Silent dating

It’s all about the eye gazing!– kaže reklama na fejsbuku, neverbalne flert igrice, kontakt očima, bez riječi. Poput Alise, uz jutarnju kafu počnem da trčim za bijelim zecom. Jer kao što zečevi ne nose satove, kako je moguće da se pokušaj ostvarivanja kontakta odmakne od upotrebe riječi.

Silent dating je novi koncept koji postaje popularan u UK-u, zabranjuje razgovor i upoznavanje drugih je bazirano isključivo na taktilnom. Grupa od oko 40 ljudi nađe se u istom prostoru. Potreban je jednak broj muškaraca i žena, stoga se karte prodaju kao muške i ženske ili kombo varijante ako imate singl prijatelje suprotnog pola sa kojima želite da podijelite iskustvo. Nepoznat koncept van Velike Britanije, i prvi takav događaj u Beču. Samo dvije večeri u vašem gradu… Na momenat mi je sve to zvučalo kao cirkus, koncept organizovanog dating-a, tinder pokušaja, sajtova za upoznavanje i svega sličnog. “To su potezi očajnika!” – zvoni mi u ušima rečenica iz filma “Mi nismo Andjeli. No, ipak sasvim dovoljno neobično da se podvuče pod eksperiment.

Nakon par članaka sa interneta (God bless Google) i sasvim dovoljno prikupljenih informacije prijavljujem se i istog momenta mi se pod kožu podvlači ‘ajme u šta sam se upustila’ osjećaj. Razmišljam otkud dolazi taj strah i nelagoda i konačno mi postaje jasno kad mi u jednom razgovoru izleti ‘I haven’t been touched in a very long time!’. Generalno koncept upoznavanja je dovoljno težak a kad nam se štit koji možemo da sagradimo od riječi sruši ostavlja nas samo sa onim što se teško može sakriti… Intimnost pogleda, dodira i svega onoga što riječi tako vješto mogu da uviju i ublaže.

 

 

Dobrodošlica – ništa ne brini svi se ovdje čudno osjećaju

Naoružana samospoznajom da me ovo negdje plaši ali i dalje dovoljno znatiželjna šta bi moglo donijeti nađem se u polumračnom podrumu gdje me dočekaju nasmijane hostese i daju mi broj koji treba da nalijepim na sebe na vidljivom mjestu. Daju mi i upitnik sa pitanjima o samom događaju te tabelicom podijeljenom u mušku i žensku kolonu sa po 20 da/ne kvadratića u svakoj. Ne objašnjavaju svrhu istog, nego nam samo kažu da to čuvamo kod sebe jer će nam u nekom momentu trebati.

Prostor se polako ispunjava i ozbiljno razmišljam da li bi trebalo da počnem da pijem i to u velikim količinama u kratkom vremenu. Da li bi me alkohol opustio ili umrtvio? I koje od to dvoje bi mi bila preferenca u ovom slučaju? U ovim mislima prekida me Adam, tvorac koncepta i moderator događaja. Čovjek sa Hercule Poirot brkovima i sa onim kačketom koji se furao devedesetih godina sa zlatnim slonovima na glavi. Smijem se u sebi jer mi se čini da pronicljivost slavnog detektiva i lika Branke Katić koja je isti takav kačket nosila u “Mi nismo anđeli“ dok glumi Ljubinku matchmaker-a ga čini savršenim za vođenje jednog ovakvog događaja. Pita me šta me navelo da ovo probam.

-‘Znatiželja, koncept mi se učinio dovoljno neobičnim da probam! Mada moram priznati da se čudno osjećam.’, odgovaram.

– ‘Ništa se ne brini, svi se trenutno ovdje čudno osjećaju. Poenta je da se opustiš i samo dobro zabavljaš. A ako ti cilj nije da upoznaš nekoga, možda naučiš nešto novo o sebi.’ – kaže mi sa smiješkom Poirot-a kao da zna nešto što drugi ne znaju. Moguće, sve su opcije otvorene.

Nakon 20tak minuta zamoljeni smo da stanemo na jednu stranu prostorije, slušamo Adama kako nam objašnjava generalni koncept i koja su pravila. Jedno i osnovno, nema pričanja. Riječi su van upotrebe i sve što treba da radimo je da pratimo njegove instrukcije.

– ‘Ko je došao ovdje da upozna osobu svog života i da se uda/oženi?’ – pita. Samo jedna djevojka podiže ruku, nosi svoje srce na rukavu i jedan dio mene želi da joj aplaudira na tome. Međutim Adam odgovara: ‘To je sjajno, ali imaćete puno više od ovog iskustva ako se odlučite samo zabavljati i nemate prevelika očekivanja. Možda tu jeste osoba sa kojom ćete ostvariti vezu, možda imati dijete, ali morate prvo da prođete kroz sam proces i to će biti puno lakše ako niste opterećeni onim što zapravo želite ili ste sebi zadali kao cilj.’

 

 

Igra može da počne.

‘Svi koji volite pse pređite na drugu stranu prostorije!’, glasi prva instrukcija. 15tak ljudi odlazi zajedno sa mnom na drugi kraj. ‘Primjetite ko stoji uz vas, pogledajte oko sebe!’ govori. I sve se glave okreću vamo tamo i razmišljam kako je to prvi put da gledam u ljude u prostoriji, jer sam dosada više bila u svojoj glavi i nisam gledala ni ko su moji saputnici u ovoj avanturi. ‘A sada pogledajte ko je preko puta vas!’, nastavlja. Gledam i pokušavam očajnički da ne bojim ljude svojim predrasudama. Nemoguće, jer mi je prva misao – hmm sladak dječak, tipa hipsterskog – i sve tako po ljudima. Pridjevi obojeni mojim filterima. Serija pitanja tipa ko voli mačke, ko je bio na nudističkoj plaži i dolazimo do onog što Adam najavljuje kao posljednje pitanje: ‘Ko se od vas ikad fizički povrijedio pokušavajući da impresionira osobu suprotnog pola neka pređe na drugu stranu prostorije!’. Većinom muška populacija prelazi prema drugoj strani, a meni naviru sjećanja kad sam, pokušavajući da svoj vrcavi hod na visokim petama isfoliram pred jednim crnim, zgodnim, neophodnim, pala i oderala koljena tako da sam cijelo ljeto provela u farmericama. Prelazim na drugu stranu prostorije i shvatam da sam statistička greška u ženskoj populaciji jer sam jedina koja se našla na strani ‘povrijeđenih’.

 

Sad je vrijeme da se malo bolje ‘pogledamo’ i rečeno nam je da se krećemo po prostoriji i da jedni druge pozdravljamo, nezavisno od pola, pogledom, osmijehom, ili laganim klimanjem glave. Onda još jednom, s’tim da sada možemo da se rukujemo, uradimo kakav ‘air kiss’ ili sklopljenih ruku signaliziramo jedno Namaste. ‘Zadržite pogled sa osobom koja se nađe preko puta vas i vidite da li ćete uspjeti bez riječi da u isto vrijeme skočite!’. Nađem se preko puta dečka kojeg sam označila kao supermena, fitness freak-a i počne da mi odbrojava rukom 3,2,1 da skočimo. Pff mislim se, niti je to poenta, ali kroz moj filter njemu je do uspjeha, a ne do istraživanja jel postoji neka slučajnost ili nešto u pogledu ili pokretu koji će dovesti do tog sinhronizovanog skoka. Odbijam da se igram tako, i nakon 3 pokušaja vjerovatno misli da sam glupa kad ne razumijem šta mi govori jer uporno odbijam da skočim na ono što doživljavam kao naredbu. Interesantno jer ni u životu ne volim da mi se govori šta da radim.

 

Time to partner up.

Tokom večeri partneri su se nalazili tako da stanete sa osobom sa kojom vam se pogled sretne. Počinje da svira pjesma ‘Kung Fu Fighting’ te je sljedeća vježba da jedna osoba treba da pravi pokrete prema drugoj, dok ova druga treba da se izmiče i da izbjegava dodir. Kad uspijete da dodirnete ‘na prevaru’ drugu osobu tri puta uloge se mijenjaju pa onda onaj koji je ‘napadao’ sada bude ‘napadnut’ i treba partner da se promijeni. Nađem se pored hipster dječaka, pogledi nam se sretnu i karate pozdravom počinjemo taj ples. Inspirisan muzikom počinje da izvodi neartikulisane pokrete koji kung fu nisu srele ni u prolazu i postaje mi jasno da je promašio poentu vježbe. Pokušavam da to ispravim pa počnem da se krećem bliže njemu, ali pošto ne bježi od dodira tri puta sam ga ‘pecnula’ i kad sam pokušala neverbalno da mu pokažem da treba sad on mene da pokuša da dodirne nije uspjelo te se karate display pokreta nastavio dok igra nije bila završena.

Zamjena i sljedeće na red dolazi vježba ogledala, odnosno ‘mirroring’ gdje treba da pratite sve pokrete osobe preko puta sebe. Preko puta mene je dečko koji se vrlo stidljivo igra rukama, blagim pokretima nogu i kojim okretom oko sebe. Too easy, mislim se u sebi, pa kad je došao moj red odlučim da ga malo preznojim skokovima, plesnim pokretima twist-a i onim balerina okretima gdje glava treba što duže da ostane okrene frontalno. Sinhronizacija je ipak malo teža u tom slučaju, ali nije li u životu isto tako teško pratiti druge? Krajem oka vidim Adama kako me gleda i čujem ga kako grupi govori da ne mučimo svoje partnere. Počinjem glasno da se smijem kad mi pokaže ‘I am watching you’ signal. Ok, ok umirim svoje pokrete i svedem ih na crtanje po zraku na vidno olakšanje mog partnera.

 

Nježnije ili jače ?

Da bi nas polako uveo u taktilnu sferu rečeno nam je da po muško ženskom redosljedu stanemo u krug i da lagano počnemo da masiramo osobu ispred sebe. Na moju nesreću fitness freak se nađe iza mene i počinje da me ‘gnječi’ svom snagom. Instant karma jer sam prethodnog partnera namučila svojim maštovitim pokretima mislim se. Nakon par minuta bolnog iskustva, Adam nam kaže da se nagnemo nazad prema osobi koja nas masira i da joj kažemo samo jednu riječ – nježnije ili jače. Kao spas kažem nježnije ovom supermenu iza mene, međutim naše se definicije očigledno razlikuju te se sistematsko razbijanje svih čvorova koje imam na ramenima i vratu nastavlja. Kad je došao red da vratimo uslugu bila sam u dilemi da li da ga izmaltretiram i vratim jednako mjerom, ali sam se ipak odlučila za blažu varijantu masaže sa povremenim jačim pritiskom na određenim tačkama. I kad se supermen nagnuo nazad prema meni samo je rekao ‘Perfect!.’.

U sljedećoj potrazi za partnerom vidim da su se neke preferencije već definisale jer se pogledi izbjegavaju, odnosno ljudi gledaju u pod, dok se ne dođe do željene osobe. Ovo sam shvatila jer sam u jednom trenutku bila od rijetkih koje su gledale svud oko sebe. Dobar znak, jer to sebi tumačim kao da sam ovdje zbog iskustva, a ne zbog neke osobe. Opcije su mi neograničene.

Pogled mi se sretne sa dečkom koji je za glavu viši od mene, potpuno nezgodno s’obzirom da ćemo sada da se igramo eye gazing. Uz laganu muziku u pozadini stojim preko puta ovog dečka sa blagim osmijehom i gledam ga u oči. Čujem Adama kako govori: ‘Razmislite o tome koliko dozvoljavate osobi koja se nalazi preko puta vas da vas vidi! Razmislite o tome šta oni vide i šta je to što želite da im pokažete.’. Kako se već neko vrijeme borim protiv alfa ženke u koju mi kažu da sam se sa godinama pretvorila razmišljam da li vidi da sam ja jedno osjetljivo biće, da sam ranjiva i da je moja ženska priroda zapravo nježna. Razmišljam da li je grubost i potreba za projektovanjem snage ostavila tragove na mom licu i u mojim očima i da li je to ono što ova osoba preko puta mene vidi. Oči počinju da mi bježe kad se ovo rodilo u mojim mislima, željela sam da se što prije igra završi ne znajući od koje strane svoje ličnosti želim da pobjegnem a od koje tražim da me zaštiti. Kao da me onaj gore čuo prelazimo u sljedeći nivo igrice gdje partner treba da nam signalizuje rukom da li da mu se približimo, da se odmaknemo ili da ostanemo tu gdje smo. Muška osoba počinje prva i Adam govori da je poenta da osjetimo gdje je granica ugodnog osjećaja blizine. Dobijam signal da se približim, napravim korak naprijed, nalazim se na par koraka od partnera i dalje se gledamo u oči. Pokazuje mi da se odmaknem i odjednom osjećam ljutnju. Zašto mi sad govori da se odmaknem?Sljedećom gestom mi pokazuje da se zaustavim tu gdje sam. Ok, ovo je već previše, osjećam kako mi pritisak skače i počinjem da shvatam da u ovoj igri kao i inače u životu ne volim kad me neko zaustavlja i da se osjećam kao lutka na žicama sa kojom se neko igra i pomjera je ovamo tamo. Moja slobodna volja je na provjeri i mrzim činjenicu da sam ograničena željama ove osobe koja se našla preko puta mene.

My turn! Eh sad ćeš za kaznu da se približiš koliko god da je moguće, čak i ako meni bude neugodno. Počela sam od huje da vučem žice i da približavam ovo biće skoro dok se nije naslonio na mene. I onda sam počela da ga odgurujem dok se skoro nije našao na drugom kraju prostorije. Kakva crna energija i da osjetim šta mi je ugodno, sad ćeš ti da vidiš kako je kad tobom drugi upravlja. Tek kad smo dobili dozvolu da progovorimo, i da sa partnerom podijelimo kako smo se osjećali i kad mi je dečko rekao kako sam iz jednog ekstrema prešla u drugi, sam shvatila da i inače ne volim sivu zonu. Ili jesi ili nisi. Rekao mi je da me zaustavio i da me poslije toga odgurnuo jer je osjetio kao da imam neki energetski štit koji je opasan za njega. Nasmijala sam se i pomislila da sam sasvim sigurno to počela da ‘emitujem’ onog momenta kad mi je rečeno stop!. Pitala sam ga kako se on osjećao kad sam ja sa njim komandovala pa mi je rekao da je poslije inicijalne nelagode što je prišao toliko blizu uživao u toplini koju je osjetio oko mene. ’Kad si me potpuno odgurnula, osjetio sam neku tugu, jer sam taman počeo da se osjećam ugodno!’. Nekim ljudima očigledno treba dozvola i vrijeme da dođu do ugodnosti, dok ja idem glavom kroz zid pa ću se već prilagoditi.

 

Jedna spoznaja o sebi

Ono što se sljedeće dogodilo je za mene bila kulminacija večeri i jedno od najčudnijih iskustava koje sam ikad imala. Upute za vježbu su bile takve da nađemo partnera i da nam se prsti pokazivači nađu. Dodir nam je bio ograničen na vrh prsta i instrukcija je bila da pratimo pokrete i da igramo. Odjednom sam shvatila da dozvoljavam da me vodi. Da uopšte ne kontrolišem situaciju i da ovaj nježni minimalni dodir u meni budi neku opuštenost i lakoću. Počeli smo da crtamo zajedno po vazduhu pa da se krećemo po prostoriji i da plešemo ne prekidajući ovaj skin on skin kontakt. Osjetila sam se laganom, vazdušastom, nježnom i svi pokreti su bili spontani i prirodni. Osjećaj se amplifikovao kad nam je rečeno da zatvorimo oči i da nastavimo da se krećemo. Pratila sam mog partnera i tek poslije shvatila da smo mogli u štošta da udarimo i da se sapletemo. Ali u trenutku trajanja radnje ja sam samo bila tu da me neko vodi. Šok koji je uslijedio nakon ove spoznaje da mogu da se prepustim je bio zamijenjen nekom navalom sreće. Tako da kad nam je Adam rekao da se zahvalimo partneru na način na koji nam se čini adekvatan sam skočila i svog jako zagrlila. Kad smo mogli da progovorimo i da podijelimo kako smo se osjećali jedva sam dočekala da mu kažem hvala i da sam se osjećala sigurno što me vodi, da me iznenadilo da nisam ni u jednom momentu ja ‘pogurala’ da preuzmem kontrolu i budem ta koja vodi, da je bilo divno iskustvo u kojem sam uživala. Pogledamo me i kad je počeo da govori pomalo egzaltirano, rekao mi je: ‘Toliko si bila nježna i senzitivna. Toliko delikatna da sam se na momente plašio da ćeš se slomiti ako napravim pogrešan potez. Uživao sam, ali sam imao ogroman osjećaj odgovornosti jer si me pustila da vodim igru!’. Nježna, senzitivna? Ko? Ja? Mene slomiti? Ono čega sam se plašila da se više ne može vidjeti niti osjetiti u mojoj personi je još uvijek tu i živi, a samo se trebalo pustiti i prepustiti. Odjednom neki čudan osjećaj olakšanja i radosti. Veče se za mene moglo tu završiti jer sam bila zadovoljna.

Ponesena ovim osjećajem jedva sam čekala sljedeću igru. Šta li će me još iznenaditi u ovom mračnom podrumu punom ljudi koje vidim sad i vjerovatno više nikad? Šta li je sada ovaj hibrid Poirot-a i Ljubinke smislio?

 

Tražite dozvolu za dodir

Opet smo tražili partnere i bilo mi je potpuno svejedno sa kim ću da završim, let’s play. Ali fitness freak-u očigledno nije bilo pa je gledajući u pod stigao do mene. Hmm, možda ipak imam ‘magičan’ dodir. Muškarcima je rečeno da zatvore oči, a ženama da ih uhvate za ruku i povedu po prostoriji i da nađu neko mjesto da stanu tako da između parova ostane dovoljno mjesta za kretanje. Povela sam supermena do sredine prostorije pazeći da ne udari u druge. Dok smo se kretali osjetila sam kako njegov palac nježno miluje moju ruku koja ga vodi i da dodirom kao da je istražuje. Nasmijala sam se misleći na činjenicu da je masaža bila krajnje agresivna i pitala se kakva je ovo promjena. Nije mi bilo neugodno. Pustila sam. Podijelili su nam marame i trebali smo našeg partnera da pitamo: ‘Mogu li da ti stavim povez preko očiju?’. Moj partner je sa nestašnim osmijehom klimnuo glavom, pa sam nastavila sa svom pažljivošću ovog svijeta da mu vežem maramu.

 

-’Zamislite da su muškarci drveća u šumi, a da ste vi djevojke leptiri koji oko njih oblijeću! Počnite da se krećete oko njih po prostoriji, nemojte da ih dodirujete, samo lagano treperite oko njih da osjete vaše prisustvo ali ne i dodir!’-

 

Lagana eterična muzika je svirala u pozadini dok smo mi kao neke šumske nimfe počele lagano da obilazimo oko ‘drveća’. Zastala bi kraj ponekog dečka i posmatrala ga malo duže. Razmišljala sam kako to mora da je ranjiva pozicija u koju se osoba postavlja. Ne vidi, osjeća pokrete oko sebe, ali nema pojma šta se dešava i ko je osoba koja se nalazi pored njih. Željela sam da i sama iskusim taj osjećaj, da vidim da li bi mi bilo neugodno, šta bi li se sve probudilo. Saosjećala sam sa njima i divila se njihovoj hrabrosti. Adamov glas me prizvao nazad u prostor. Rečeno nam je da priđemo nekom i da tražimo dozvolu da ih dodirnemo, bez riječi.

 -‘Stavite ruke na njihova ramena, ukoliko oni podignu ruke i spuste ih na vaše imate dozvolu za vrstu dodira za koji ću vam dati instrukciju!’- Okrenula sam se prema prvom dečku koji se našao kraj mene. Pogledala sam oko sebe i vidjela žene kako jurišaju prema par muškaraca koji su očigledno bili označeni kao favoriti. ‘Tražite dozvolu da pomilujete po cijeloj dužini ruke! Nemojte da se zadržite na jednom partneru, nego se krećite po prostoriji i mijenjajte! Svo drveće u šumi traži vašu pažnju!’ počeo je Adam da nas uvodi u igru. Spustila sam ruke na njegova ramena i dobila pozitivan odgovor. Prešla sam dlanovima po njegovim rukama i prešla na drugog i tako po šumi. Dobili smo instrukcije da dodirujemo torzo ukoliko dobijemo dozvolu. I opet obrći krug. Dame leptirići su se i dalje vrtili oko par odabranih dok je nas nekolicina samo lunjala po prostoriji bez selekcije.

Našla sam se kod svog supermen fitness freak-a. Instrukcija je bila da stanemo iza partnera i da ih dodirujemo po torzu i po vratu. Zatražila sam dozvolu, zadržao je ruke duže na mojim kad sam mu ih spustila na ramena i vidjela sam da opipava moje prstenje. Nasmijao se kao da je našao ono što je tražio i u tom trenutku mi se vratilo da je to isto radio kada sam ga vodila po prostoriji za ruku. Svidjela mi se ideja da mu je možda moj dodir ugodan, a sad da li je to istina ili moja interpretacija koga briga. Igramo se. Počela sam da mu dodirujem leđa duž kičmenog stuba, šarajući neke oblike preko pleća, polako se rukama krećući prema ramenima da bi kad sam počela da ga milujem po vratu počeo da se trese. Povukla sam dodir na šta je podigao ruku da bi našao moju koja je visila u međuprostoru i vratio je na onaj prevoj između uha i vrata. ‘Tražite dozvolu da ih poljubite u vrat.’ bio je sljedeći korak. Krenula sam dalje, razmišljajući veoma praktično da treba da nađem nekog kome vrat mogu da dohvatim zbog visine, poljubila sam trojicu prije nego što sam se opet našla u blizini supermena. ‘Ukoliko želite zamolite dečke da ih poljubite u usta.’ rekao je Adam ‘I bez jezika, molim vas, niste francuzi!’ dodao je šaljivo. Ponovo sam spustila ruke na njegova ramena i opet se smiješkao kad je napipao prstenje. Rukama sam mu uhvatila lice i lagano približila usne njegovim. Ostala sam tako neko vrijeme, dah na dah. Onda se on iznenada nagnuo i sreo moje usne. Sve skupa je trajalo par sekundi. Bilo je nečeg izuzetno senzualnog u činjenici da je ovaj dečko ovdje slijep za moju fizičku pojavu i da uživa samo u taktilnom osjećaju koji imam da mu pružim. Poljubila sam još svega jednog dečka. Tu sam se zaustavila. Ni princeza nije ljubila sve žabe ne bi li se neki pretvorio u princa. Pogledala sam u onu djevojku koja je na početku rekla kako bi željela da upozna nekog i da sa njim ostvari vezu. Ona je sve žabe poljubila. Pomislila sam da sam ja svoju znatiželju utažila i da je moj cilj zaista bio introspektivan, da razumijem kako ja reagujem, sebe da izvedem iz nekog okvira ili filtera koje imam.

 

Poslije zabave…

Već sam se radovala mogućnosti da će sada nama ženama da povežu oči kad je Adam rekao ‘Čestitam, prešli ste posljednji nivo igrice!’. Bila sam razočarana i činilo mi se da nije fer da će ženski rod biti uskraćen za isto iskustvo. Oh well, šta sad da se radi. Taman sam se uputila prema svojim stvarima spremna da završim veče kad nam je rečeno da uzmemo papire i olovke koje su nam dali na početku večeri i da provjerimo da li je broj koji su nam nalijepili i dalje na vidljivom mjestu. Muškarci su se poredali u krug tako da gledaju prema van a žene su napravili krug oko njih okrenute prema njima. Pogledala sam u onu muško žensku tabelu i dobila takav poražavajući osjećaj. Pa ovo će sada biti Tinder live. Kretali smo se od jednog do drugog muškarca te smo i mi i oni na papiricu označavali da ili ne ukoliko želimo da ostvarimo dalji kontakt.

Magija je odjednom nestala i bila sam ponovo u podrumu na dating događaju. Nešto u tom stajanju pred drugom osobom i to odbijanje ili odobravanje mi se učinilo okrutno poslije zabave koja se pretvorila u senzualno iskustvo. Nisam htjela više da se igram. Meni ipak treba malo magije i dašak slučajnosti ili sudbine. Mahom sam označavala ne, jer se u mojoj glavi sve svelo na to kako osoba ispred mene izgleda. Kao da sam se probudila iz nekog lijepog sna i ponovo bila u stvarnom svijetu. Bila sam kao malo dijete kad mu neko uzme igračku, durila sam se i ljutila što se jedno famozno iskustvo jednim potezom svelo na takmičenje u kojoj predrasude pobjeđuju. Svega trojica su dobili moje da. Dečko koji me tako lijepo vodio u igri sa dodirom prsta, iako mi fizički nije bio nimalo privlačan i još dvojica koji su mi bili onako cute. Opet sam sve gledala kroz svoje filtere te supermen nije dobio moj pečat odobravanja. Da li je to bilo ispravno ili ne, ne znam. Ali u tom trenutku sam tako osjećala. Kad se ova tortura završila pokupila sam se i brže bolje otišla da očuvam barem malo od divnih osjećaja koji su na trenutke obuzimali.

 

Žao nam je…

Sedam dana kasnije, opet uz jutarnju kafu, čitam mail od organizatora. – Drago nam je da ste prisustvovali našem događaju. Žao nam je što moramo da Vas obavijestimo da u grupi u kojoj ste bili i na osnovu selekcije koju ste napravili niste napravili nijedan ‘match’.- Da bismo se uparili bilo je potrebno da oboje kažemo da. – ‘Napominjemo da je ovo bio slučaj i sa drugima, a ne samo sa Vama. Kao što je bilo i naglašeno na početku event-a ‘uparivanje’ je bio samo mali dio ovog iskustva.’ –

 Moram priznati da me ovo nasmijalo jer mi pronalaženje para nije ni bio cilj. Ja sam od Silent dating-a dobila tačno ono što sam htjela. Kao Alisa pojurila sam za bijelim zekom pala niz zečiju rupu, otkrila neki novi svijet i ponešto o sebi. Zadovoljila sam svoju radoznalost i saznala da u meni još postoji nježna i taktilna osoba koja je itekako sposobna da se prepusti. I više nego dosta! Za sada…

 

…….

napisala i za nas lično istražila Sonja Stanisljević
photo Dalibor Danilović za Adria Media Serbia
accidentally became a model  – Vladimir Djukelić, hvala 🙂