– Svjesno ili ne… stavila si težak zadatak pred mene.
– A to je?
– Pa nastavak… Do sada su naša ćaskanja bila ono… opuštena, jednostavna, neobavezna! A sad sam pod utiskom da nastavak knjige ja određujem. Sad moram da biram da se javljam samo kad sam lijepo raspoložen, pun ideja… za taj nastavak!
– Ajme, pa bolji izgovor nisi mogao da smisliš za svoje nejavljanje.
– To ti misliš da je izgovor!
– I na sve to sad sam ja sam kriva što te neće biti osim ako nisi u elementu! Manipulator moj najdraži!
– Ne manipulišem.
– Nego?
– Nego jednostavno… ma mislim da onaj moj prefekcionizam tu ima uticaj. Ako si me tad citirala, prepričavala, šta će biti ako ovaj put, ili sljedeći, ne budem u elementu?
Oh boy, ni muze nisu što su nekad bile. Zahtjevaju održavanje. Kako sad da nastavimo? Sjedinio se sa mojim junakom. A baš u svojoj nesavršenosti je savršen lik za svaku priču. Jer da jeste savršen ili, ne daj Bože, stvaran bio bi mnogo dosadan i nimalo zahtjevan za literarnu konstrukciju.
Da da, napisala sam cijelu knjigu. On je jedan od junaka, glavni protagonista ili ljubavni interes jedne od junakinja, one koja je najbliža meni. Kao sasvim mala sam čeznula za junakinjom koja će biti sličnija meni. “Mile kontraš! Što ti uvijek moraš da budeš drugačija ili da se ne slažeš?”, uvijek su mi govorili.
“Koja bi ti bila Diznijeva princeza?”, pitala me Žana jednog sunčanog dana na plaži. A ja nikad nisam mogla da odgovorim na to pitanje. Nikad nisam htjela da budem princeza, to mi je oduvijek bilo potpuno neprirodno. Nisam mogla da se poistovjetim, jer su uvijek prikazivane kao pasivne. Van kontrole vlastite sudbine. Možda zato imam nekad problema da prihvatim svoju ženstvenost jer je simbol onog -be a girl- nemoćna i kao treba mi neko da me spasi pa sam odlutala na drugu stranu spektruma.
“Ursula – to bi bilo savršeno ime za tebe. Kao ona iz Male Sirene.”, rekla mi je jednom prijateljica kad smo bili klinci. Uvrijedila sam se najstrašnije i rekla da ja nisam zla. Na šta je ona odgovorila da nisam nimalo, ali da mi nijedan drugi lik, niti ime ne pristaju. Džaba. Neke stvari se ne mogu sakriti.
Shvatila sam šta je time mislila kad je izašla “Cruella”. Pa ja sam više antagonista tip. I love a good villian. Oduvijek! Svi oni što su dobri su nekako isuviše dosadni, ali to je valjda tako dizajnirano, da promovišemo prosječnost. I evo je konačno, ženski lik koji se bori sam sa sobom da izbalansira svoje sopstvene sile mraka i svjetla. Izaziva status quo i na sve to -dressed to kill-. Fabulous, darling!
I kako to da ženski likovi prolaze kroz muke i patnje i onda ih neko drugi spasi? A u starim panteonima bogova uvijek je bilo sasvim dovoljno i moćnih ženskih likova kao i onih muških. Gdje smo usput to izgubili? Čekala sam decenijama da neko drugi napiše takav lik, a u međuvremenu sam jedan takav i sama iskonstruisala.
Kad sam završila knjigu poslala sam je na čitanje onima koji su bili dio moje inspiracije, svima onim ljudima koji jesu malo -nakrivo- kao i ja sama. Uz disclaimer: “Vi ste najsjajnije zvijezde na mom nebu i ovo je samo jedan od mojih izraza ljubavi. Jako je bitno zapamtiti da ovi likovi su inspirisani vama, ali nisu vi. Vi ste baš to što jeste, a ja sam ovdje izmislila likove koje sam obojila mnogim bojama, neke od kojih zaista jesu vaše. Ovo je moje ljubavno pismo vama, onom što mi značite i koliko mi znači što vas imam u svom životu.”.
Lila je naravno odmah odgovorila: “To! Besmrtna sam! Otišla sam u legendu! Ko li će me igrati u filmu ili seriji?”.
Vivi je dala sebi vremena da sve to procesira, pa sam danima čekala na odgovor: “To kako me ti vidiš je predivan izraz ljubavi. Voljela bi da mogu sebe svakog dana da vidim tvojim očima.”.
A MIT… njemu sam dala zadatak. Mislim se prikladno, iako mi to nije bila namjera. No ajde onda baš da vidimo da li si mit ili samo čovjek. Glavni junak uvijek ima jedan podvig ili seriju zadataka koje mora da ispuni. Hercules ih je imao 12. Ali konstrukcija je manje više uvijek ista:
- Plemenito porijeklo ili polu-božanske odlike… Mitski junaci su uvijek drugačiji, imaju nešto što ih čini posebnim u odnosu na nas obične smrtnike.
- Zloćudna sudbina je sljedeći sastojak. Heroji su uvijek rođeni sa sudbinom koja se urotila protiv njih, a pošto se sudbini ne može pobjeći neminovno slijedi…
- Pad u nemilost kod nekog zlog vladara, gospodara koji ih onda šalje u pažljivo osmišljenu…
- Samoubilačku misiju
- Pomoć se uvijek pojavi u vidu božanske intervencije, posebnog oružja ili nekog side-kick lika, sve ono što bi im moglo biti od koristi da spasu sebe i svijet
- Putovanje je uvijek ispunjeno mnogim sporednim pričama koje ostavljaju more mrtvih i vrtlog haosa u procesu, a koje služe u svrhu saznanja ili samospoznaje koja će ultimativno našem junaku pomoći u…
- Izvršavanju zadatka, gdje dolazimo do antiklimaksa jer je svrha ispunjena i šta sad?
- Povratak kući… pogledaj pod 6 putovanje, samo što je obično još više haosa ojačan ispunjenjem svoje sudbine (Pff talk about ego!).
- Posljedice (ili pobjeda) su te da se zli gospodar pokorava našem novom junaku i priznaje mu superiornost, a naš heroj je pobijedio sudbinu, vratio se kući uglavnom u ženskom društvu koje je pokupio usput ili je moguće bila glavna nagrada, hmm…
Eh sad… Da li si čovjek ili mit? Pitanje je sad! Ili si samo naznaka nečeg što je božanske prirode pa ne može da se prikaže do kraja u stvarnom svijetu?
- Ispada da nisam zadovoljan što sam ti pomogao na neki način knjigu da napišeš, već hoću i nastavak… Sebično i upravo perfekcionistički!
- Perfekcionizam je samoponištavajući, ne dozvoljava da se uživa u postignutom. Teži ka savršenom, a ne vidi koliko je odličan, sjajan, sasvim dovoljan i baš onako potaman!
A ne govorim mu šta stvarno mislim… Perfekcionizam je samo strah, krinka pod kojom sebi ne dozvoljavamo ni da pokušamo jer ionako neće biti savršeno. A mi nikad zadovoljni. I onda čemu pokušavati? Perfekcionizam zahtjeva sigurnost, da može da kontroliše ishod do posljednjeg detalja i da bude siguran da mu niko neće naći mane. A ustvari su mane te koje su zanimljive. Ono što je savršeno pa eto samo je to savršeno i sa tim nema šta da se radi. Ono kao takvo samo postoji, neko pogleda i onda izgubi interes jer tu nema nikakvog posla više, ništa da se dorađuje, ničega što bi pozivalo na dalju akciju.
Moj omiljeni slikar je Monet jer je –zamrljan-. U stanju sam da satima sjedim u galeriji ispred njegovih lokvanja i da pustim da mi oči lutaju, da u tim obrisima počne da igra mnogo više toga. A da je sve to -pod konac-, oštrih linija, jasnih ivica… pa to bi bila slika lokvanja i idemo dalje. U onom što je malo pomjereno, izmješteno i izgleda kao mrljavo se rađa prostor za maštanje. Uostalom umjetnost, naročito fikcija, i ne služi da nam kaže samo jednu istinu, da nam prikaže stvarnost činjenično nego da nam ponudi neku mogućnost, da nas isprovocira, da nas navede da nešto novo saznamo o svom unutrašnjem biću. Dobra knjiga, lijepo ispisan stih sve to služi da pokrene nešto u nama. Znam da je knjiga dobra, ako moram da zastanem, spustim je na krilo i zamislim se o onom što sam upravo pročitala. Ili kad mi odjednom sine ono AHA u neočekivanim momentima pa mi postane jasno šta mi je neko rekao ili sam negdje vidjela, pročitala pa shvatim da sam u momentu i preživjela.
I nije li upravo to poenta… nekom je prirodno da postane –immortal-, nekom da doživi sebe kroz ogledalo drugih, meni je bitno da izmaštam neki svijet i neke likove koji su bliži mom autentičnom biću, a nekome eto to je zadatak, podvig, izazov za koji sad mora da odluči da li će da prihvati.
Nego, s’obzirom da napisah još jednu priču…
nije li upravo ovo taj čuveni nastavak?
Ha!
….
napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!
U iščekivanju i pripremi svoje knjige za sezonu proleće-leto 2022.
