O čemu je bolje ćutati, čak i kad te pitaju

Pišući ovaj članak sjetila sam se situacija u kojim sam morala uopšte ne psihološki, već vrlo žustro da pobjegnem od sagovornika, koji je stalno govorio i nije se mogao zaustaviti. O tome da mi ne stoji ova frizura, o tome kakva je ološ komšinica ispod, o nemogućnosti da o nađe idealnu kućnu pomoćnicu, ili o televizijskim emisijama, posmatranih tokom nedjelje. Ili je pokušavao da mi podmetne knjige koje me ne zanimaju.

Da li se osjećam krivom, što sam se udaljila iz teškog kontakta ćuteći? Da li je možda trebalo objasniti čovjeku zašto više neću da komuniciram?

​Ali, da li treba objašnjavati čovjeku, kojeg i tako nije briga kako se osjećam sa njim, zašto ne želim biti sa njim?

Netraženi savjeti, nepotrebna istina, netražena briga, mi uvijek veoma volimo da “činimo” dobro, da radimo i damo ono što nam ne traže. Nekako, nam se čini da se u tuđem životu orijentišemo bolje od onoga ko ga živi. I mislimo da će pravedna (čitaj – žestoka, ničim prikrivena) kritika pomoći drugom da dostigne neke nove visine razvoja.

I iskreno vjerujemo da sve ljude okolo interesuje naše lično iskustvo, naše lično mišljenje, pa čak i naša lična novonastala, bubuljica na zadnjici, tačne informacije o tome kako svrbi, i kako danas izgleda.

Zapravo, ne. Svako ima svoje iskustvo, svoju istinu, pa čak i svoje sopstveno dupe da bi na njemu izrasle bubuljice.

Stoga, ako ne želiš da postaneš čovjek, od kog svi bježe, evo nekoliko stvari i situacija u kojima treba ćutati ili se ponašati veoma uzdržano:

 

– Nikada ne diskutuj sa majkom o njenoj djeci. Čak i ako ti je tražila savjet ili mišljenje, izrazi ga krajnje korektno, prije toga izrazi podršku majki i razumijevanje kako joj nije lako. Svako ukazivanje da je dijete uradilo nešto pogrešno, da je postupilo “loše”, majka kad čuje takođe čuje i to da je ona loša majka, kad je dopustila slično. Okriviš dijete – okriviš majku. U odgovoru ćeš dobiti dvostruku zaštitu ili napad.

 

– Uzdrži se srećnog “vau” i tim prije ne dozvoli sebi dugu priču o tome šta te “boli” kad se ispostavi da je čovjek koga si upoznao advokat, ljekar, pisac ili psiholog. Veruj, ti ljudi već dobro znaju šta će se desiti dalje, pa sve češće izbjegavaju da saopšte svoju profesiju. Gdje god da je proizašao susret, u katedrali Svetog Petra u Rimu ili na krštenju prijatelja, uvijek im počinju da govore o tome šta ih brine i traže savjet ili prepričavaju cio svoj život u nadi da će on obogatiti riznicu njihovih iskustava. Veruj, u riznici psihologa, lekara, pisaca i advokata priča je više nego što je cio tvoj život. A pisac će i sam smisliti priču.

– Ne dijeli detalje iz prošlih veza sa svojim sadašnjim partnerom, tim prije ne poredi ga sa bivšim. Da, svi želimo da znamo šta je bilo u svačijoj prošlosti. Osim toga, šta i kako čovjek govori o svojim prošlim vezama, otkriva njega i omogućava da se razumije kako će se ponašati u sadašnjosti.

Međutim, postoji velika razlika između toga da se jednostavno kaže ” bila je veza, ona je toliko trajala i desilo se potom to” i toga da se svaki put upuštaš u duge priče o tome kako vam je bilo zajedno, gdje ste išli, šta ste radili, kakve poklone ti je darivao bivši, kakva je strašna žena njegova majka, i da seks nije bio baš super. Ili obrnuto, “Super, kakav seks, ali, dragi ti nijesi baš tako iskusan u krevetu, ali ništa, mi ćemo to popraviti.”

 

– Drži za sebe svoje fleške sa fotografijama, muzikom ili filmovima. Čak i ako su te pitali da pokažeš fotografije sa odmora, možda treba pokazati samo 10-15 najboljih snimaka, ali ne svih 3444. Ljudi mogu da pokažu interesovanje za tvoj hobi, ukus i afinitet, ali da li treba odmah srećno uskočiti u omiljene klizaljke “Ja sam tako zanimljiv” i uzeti riječ narednih još 4 sata “Upravo sam se vratio iz Španije, ovo je moj brod, ovo je moj auto, a ovo sam ja, ja jedem, ja se kupam, a ovdje spavam. A još sam snimio prelijepu muziku, ona mi je na drugoj fleški, sada ću vam pokazati, slušajte? A imam i zanimljiv film o tome kako sam se odmarao u Španiji, videli ste fotografije, ali oni ne odražavaju cijelu suštinu, sada ćemo da pogledamo film, onda ćete definitivno sve shvatiti. ”

 

– Ne počinji sa kritikom da izražavaš svoje mišljenje, čak i ako je ona veoma objektivna i za tvoje mišljenje se istinski interesuju. Svi mi, kada započinjemo nešto novo, bojimo se i nijesmo sigurni kakav će biti rezultat. Zadatak kritike je da razvije čovjeka, a ne da mu ubije svaku želju da se oproba u nečem novom. Zato, kada govoriš o nečijim djelima ili radu koristi jednostavno pravilo “jedna radost-jedna gadost”, pritom radost uvijek treba da bude prva. To je zakon psihologije percepcije – nijesmo sposobni da čuje dobro, koje ide iza lošeg. Ako počneš sa lošim, dobro možeš i da ne kažeš, jer će proći nezapaženo. Na početku pohvali čovjeka, istakni da mu se bezuslovno dalo, pusti malo, da uživa u pohvali i tek onda reći ono što misliš da je loše.
​

– “Ćutanje je zlato” govorili su mudri stari ljudi i bili su u pravu. To ne znači da sada treba da prekineš da govoriš i pređeš u ćutologe. Ćutolozi i brbljivci su dvije krajnosti koji veoma otežavaju komunikaciju. Ali šta god da govoriš, ne govoriš u prazno. Imaš sagovornika i po njegovim reakcijama uvijek možeš prosudit, kako se odnosi prema rečenom. Da li se osmjehuje, zainteresovano gleda u oči i podstiče pitanjima? Ili zijeva, gleda u stranu i na sat? Da li sa “okamenjenim” izrazom lica, mrmlja “hvala”? Ili se okrenuo da pobjegne od tebe i samo ga zadržava dugme na jakni, za koje se ti držiš, što se produžava vaš “dijalog”?Druga osoba je u stanju da ti pokaže ili kaže šta želi od tebe. I što je najvažnije, ti uvijek možeš da pitaš da li želi da sazna, da čuje, da dobije od tebe informaciju, savjet ili pomoć. Budi pažljiv prema svom vizavi (vis-a-vis) i onda će vaša komunikacija zaista biti ispunjena i interesantna.

……….

Autor: Jelena Špundra  

Prevod teksta:  econet.ru/articles

​Prevela: Beba Muratović – bebamur.com