Ležim na krevetu i bez razmišljanja ruka mi krene prema kosi. Moram da je oslobodim, da je pustim. Hoću da je osjetim kako leprša oko mene slobodna, kako mi nježno dodiruje ramena, miluje vrat i pada u talasima preko grudi. Radi mi prijateljica tamo negdje u Ljubljani reiki i ja sam tu, puštam se i samo pratim bez mnogo mozganja pokrete.
Stiže mi poruka: “Javilo mi se nešto ne znam da li ima smisla, eli eto… Hair is your power! Tako da budi nježna prema njoj i tretiraj je kao svoje blago!”. Pišem joj šta se dešavalo tokom sešna i govorim kako itekako ima smisla.
Kosa je bila prva stvar koja je morala da ode. Svaki put kad sam bila suočena sa situacijom za preživljavanje… sijeci kosu, mijenjaj drastično boju, odsjeci šiške, bilo šta samo da sam drugačija, da nisam to što sam bila. Nisam ni slutila koliko je to bilo simbolično. Jer kosa raste, uvijek. Obnavlja se. Isto kao i ja. A meni je bilo do toga da vidim nekog drugog u ogledalu. Da se naviknem na novonastalu situaciju. Bio je to moj nesvjesni mehanizam zaštite od svijeta i od svega onog što nije moje, a što sam preuzimala na sebe. Moja kosa je bila moja prva linija odbrane.
Otkad sam znala za sebe imala sam dugu kosu. Iako uvijek svezanu, mama mi je pravila pletenice, vezala repove, a sve što sam ja htjela je da bude puštena. Ali nije to išlo tako. Izgledalo je neuredno, prljala se brže i slično što sam uvijek slušala. A ja sam samo željela da bude puštena i lijepa i lepršava. Kasnije sam i sama počela da je vežem konstantno, smetala mi je. Zapravo sam se naučila da mi smeta. Podsjetila me jedna predivna slobodna djevojčica od 5 godina nedavno. Na +100 stepeni na moru šetamo i ona nosi svoju dugu puštenu kosu. Pita je mama da zavežu, vruće je i ona govori da njoj nije vruće. U istom momentu sam skinula gumicu i pustila svoju. Jeste, vruće je. Ali isto tako je onaj osjećaj da ti kosa nije stegnuta, zauzdana tom gumom na vrhu glave oslobađajući i božanstven. Sjetila sam se kako sam kao mala, isto tih godina kao moja guru-djevojčica, čim mami vidim leđa skidala sve bobice, šnalice, gumice i puštala je da vijori da mi smetajući stalno nimalo ne smeta.
Najdrastičniji trenutak je bio taj kad sam je po prvi put od pola leđa odsjekla na potpuno kratku. Meg Ryan style. Nisam imala vremena da je perem i da je njegujem. ‘Sjeci!’ odlučno sam rekla frizerki kad me po peti put pitala jesam li sigurna. Cap, cap i moje duge lokne sam ostavila na podu frizerskog salona. Ne znam da li mi je stvarno smetala ili sam htjela da se kaznim. Život mi se na glavu okrenuo, okret za koji nisam bila spremna i koji nisam željela. Ja i moje duge lokne smo imale jedan lagodan život isplaniran i u svakoj zamišljenoj sceni su se one bezbrižno vijorile na nekom morskom povjetarcu u mojoj glavi. Opet sam htjela da pobjegnem, da naprasno otjeram stvarnost jer u tom momentu imala sam na leđima previše toga a za svaku od tih stvari je moja kosa zapinjala. A kako smo programirani gdje ste vidjeli odraslu ženu bez ‘ozbiljne’ frizure? Htjela sam da odrastem i to instant, da bi znala šta dalje da radim. Žrtvovala sam kosu, a i trebala mi je neka vrsta -sakaćenja- da bi barem malo smirila bol u srcu koji sam osjećala i da mi ne smeta više u svemu što sam trebala da popravim u životima svih oko sebe. Amputacija moje bezbrižnosti i instant zrelost… simbolično ako ništa drugo.
Ono što tada nisam razumijela je da sam je odsjekla jer nisam imala vremena da njegujem sebe, tu sam se potpuno pogubila. Odsjekla sam svoju slobodu, svoj identitet i predala ga drugima. Nisam imala vremena, ni snage, ni volje za sebe. Sa 19 godina sam na sebe preuzela teret svih porodičnih tragedija koje su nam se provlačile kroz dane. I onda sam tako nastavila. Svaki put kad sam morala da -preživljavam- prvo je -stradala- kosa. Bilo da je u pitanju drastična promjena boje ili dužine. Samo preko noći postanem druga. A ono što tek u retrospektivi razumijem je da sam tada bježala od toga što jesam i htjela da vidim nekog drugog u ogledalu.
I just wanna be myself
And I want you to love me for who I am
I just wanna be myself
And I want you to know, I am my hair
(Lady Gaga, Hair)
Moja kosa je neobuzdana, frćkava, lepršava, lagana. Kad malo bolje razmislim baš kao i ja, u punoj snazi. Imala sam jednog bivšeg koji je stalno htio da je -izravnam- ali nikakvo čudo, on je htio da se i ja izravnam i stalno pokušavao da me mijenja. Emotivni manipulator kojem nikad nisam bila -dovoljna- i koji je stalno htio da se -popravim-. Toliko daleko je to otišlo da kad sam se prilikom jednog našeg susreta pojavila sa -svojom- kosom je rekao da meni nije stalno do njega kad ne mogu da izravnam kosu jer se njemu jedino tako sviđa. Da nisam bila ona verzija sebe u konstantnom strahu, okrenula bi se i otišla i usput ga ošinula svojom grivom u tom maestralnom potezu, da ga u lice udari sve što ja jesam. Uvrnuta, slobodna i lepršava. Nije ni čudo da kad sam ga se konačno riješila, otišla sam i odsjekla sam je… opet. Uvijek je isti ritual bio. Duga. Onda samo jedno odlučno -sjeci- i frizer koji obično kaže: Ovo mene boli.
I osjećala sam se lakše, izgledala drugačije, navikavala se na novu osobu koja me jutrom pozdravljala u ogledalu. A ustvari mi je trebalo da rastem, zajedno sa svojom kosom, da se obnavljam i da polako dan po dan dobijam na snazi.
Jer kosa jeste snaga. Sve mu to zvuči krajnje simbolično, ali znate tačno o čemu pričam zar ne?
Samsonu je Delila odsjekla kosu, oduzela mu moć. Međutim kad je ponovo porasla, ona je bio još snažniji i pobio više Filistinaca nego što je to mogao inicijalno. Lijepo kaže Cohen:
Your faith was strong but you needed proof
You saw her bathing on the roof
Her beauty and the moonlight overthrew you
She tied you to a kitchen chair
She broke your throne, and she cut your hair
And from your lips she drew the Hallelujah
Nekad nam oni koje najviše volimo oduzmu snagu, rasture nas na sastavne dijelove, ali isto kao kosa kroz naše -stradanje- se obnavljamo, rastemo ponovo i vraćamo se jači i više svoji nego ikad prije. Hallelujah, oslobađanje, vjera da će novo da poraste u nama kao i oko nas.
Nekad su ženama za koje su mislili da su vještice sjekli kosu da ih liše njihove magijske moći.
Sjeći kosu u Kini i Japanu je u drevna vremena simbolizovalo odbacivanje zajednice ili izbacivanje iz kuće, a u današnje vrijeme označava neku promjenu, počinjanje ispočetka. Iako su u oprečnim kontekstima, zapravo označavaju isto. Promjenu.
Tokom i poslije Drugog svjetskog rata su ženama koje su sarađjivale sa okupatorima sjekli kosu javno da ih ponize. Ali zar se ne čini da i takvo nasilno ponašanje nije zapravo počinjanje ispočetka? Neka vrsta pročišćenja i okajanja grijehova. Jer ostati bez kose na takav način je samo privremeni simbol. Kosa raste, ona se obnavlja i počinje ispočetka svaki put kad je ‘sasječena’.
Hemoterapija ima nuspojavu gubljenje kose ali kada čovjek ozdravi ona ponovo raste. Zajedno sa snagom duše i tijela, ona se obnavlja.
Sjetimo se filma -Kosa-, gdje naš predivni glavni junak zamjenom identiteta od onog što zaista jeste, sjeku mu kosu i odlazi u bitku koja nije njegova. Preuzimanjem sudbine nekog drugog, on gine. A nije li to slučaj i sa našim dušama kad odstupimo od onog što zaista jesmo? Preuzimamo na sebe tuđe, lišavamo se sopstvenog identiteta ili potrage za istim i stradamo. Duša nam polako umire jer je -zavezana- za nešto što nije naše.
“Šta si to napravila sa kosom?”, pita me kad sam napravila pletenice onako uz glavu. “Najviše volim tvoju kosu, kad je onako pustiš pa je kovrdžava i lepršava, al ne ono kad je isfeniraš pa su savršene lokne.”, elaborira i nastavlja da mi govori kako me vidio u prolazu sa baš takvom kosom i u bijeloj lepršavoj haljinici. “Onako kako ti hodaš, pa kao da poskakuješ, isto kao i kosa kad ti je takva!”, govori mi sa svojim neodoljivim osmijehom. Kakav detaljista, nasmijem se.
I lete mi pred očima sve verzije moje kose koju sam nosila. Svaki bol koji sam preživjela, kako sam je/se sjekla i farbala i liječila i vezivala… Sve godine traženja sebe i sve godine strpljenja da se obnovi ono nešto u meni što je tražilo da se ponovo sagradi, odbacivanje, rast ispočetka. Traženje onog što jesam, poruke koje sam slala svima a trebala sam sebi. Taj krik koji sam tiho ispustila kad sam je prvi put sasjekla i odrekla se sebe. Uvijek sam se pitala zašto se od svih bolnih situacija u kojima smo se tada nalazili moja omiljena ujna rasplakala kad je vidjela da sam odsjekla svoju predivnu kosu, jako me zagrlila i rekla: “Dete, ti im moraš pobjeći!”. Ona je vidjela još tada kako sam odbacila sebe i kako ću morati da tražim svoj put nazad. I išla sam kroz mnogo takvih ciklusa, sjeci, rasti, sjeci ponovo, pali kosu, liječi je. I nema toga što nam može pomoći dok ne zaliječimo ono što boli u nama. Dok ne spoznamo da je sloboda baš takva kao naša kosa, samo naša i samo nama svojstvena i da sve što sebi ili svojoj kosi činimo zapravo samo oličenje onog što je u nama i što zahtjeva našu pažnju i njegu.
I ima taj jedan srebreno-sijedi pramen sa kojim sam se rodila. Baba je govorila da je to poljubac anđela, i da, rođena sam na Aranđelov dan. I jeste zaštićena sam, cijeli život, ali ne onako kako bi to neko mogao pomisliti. Prolazila sam kroz razne krugove pakla, ali je taj anđeoski dodir uvijek služio kao podsjetnik da mogu da se vratim sebi. Nisam dugo znala to, niti sam znala kako, a sada učim. Polako ali sigurno, isto kao što mi kosa raste i nemam potrebu da je sasjecam više. I znate šta, taj pramen nikad ne prima boju. Ma kako da sam htjela da je prefarbam, on ostaje takav kakav je… uvijek svoj, uvijek moj! Onaj dio mene koji sam samim svojim rođenjem donijela na ovaj svijet. Ma šta da ja pokušavala da prikrijem da udovoljim svijetu, ono što zaista jesam nema šanse da se ne prikaže i ne dođe na Svjetlo.
Pogledam ga, pomilujem po obrazu i kažem: “Hvala.”. “Za šta?”, gleda me u čudu. Samo se nasmijem a u sebi pomislim “jer konačno vidim sebe“. A vide i drugi, bez da im ikakve poruke u boci šaljem. Vidim sebe, i svoju kosu, baš takvu kakva sam ja, u svojoj punoj snazi. Divlja, uvrnuta, lagana, lepršava, sasvim moja, sasvim svoja i sasvim slobodna!
…
napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!
Photo: Krissy Elisabeth – nađite je na insta 🙂
