fbpx

Sve što jeste, samo jeste …

Idem na svoje mjesto. U svoj mir. Da procesiram i da se vratim sebi. Zidine budvanskog starog grada me čuvaju uvijek, kamen me grije, a pogled koji puca na more podsjeća na beskraj i na preveliku mudrost Božjeg plana, a lastavice koje mi lete i ćiuću okolo na savršenstvo balansa u prirodi. Gledam ih sa divljenjem i mislim kako se nikad ne sudare u onom što izgleda kao frantičan let?

Opet je jutros Stari Grad bio samo moj. Svaka uličica prazna. Život ne počinje ranom zorom ovdje. Nigdje nikoga, samo moje. Za moj mir. A nemir je nastao kad mi je dječak koji lomi očekivanja muvao Lilu. I to u posljednjem momentu prije njenog odlaska, ali prvog momenta da je ostao sa njom nasamo. Nije mu smetalo ni to da je bila mamurna i spavala na zadnjem sjedištu auta, a on vozio.

A svaki put to uradim… još otkako sam tinejdžerka.
Uvedem još nekog u svoju priču i svaki put sam ja ta koja izvisi.
Jer sporedna uloga, ona koja bi trebala da bude podržavajuća preuzme glavnu.
Ne znam što sam mislila da će ovaj put biti drugačije.
A veselila sam se da se dobro slažu, da mu pokažem dijelić mog svijeta jer za razliku od toga kako on vidi svijet a i taj u kojem se nalazi moj je lagan, lepršav nadasve zabavan. Moj motiv je bio da zaviri u nešto malo drugačije, a on je kroz taj prozor onda probao da uskoči i to na jedini način na koji zna kako tako da povrijedi i sebe i mene. Jer u njegovom svijetu se do bilo kakvog uspjeha dolazi samo takmičenjem, prevarom, obmanom i pravilom -ko će koga zajebati-. Trebala sam znati.

A znala sam. Samo nisam htjela sebi da priznam i opet sam zanemarila onaj nepogriješivi instinkt jer sam naivac koji vjeruje u ljudskost i svaki put zaboravim koliki je ego neprijatelj i koliko su maske i uloge koje igramo te koje će presuditi, svjesno ili nesvjesno potpuno svejedno. Jer treba izuzetna hrabrost sebi priznati da smo pogriješili ili uzeti u obzir drugog. Pogledati u sebe ili u drugu osobu kao ogledalo i onda učiniti nešto da to u nama, ta rana koju smo negdje zadobili od roditelja ili od društva počne da zacijeljuje.

Znam i trenutak u kojem mu se mozak (po ko zna koji put) zatrovao egom društva i nesvjesnom željom da bude -taj-. Onaj momenat kad je gorštak koji joj se nabacivao neuspješno i nakon što je odbila da je on vozi na aerodrom, a ja rekla pa onda ćemo mi, rekao: “A zašto on ne bi mogao sam da je vozi?”. Vidjela sam kako se taj točkić u glavi obrnuo i kako je pomislio da pokušavam da ga sputavam, što je nedopustivo i kako eto možda njemu uspije gdje čovjeku tri puta njegove veličine i vjerujem nekog značenja u njegovoj glavi nije. Tad je bilo zapečaćeno i povratka nije bilo. Osjetila sam, nepogrešivo. Uvijek osjetim, samo ne želim da vjerujem.

Čak ni to, da smo poslije toga proveli predivno veče zajedno, da sam mu ležala u zagrljaju i da me ljubio kao nikad do sada, govorio kako predivno mirišem, milovao tijelo i vodio sa mnom ljubav, ništa nije moglo da zaustavi djelovanje otrova, niti umanji potrebu ega za dominacijom i potrebom da pokaže svoju premoć. Da predatorski i dalje osvaja i ganja dominaciju da se dokaže, ma po koju cijenu. Samo se sopstvenom ljubavlju ego liječi. Tuđa to nikad ne može postići. Samo se puštanjem rane da iskrvari prvo i da se dobro zagnoji počinje oporavak.

I tako mi se desi jer ne vjerujem u sebe.
Kad ti treba eksterna validacija, svjedok, neko da ti kaže -da, ima tu ljubavi-.
A šta zapravo želim da mi kažu?
Da sam ja vrijedna ljubavi i da budem centar nečijeg svijeta, takva kakva sam, da sam prihvaćena i posebna? Sve su to igre ega, a te se nikad ne završe onako kako kontrolor u meni želi. No zato se ego rasprši i ovaj put mu ne dam da sagradi zid, ne dam srcu da se zatvori niti krivim nekog drugog. Ko-kreirala sam ovo stanje i vrijeme je da preuzmem odgovornost i zaliječim ovu ranu.

Mogu li da volim sebe toliko da mi ne treba niko da mi to pokaže ili da tome svjedoči? Može li moja djevojčica da izađe da se igra sa Ljubavlju i da se ne boji da će biti povrijeđena? Mogu li da prihvatim da sve što jeste samo JESTE? Da nema dobrog ili lošeg, prošlog i budućeg i da budem tu sada i na ovom mjestu i da znam da sam ja dio Božanskog plana koji je savršen? Da povjerujem da je ovo (što kaže Marina Bitorajac) Prijateljski Kozmos?

Skidam sandale i spuštam stopala na kameni zid, osjećam sve što je u njih stalo kako struji kroz mene, osjećam sve one duše koje su sačuvale od zla. Grlim svoja koljena. Grlim dijete u sebi i predajem se Božanskom jer me svaki put spasilo od nečeg. Jednom od heroinskog ovisnika, jednom od propalog sportiste koji je tukao sve svoje djevojke/žene, jednom, zapravo dva puta (jer prvi put nisam naučila) od čovjeka sa kojim nikad ne bi mogla da budem srećna. Za kojeg bi se potpuno izobličila i predala svim onim patrijarhalnim vrijednostima pod kojima su i moje pretkinje pokleknule, jer sam vjerovala u ono što volimo da zovemo ljubav i žrtvovanje. Od čega li me sada čuva?

Jedna je razlika, ovaj put je ona izabrala mene, što prethodne sporedne glumice nisu. U spektakularnom maniru tako da ga je zalila vodom na sam nagovještaj muvanja. Ne zavaravam se da je to isključivo bilo zbog ljubavi prema meni, niko od nas nije toliko posvećen drugom, nažalost. No ono što on nije znao je da je ona alergična na takve stvari jer je njen partner varao više puta. Drugo, da sam ja jedina osoba u njenom životu koja zna i njene najmračnije tajne i koja je ne osuđuje.

A to se ipak ne odbacuje zbog tamo nekog tipa. Mislim se možda smo time razbili kalup. Jer ipak se čini da je ovaj put drugačije. Ne zbog nje, nego zbog mene. Zbog svega što u meni boli i čeka da iz tame duše izađe na svijetlo. A svijetlo liječi samo od sebe, izdisaj da se to otpusti i suze da dušu pročiste.

Zatvaram oči. Spuštam glavu na koljena. Zahvaljujem se Bogu za sve ono što ne znam i predajem mu svoju dušu i svoje suze. Zahvaljujem mu se na svakom putu kad sam bila povrijeđena i znam, osjećam da će ovaj put biti drugačiji. Jer nisam više mala. Odrasla sam i ne treba mi fasada niti zaštita. Prihvatam. Sve je tako kako jeste. Sve što se desilo je irrelevantno za mene sada, desilo se i tu nema nazad. A budućnost, pa nije još tu i nemam od nje sada ništa osim da uletim u spiralu misli kako da iskontrolišem stvarnost, što je ionako nemoguće. Udahnem duboko i puštam suze da mi kvase lice i klize na koljena. I onda mi u glavi zasvira Prljavo Kazalište – Oprostio mi Bog-. I čujem muziku i one prelijepe stihove:

Ma ima dana, ima noći

lagao sam ti ne mogu bez tebe

a prije nego triput pjevci

onako zorom jave se

Ja ću se tebe kao Petar Krista

ipak odreći

mada suzama cu svojim

noge tvoje oprati

Oprostio mi Bog

mogla bi i ti

jer na moja vrata

sunce baš ne dolazi

Ma ima dana, ima noći

koje probdijem

i kao Juda trazim kako

da se opravdam

Kosu svoju mazem vinom

mirisnim uljima

dobro jutro, gospodine K

šteta što ste lažov i kurva

Oprostio mi Bog

mogla bi i ti

jer na moja vrata

sunce baš ne dolazi

Zamišljam, gotovo osjećam kako je tu predamnom i ljubi mi stopala kao nekad. Spušta glavu na moja koljena, naslanja mi se na čelom na čelo kao onda kad mu se zavučem na rame. Cijelivam ga svojim suzama. Ljubim u čelo. Tiho opraštam. I njemu i svim onima prije njega, muškog i ženskog roda. I rana na srcu kao da nestaje, sa svakom suzom, sa svakim zamišljenim poljubcem, bez ijedne izgovore riječi. U njegovoj jednačini i postupcima ja nisam bila nikakav faktor, niti je tražio oproštaj, ali ga ipak u sebi tiho dajem, zbog sebe. Jer ovaj put ne dozvoljavam da me nagriza, da me proganja. Ne puštam ego da razvija scenarija i da mi zatvori srce. Nema straha, nema kontrole… samo puštam.

Otvaram oči, gledam u svoja stopala koja su podržana čvrstom zidinom, pogledam u more koje miluje kamenje na obali i u njegovu nepreglednost, opet ptičice zuje u svom blesavom ritmu. Svijet i sve oko mene je na svom mjestu i ja mu vjerujem da me čuva. Udahnem duboko da osjetim dah kako struji kroz mene, kako prolazi kroz moje biće da me podsjeti da sam tu, u tom trenutku i da je sve u redu. Na izdisaju čujem kako zvone crkvena zvona. Znam da je sve na svom mjestu.

Miris tamjana se širi oko crkvice i poziva me da dođem Bogu na jutrenje, nakon što sam svoj mir pronašla i jednom zauvijek shvatila da se lastavice nikad neće sudariti, jer je uvijek sve baš onako kako jeste i kako jedino može biti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.