Jel ti tata staklar?

Dok sam bila mala, znala bih u prolazu zastati ispred televizora i zamišljeno ostati stajati privučena šarenim slikama i glasnim zvukovima.

Tada bi me pitali isto pitanje, za koje sam uvjerena da su s njim odrastala sva djeca koja su se u prolazu lijepila za male ekrane.

„ Jel ti tata staklar“ – pitali bi me umjesto da me zamole da se malo pomaknem.

Bila je to simpatična šala, bez namjere da bude zlonamjerna, ali je u meni svaki put izazvala ljutnju.

 

 

Moj je tata bio trgovac, nije bio staklar.

Znali su to oni koji bi me to pitali, ali nije izvor moje ljutnje bio ni u tome. I sam tata bi me ponekad u šali pitao isto, što me ljutilo još više.

Tada nisam znala da ću razviti poseban odnos sa staklom.

Nisam znala da je to pitanje na neki način bilo proročansko i da me u njemu ljutilo to što zna ono što ja, još, ne znam.

Moj tata nije bio staklar, ali mu je uspjelo, nenamjerno, napraviti – stakleno dijete.

 

Stakleno dijete je posebna vrsta djeteta kroz koje ne možeš vidjeti film na ekranu, ali lako možeš ne vidjeti njega. Staklena djeca imaju posebnu moć: znaju kad moraju postati nevidljiva. Ne rode se s tom sposobnošću niti ju nauče u školi. Uče ju polako, tijekom života i u određenim životnim okolnostima.

 

Koliko bolesne djece ili djece s posebnim potrebama znate? Znate li bar jedno?

Onda znate kako je teško njihovim roditeljima, kako im je život drugačije organiziran od života obitelji u kojoj nema bolesti, možete zamisliti da su njihovi prioriteti drugačije posloženi i da svim snagama upiru kako bi držali bolesno dijete, a da se sami ne slome.

Ako stanje nije trajno i ima nade za ozdravljenje, vjerujte, nema toga što neće pokušati, za što se neće uhvatiti da svom bolesnom djetetu daju šansu, mrvicu kvalitetniji život, da mu još jednom probaju dati život sam.

Jer dati život i onda strepiti nad njim je teret koji ne dolazi s uputama, nego vas tjera da preživljavate i to najbolje kako znate.

I često je to najbolje kako znate – za bolesno dijete.

 

Znate li neko bolesno dijete ili dijete s posebnim potrebama koje ima brata ili sestru?
Što znate o tom bratu ili sestri?

Ja vam mogu reći nešto o njemu, bez da ga poznajem. To je uglavnom dobro, poslušno, tiho dijete kojem škola dobro ide, samostalno dijete koje ne privlači pažnju na sebe. Znate kako to znam? Zato što vam je takva većina staklene djece. Zato što sam i sama stakleno dijete.

Staklena djeca su ona djeca koja odrastaju s bratom ili sestrom (ili više njih) koji svojim fizičkim ili psihičkim potrebama toliko zaokupljaju roditelje da njih, staklenu djecu, roditelji ne vide.

 

Staklena djeca ne znaju da su od stakla. Ne bih ni ja znala da nisam naišla na TEDx govor Alicie Arenas: Recognizing Glass Children, žene koja je i sama stakleno dijete i koja mi je svojim govorom istovremeno otvorila oči i rastvorila dušu.

 

 

Doduše, prije nekoliko godina, moja draga prijateljica mi je na jednoj kavi na kojoj smo pričale o stvarima koje nam se događaju u životu pa skrenule na one koje su nam se događale ranije, rekla kako ima prijatelje čije je dijete trenutno u bolnici zbog čega je i mama tog djeteta tamo s njim, a kako je sestra uglavnom s bakom i djedom, jer je i tata često u bolnici. Može razumjeti, rekla je, njihovu uplašenost i potrebu da naprave sve što mogu za ovo bolesno dijete, ali bilo joj je jako žao zdrave sestre koju oni sad jednostavno ne vide.

„ Podsjetilo me to na tebe“, rekla je. „Uvijek sam se pitala kako je tebi bilo odrastati uz bolesnu sestru i koliko si ti toga morala sama.“

To me zateklo kao i kad su mi roditelji jednom rekli da im je žao što su me zapostavili zbog sestrine bolesti. Što im ima biti žao, pitala sam se, pa nije meni ništa nedostajalo. Imala sam svoje i njihove prijatelje koji su bili uz mene, ostatak obitelji, svoje knjige i načine kako da pobjegnem od stvarnosti.

Tek sam u svojim debelim tridesetima shvatila da to – nije istina.

Štošta mi je nedostajalo, a najviše od svega, trebali su mi moji mama i tata.

Svoj staklenoj djeci trebaju njihovi roditelji. Bar sat vremena dnevno da budu samo uz njih, da pričaju o školi, o prijateljima, o njihovim željama, da ih pitaju kako su.

Staklena djeca će lagati, a da ni ne znaju da lažu. Ali baš kao što je rekla Alicia Arenas, ne treba im vjerovati. Treba osluškivati njih, majstore zavlačenja u sebe, sklone govoriti da su dobro, uvijek dobro, jer što je njihov problem sa školom ili prijateljima ili neka mala bol u srcu koja im se javlja u usporedbi s onim što se događa bratu ili sestri? Što da oni sada pričaju o sebi, opterećuju roditelje koji imaju većih problema, riješit će oni to sami, mogu oni sami.

To je najveća laž koju si staklena djeca govore: da mogu sami.
Iskreno, možda i mogu, ma sigurno mogu, ali ne bi trebala.

Jer dijete onda dok još uvijek treba roditelje, ne bi trebalo biti pušteno samo. Ne može si ono samo nalijepiti krila, ona rastu zajedno s korijenima.

Ali ne znaju to staklena djeca, ona misle da mogu i to. Da mogu sve, da mogu spasiti svoju obitelj, da je njihov život manje vrijedan i rado bi ga dali u zamjenu da sestri ili bratu bude bolje, samo kad bi to bilo moguće. Odrastaju s osjećajem krivnje i srama koji se podmuklo uvlači u pore njihovog života, nijemo si postavljajući pitanje zašto su oni zdravi, a brat ili sestra nisu, i kako njihova pozicija nije bolja, a trebala bi biti kad imaju naoko sve. Ali nemaju svoje roditelje.

 

Znate li neko stakleno dijete? Znate li neku odraslu osobu koja je bila stakleno dijete?
Učinite mi jednu uslugu: recite mu da ga vidite.

Neće vam vjerovati, ali nemojte odustati. Staklena djeca su uvijek iznenađena kad ih netko primijeti.

Vjerujte meni, mi mislimo da smo najsigurniji dok osamljeni negdje maštamo. Dok sanjamo snove za koje znamo da se neće ostvariti, snove za koje nas nitko neće ništa pitati i zbog kojih bismo se posramili da o njima moramo pričati.

 

„ Jel ti tata staklar“, pitali bi me dok moja sestra još nije bila bolesna.

A mene je to pitanje ljutilo, prevrtalo je nešto u meni, guralo da izađe van, valjda odgovor koji sam već tada znala, ali nikad ga se ne bih usudila izgovoriti glasno:

„ Nije još, ali postat će.“

 

Moj je tata bio trgovac, a ja sam njegovo stakleno dijete. I kao takva vas molim da obratite pažnju na staklenu djecu.

Iako se čine da su od kaljenog stakla i ono se može u trenutku raspasti na tisuće malih komadića. Oni neće ozlijediti nikoga, ali teško će se ponovo sastaviti.

 

….
Napisala Nastja Kulović, autorka knjige koju željno iščekujemo “Kud si krenula?”.
Čitajte je i na njenom web sajtu nastjacool.com

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.