Govori svoju istinu

Izbacite ovu voditeljku što se smeje – viče slušateljka kroz radio talase. Moli nas da izbacimo voditeljku što se smeje. Na tako jednoj ozbiljnoj radio stanici početkom novog veka auditorijumu naviknutom da im nije dobro i da se stalno žale, noviteti u etru, zapravo promena bilo koje vrste nije bila draga. Iako je taj medij i napravljen devedesetih da bi napravio promene u društvu, ipak…

 

Molim vas, sklonite ovu voditeljku što se stalno smeje – nadovezala se sledeća slušateljka putem telefona. Ta voditeljka, to sam bila ja.

 

Kad su moje tadašnje kolege bile konsternirane ovim “govorom mržnje“ protiv smejanja i raspoloženja, niko nije ni znao kako da reaguje. Nakon što vas pogodi ta ostrašćena strela natopljena ljudskim bolom fermentisanim u mržnju, mogla sam jedino da je pretvorim u nešto smešno. “Ovo su znate bilo moji mama i tata, oni ne vole da ja radim na Radiju b92“. Svi su u studiju su prasnuli u smeh i tako oterasmo tmurni radioaktivni oblak. Posle je usledilo milion poziva ljudi koji su uživali u programu, smejali se sa nama i nije im padalo na pamet da zovu studio da se na bilo šta žale. Nije im padalo na pamet ni da nas podržavaju dok se nisu oglasili hejteri.

Par meseci kasnije bili smo fenomen zbog koga ljudi vole da ustaju ujutru, jutarnji show program Kokošinjac na radiju b92. Danas su svi zabavni u jutarnjim radio programimamamamama, više nema Radija B92 a ja se i dalje smejem.

 

…..

Majku mu, pa dokle će više ova naša alternativna scena da se bavi pljuvanjem onoga što joj se ne svidja. Podržimo ono u šta verujemo da je dobro a ne ovako – bogoradam dok listam Yellow Cab, mesečnik za kulturu od pre deceniju. Neko je opleo po spisateljicama bestselerkama Jeleni Bačić Alimpić, Vesni Dedić, Marijani Mateus… – Iiiiju vidi, pa tu sam i ja! – baš sam se iskreno iznenadila, pa ja sam pisala kolumne za Yellow Cab, šta sad kad je alternativa postala mainstream, sad ne valjam. Sad svako može da me zapljune.

Fast food for the soul“ – to je još jedan od komplimenata koji sam dobila.
I vidi vraga, Yellow Cab magazina nema više, otišao je u istoriju a moj Soulfood i dalje na listi bestselera.
Bio je čak i na kioscima.
Valjda je to taj fast food for the soul.

….

Emisija je super, samo da promenite urednicu“ – shvatili ste već, ta urednica bila sam ja, emisije više nema a ni toga ko me je zapljunuo. “žana poliakov je svoj vrhunac imala u jutarnjem programu kokošinjac… Aha, vrhunac mi je bio pre jedno petnaest godina. Onda “direktor radija b92 je svoju ženu postavio kao voditeljku jutarnjeg programa”. Da, baš fantastično, stavio me da ustajem u 5 ujutru pre dece i ljudi, zato što niko od trenutnih zvezda na radiju nije hteo da ustaje tako rano. Ja sam iskoristila svoju šansu. I smejala sam se u programu. Glasno.

Onda…

žana poliakov misli da je duhovita kad se smeje svojim forama”.
Jeste, ja sam sama sebi zabavna, to sigurno zaslužuje giljotinu i javno spaljivanje na trgu.

……..

Cosmopolitan hrvatski je objavio jedan moj članak i tvrde kako oni ne mogu da nadju takvu spisateljicu medju svojima, dok me je srpski Cosmopolitan, kad sam im poslala tekst koji su tražili – ignorisao. Oba puta, sa različitim urednicama. Go figure. Niko nije prorok u svom selu – jedno je od verovanja. A možda ima veze sa tim što sam u nekim izdavačkim kućama bila zabranjena. Znam, znam, smešno je, sa ovim svetonazorom, ko se uopšte bavi mnome, pitate se vi a pitala sam se I ja?
Šta moj sugar, spice and everything nice ikome smeta?

U ovoj kompaniji postoje dva brenda, jedan je Sensa, drugi Žana Poliakov – lepo mi je pričao nekadašnji direktor. Iako je sve uradio da me se reši, jeste potpisala sam ja sporazumni raskid ugovora i otišla u London, ali svi znamo da to nije bilo tako slatko i romantično. Čak šta više, bilo je dramatično. Danas sam mu posebno zahvalna na tome što me je preusmerio i otpustio da pronadjem drugačiji život. Još bolji za mene. I što je video nešto u meni što ja tada nisam. On je fakat imao mnogo bolje mišljenje o meni nego što sam ja tada imala o sebi.

– Ti znaš kada da odeš. – pričala mi je jedna novinarka.

Ako išta znam, a ne znam ništa, znam kad je vreme da odem.

 

Nekako osetim, predosetim. Setim se zašto sam počela. Ako ostajem negde i ulazim u borbu – znam da sam ja ta koja gubi. Energija ide kuda ide naša pažnja. Ono što energetski finansiram, uvećava se. I tako dobijem upravo ono protiv čega se borim. Ili još bolje, postaješ ono protiv čega se boriš.

 

Oporavak od teških reči drugih ljudi ume da traje. Najveći zatvor u kome živimo i jeste mišljenje drugih ljudi. No, razumem i kad neko tuži. Ima smisla ona tužba o duševnoj boli, jer reči ranjavaju mnogo teže i mnogo dublje nego noževi i pištolji. Od nekih reči se nikada ne oporavimo. Poverujemo u nečiju “istinu” jer nas niko ne nauči da je “istina” kvarljiva roba i da svako ima svoju. Da svako ima pravo na svoju. Dopustimo drugima da govore svoju a mi uzmemo svoje pravo. Na svoju istinu.

Nekome se zameriš, neko će ti zameriti. Istina je.
Znate šta je još čudnije, i oproste ti.
Najsmešnije je što ljudi oproste i zaborave, čak i kad ti to ne uradiš.

 

Neće niko da te zaposli, ako si ime i prezime u Srbiji – slušala sam i takve priče. Od verovatno najglamuroznije urednice magazina.
To su ipak samo uverenja, vremenom su postala ubedjenja. Kreirana da kontaminiraju tvoj um i “ubedače te”. Ne veruj svemu što misliš.

Well, ni ne treba, ja ću sama sebe da zaposlim. Imam poziv.

 

Nadživela sam sve svoje hejtere iz prethodnog perioda. To ne znači da me nije bolelo kad god pročitam ili čujem nešto “loše“ o sebi, ali nisam to toliko ozbiljno shvatala, ni to kad me kude niti kad me hvale u nebesa. Nastavila sam da pišem, stvaram i produciram slobodu. Žao mi se što sam od nekih projekata lako odustajala i odlazila zato što mi je rekao da nešto što sam uradila ne valja. Nečije mišljenje mi je bilo važno. Važnije od moje želje za stvaranjem. Važnije od same kreacije. Ne tražim više ničiju dozvolu. Sama sebi izdam dozvolu ako treba. Ugovor i sve napravim. Ako mi nešto nedostaje, sama sebi nadopunim. Kad nešto stvaramo, potrebna nam je podrška, izlazimo u svet sa otvorenim ranama i osetljivi na sve. Tako sam postala podrška i zaštitnik onih koji započinju ili se prisećaju svoje kreativne strane, čežnjivo brišući rane od nečijih “pohvala” i “dobronamernih” kritičara. Nabasala sam na svoj poziv, nisam čula od silne buke, zamerajući drugima i žaleći se na okolnosti, od silne svoje buke u glavi – da je moj poziv sve vreme mene zvao.

 

Ah, da… a o objavljivanju tj zabranjivanju svoje prve knjige da ne pričam, to sam tek zaboravila. Svašta čovek prodje, svakojake situacije, optužbe za nešto čega uopšte nije bilo, pa ni u knjigama. Šta je tačno bio problem, verovatno čak i sa ove istorijske distance, ne znaju ni oni sami. Moj nesudjeni izdavač verovatno i dan danas grize sebi uši. Ne samo da sam rizikovala, samu sebe objavila i postala bestseler autorka nego sam tako raspoložena i otvorena za nove mogućnosti nabasala i na tada malog izdavača Mono i Manjana. Izdavači retkih knjiga u koje sam se zaljubila na prvi razgovor. Udružila se sa njima da bi nakon par godina oni postali Vulkan izdavaštvo, trenutno najveći izdavač, sa knjižarama svuda po Srbiji. Nikad se ne zna kakvo dobro proizilazi iz nečega što na prvi pogled izgleda loše.

Niko nas ne odbija bez razloga, vrlo verovatno da taj neko i nije za nas.
I naši padovi, rane i krahovi nas usmeravaju.
Ili još bolje preusmeravaju.
Na bolje.

Život se dogadjao za mene, ne protiv mene.

 

……..
prvi put objavljeno u magazinu Lepota i Zdravlje, septembar-oktobar 2018.

 

U medjuvremenu, ne znajući da sastavljam ovaj tekst za mesec u kome su knjige goruća tema a moj mentorship program počinje sa “evo opet stiže sajam knjiga i izgleda kao da je svaka šuša objavila svoju knjigu a vi vašu još niste ni započeli.”

 

  • Istraživala sam te malo po internetu. Imaš ti hejtere … – priča mi žena koja vodi svoj youtube kanal.
  • Stvarno, nisam znala, ja živim u uverenju da me svi vole – našalim se.
  • ne, ne, imaš ozbiljne hejtere…
  • pa da, ljudi ozbiljno mrze sebe.

2 Comments

  1. Draga Zana,
    Kokoshinac je bio najveseliji jutarnj program. U tom periodu studija sa tadashnjim deckom, sadashnim suprugom smo ziveli u Novom Sadu i ustajali rano da bi slushali. Josh uvek se smejemo.
    Pozdrav,
    Daniela

Leave a Reply to zana poliakov Cancel reply

Your email address will not be published.