provali. Treba li da vam kažem da me nazvala i rekla da mu je poslala istu poruku, ovaj put zaista u raspoloženju u kojem nije željela da ga vidi, pa se on u sred našeg razgovora pojavio na vratima. Slatko smo se ismijale nakon što sam joj rekla: “Pa poslušao te čovjek, nemaš šta sad da se buniš! Dobila si tačno ono što si tražila.”.
…
Očekujemo da nam neko čita misli bez obzira na to što kažemo ili napišemo. Nadamo se ishodu i tražimo znakove a ne čitamo ono što stvarno piše. Niti pišemo ono što zapravo želimo da kažemo. I da, medium preko kojeg komuniciramo je debelo kodiran program, ali to ne znači da mi moramo da mu dodajemo tu komponentu čitanja misli ili -šta je pisac zapravo htio da kaže- ili da se bavimo dekodiranjem. To ostavite za literaturu i fikciju gdje je tumačenje neophodno i dio čari bilo kojeg pisanog dijela. U međuljudskim odnosima jasna komunikacija je neophodna i mi moramo biti jasni sami sa sobom prije svega. I na kraju krajeva hrabri da kažemo tačno ono što želimo! Projekcija je super kad se ne radi o životu koji može sa sobom da nosi stvarne posljedice. Pomalo smo disleksični kad dođe do svih stvari srca pa suviše često vidimo stvari kojih nema ili naznake onog što želimo a ne smijemo sebi da priznamo. Ima tu svega, a mi kao ljudi gotovo uvijek volimo da vjerujemo da to ima neke veze sa nama, a nemamo pojma zapravo kakve potrebe ispunjava druga strana. Možda je tamo nekom sasvim dovoljno da se malo dopisuje, da prekrati vrijeme, da se prisjeti nekih stvari… motivi mogu biti raznovrsni ali nisu nužno od presudnog ili epskog značaja. Tekst nekad ima, a nekad i nema kontekst.
Javi se
Ne patimo mi zbog poruka ili zbog izostanka istih. Patimo i doživimo razočaranje jer se ne desi ono što bi trebalo da uslijedi… Poruke, dopisivanje, ćaskanje mu dođu predgovor ili predigra, kako vam više paše. Mi smo žrtve sopstvenih filmova u glavi, spirale koja dođe kad u nedostatku prave informacije ostanu praznine koje sami popunjavamo.
Moje mitsko biće me jednom prilikom stavilo na -ignore- cijelih mjesec dana. Srećom pa je moja priča sama sebi svrha i kao takvu je doživljavam… beskonačan prostor da se dva odvojena svijeta igraju… posljedica bez.
A ja sam tako -fabrički- podešena da mogu i sama super da se zabavljam pa umjesto patnje i razočarenja osmislih i poslah mu tematsku plejlistu pa sam se radovala sopstvenoj genijalnosti:
- Hari Mara Hari – Javi se
- Zdravko Čolić – Javi se, Javi se
- Parni Valjak – Javi se
- Đorđe Balašević – Jaroslava (jer bez -pisamca na displeju ne ide-)
- Mladen Vojičić Tifa – Javi se
- Emilija Kokić (jer sam ja ipak dijete 90tih) – Javi se
Ostavljena da se igram u tom praznom prostoru sa svojim maštanjima izabrala sam odgovorajući kontekst. Jedna njegova porukica je u stanju da mi popravi dan. I da dugo nosim na licu glupi kez koji ne mogu da sakrijem. Ali samo zato što su moja očekivanja ograničena. To je sve što ću ikad imati i to je ok. Kad mi mozak ode u onom pravcu da želim nešto više brzo se zaustavim jer mi to nešto tamo -šta bi bilo kad bi bilo- kvari trenutni doživljaj. Znate kao u onoj pjesmi -Pusti nek traje, sve dok traje dobro je!-.
“Možda je umro!”, kaže mi omiljena frendica i počinjemo da umiremo od smijeha. Ma koliko smjehotresno ipak ne tako nemoguć scenario kad malo bolje razmislim. “A ako je živ, želimo mu loš seks (naravno, ne sa tobom) i spor internet!”, dodaje kao kletvu na šta umire od smijeha a ja počinjem da se mrštim. “Dobro de, ne ljuti se, malo lošeg seksa i nešto sporog interneta! Ne može bez kletve da prođe, jer je zbog njega moja bejbs bila zabrinuta i tužna!”, nastavlja.
Sam izostanak mogućnosti da se moja virtuelna romansa nastavi me na momente činila tugaljivom, ali poenta je jasna. Tužna sam bila jer bi mogućnost nestala, ne ja, ne on… nego ono nešto što bi moglo da se desi. Moj mozak koji je tako dobro istreniran i navučen na hormon isčekivanja bi morao na odvikavanje i jedan dobar detox. Možda… a možda bi napisala jednu lijepu romantičnu virtuelnu bajku sa bezbroj mogućih krajeva, jer kao što rekoh igram u prostoru neograničenih mogućnosti, ali se ne zavaravam da bi ijedna od njih mogla da bude stvarna ma kako lijepo da priča zvučala. Stvarnosti ionako rijetko kada može da doraste mašti.
Dakle kontekst je život i šta je to što postoji u njemu, ali zaista postoji. Na onom nivou da možete to isto da dodirnete i da vas preplavi oxytocin. Jedini ispravan kontekst. I svaka riječi, ma kako lijepo napisana ili izgovorena mora da se manifestuje dijelom da bi dobila na stvarnom značaju. Može i na odloženo, ali ne treba predugo čekati. I na kraju krajeva treba svoje misli, želje i htjenja jasno artikulisati jer ma koliko da romantično zvučalo da samo sa nekim toliko povezani da -nas osjećaju- ili -da nam čitaju misli- ipak je to malo prevelik teret za staviti na drugo ljudsko bića koje se ionako bori samo sa sobom, svojim mislima pa i svojim riječima.
I pažljivo sa riječima jer kao što se ono kaže: “U početku bijaše Riječ… Sve je kroz nju postalo, i ništa, što je postalo, nije postalo bez nje”. Divan sentiment sa jednom ključnom komponentom… –u početku-! Riječi su moćne, ali riječ kao početna osnova, kao temelj na kojem će se graditi sve ono što može i mora biti. Riječi bez dijela su samo to… riječi. A one nestanu isto tako brzo kao što i nastanu. Poruke bez konkretne fizičke manifestacije su samo to… poruke. Uostalom šarenilo svijeta i sve ono što se može desiti da vam malčice povisi oxytocin je daleko šire od ogrnaičenog prostora ekrana telefona. A emocije koje je moguće pokazati, dokazati i iskusiti mimo QWERTY tipkovnice daleko uzbudljivije.
….
napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!
ilustracija Jinxy Minx, nekada za Elle magazin uz Žanine kolumne, ali sada su baš zgodne uz ovaj Nanin tekst.
