“Odlučio je da je gotovo!”, govori mi prilično sabrano. Pa smo tu, čekala je konačni sud i pravac njihove veze. Ćutim. Samo je posmatram i molim se Bogu da ova druga ne lupi neku glupost, nije trenutak. Naša tišina govori više od ičeg što bi mogli vokalizovati, pa samo stavim ruku na njenu.
“Znaš, nevjerovatno je kad pogledam samo prije 2 mjeseca njegove poruke. Ljubav, planovi, šta ćemo sve da radimo zajedno, slike nekog lijepog života koji nikad nije počeo. I onda danas, ne može on to. Previše mu se svega dešava da bi mogao još da bude sa mnom. Mora da bude sam sa sobom, tako kaže!”, daje nam kratki prikaz i nastavlja: “Nije mi jasno! Ne mogu to da povežem! Jel’ lagao? Jel’ toliko labilan da se sve preko noći može promijeniti? Zbunjena sam!”.
“Klasičan slučaj želja vs. akcija!”, kažem mirno.
“Oh da! Školski primjer!”, slaže se druga.
Gleda nas zbunjeno, pa nastavljam: “Ja mislim da je želja bila tu i ta želja je bila i namjera. Prije 2 mjeseca je mislio da može to da ostvari. Stvarnost je ono što osakati želju. A želja sama od sebe je iskrena. Sasvim sigurno je stvarna. Ali svakodnevnica je ono što svemu tome dodaje komponentu straha. Možda scenografija nije postavljena kako treba ili osvjetljenje nije ok… štagod da je, besmisleno je kad se nađe u suprotnosti sa postavkom onoga što je bila namjera. Iskrena želja i namjera!”.
Želje ili namjere ne mogu da se takmiče sa stvarnošću ili sa egzekucijom, jer u našim glavama smo u stanju da izmislimo najljepše priče u kojima sitni iritantni detalji koje su dio svakodnevnice bivaju lako zanemareni. Ako bi želja bila dovoljna gdje bi nam kraj svima bio! Nije tako jednostavno… A i kad upravljaš namjerom moraš da budeš pažljiv, ponašaj se kao da si već izgubio i onda osjetiš onu lakoću postojanja koje je neopterećeno ishodom.
Sloboda izbora je ključna u svemu tome, ta lakoća da je za nas sve moguće, uz sve praktičnosti ili nepraktičnosti života. Mi želimo i možemo, dajemo sebi tu dozvolu. Jer nismo jednom nešto zamislile i to ostvarile, to je ono što je naše. I iskreni smo prema sebi, pa znamo da su naše želje i namjere itekako moguće. Prepreke su svakodnevni dio života i mi kad ih vidimo već razmišljamo kako ćemo da ih preskočimo, koje su to praktičnosti problema koji treba riješiti. I zato smo mi uvijek OK. Nismo sjajno, niti smo grozno… prosto smo OK.
OK znači 0 killed i tačno je tako, niko nije umro. Možda je neki dio naših osjećanja ugruvan, ali to nije ništa što se ne može srediti, na kraju krajeva to nas uči nečemu što je vrijednije od svega ostalog a to je da iskrena namjera ne znači ništa bez egzekucije. Nađeš se u raskoraku između želja i mogućnosti i onda je ishod često razočaravajući. Ako odlučiš da je tako, ali u suštini ne mora da bude… 0 killed! Idemo dalje.
“Zamišljeni svijet je lakši, mnogo lakši od živog ljudskog bića. I činjenica da možemo u tom svijetu da budemo oslobođeni onog što je za nas kao okov svakodnevnice je oslobađajući, da možemo da radimo sve one stvari koje se ne usudimo da iz ko zna kojih razloga tražimo. Zato mi, ovakve, ostajemo zbunjene… jer malo toga sebi ne dozvoljavamo i zabranjujemo.”, nastavljam dok me gledaju onim pogledom da sam opet sve previše simplifikovala i odmakla od drame ‘osjećanja’.
“Hmm, onda mi postaje jasnije što ja sjedim i čekam, a on mi kaže da je gledao neke stare slike, čitao poruke, slušao voice i maštao o meni! A ja sjedim i čekam kad ćemo da se vidimo…”, kaže druga.
“Pa naravno da je jasno! Ode u wc (svog života), izvuče slike, video, poruke i uživa sam sa sobom. A pazi ne mora isključivo u pornografskom smislu jer činjenica da si tamo negdje stvarna i da ima uspomene prošlih stvarnih događaja nudi lijep kontekst koji odmakne samo od anatomskog prikaza penetracije tamo nekih glumaca.”, govorim sa smješkom prljavih misli.
“Jao, grozna si!”, mršti se na mene, očigledno to što je njoj postalo jasno nije zahtjevalo moj grafički prikaz.
“Ma nisam grozna, baš je to cute na neki perverzan način. Mislim predmet si fantazije, šta ima veze… Doduše ti nemaš ništa od toga u datom momentu. Osim ako ne odlučiš i sama da uradiš isto, da se igraš sa uspomenama pa da izvučeš igračkicu iz skrivanja iz noćnog ormarića. U datom momentu tebi treba on kao takav, fizički, da osjetiš dodir i da uposliš sva čula, a njemu je dovoljno da izmašta i da se olakša i ćao zdravo. It’s all fair game bejbi!”, smijem se.
“A ti Nevoljo jedna, kao ti nisi frustrirana što se nije desio dugo očekivani ljetni susret?”, čikaju me da se i ja upišem u skup očaja.
“Frustrirana ne, razočarana pomalo!”, počinjem da se smijem. “No moj proces u glavi je otprilike takav: -Vidjećemo se? Ma važi! Sve ti vjerujem, ali ću ipak večeras da otvorim onu flašu šampanjca što sam čuvala za obećavani susret koji se trebao desiti i odoh da plešem negdje. Kupićemo drugu ako baš bude trebalo, a i može čaša vode, šta ima veze. 0 killed!-“.
“Uh jesi neka, ali nije to onda to!”, buni se moja najdraža romantičarka.
“Ma kako nije, kad ti kažem da jeste. Izbor je veoma jednostavan, oćeš očajavaš zbog jedne stvari ili da uživaš u drugoj alternativnoj!? I da vam unaprijed odgovorim na sljedeće pitanje: Jeste, snažno preferiram da to bude baš On, no upravljanje drugim ljudskim bićem je nemoguće. Ček da iskopam broj telefona od -najbolji seks u dosadašnjem životu- dečka i da otvorim onu flašu Moet-a pa nek ide život!”, i dalje se smijem dok njih dvije odmahuju glavom u -nepopravljiva je- stilu.
Kad si načisto pred sobom, to je najbolji osjećaj… jer u suštini ništa drugo i nije u domenu tvoje kontrole. Ne može se upravljati drugima, niti uticati na njihove poteze.
Poneka manipulacija tu i tamo možda i uspije i dozvoljene su u našem ženskom svijetu sve dok se zbog njih mi osjećamo dobro. No mi jako često znamo da idemo protiv svog prirodnog instinkta da bi izazvali neku reakciju! To je NO GO, jer odmičeš samim tim od svog vodećeg principa, a to nikad ne izaziva pozitivan ili barem neutralan osjećaj, uvijek je na granici sa mučenjem.
“Očekuješ da ti neko iskreno kaže kako stvari stoje! Svako ne znam, ne mogu, bojim se, nije mi to u interesu… sve je to kao što rekoh OK! Preuzmi taj rizik otvorenosti i pusti da osoba sama odluči šta da radi sa tvojom stvarnom postavkom. Možda će otići, a možda će ostati u postojećoj strukturi dok joj to bude odgovaralo. I sve je to pošteno na kraju krajeva.”, nastavljam.
Gledam ih i razmišljam kako smo mi zapravo naivke života, mi živimo svoje principe! Mi koje smo slobodne i boli nas uvo kakva je stvarnost. Mi se u istu uklapamo i onda kažu da smo mi žene romantičarke i nerealne ili ko zna ti šta. Moje žene su one koje vide stvarnost onakvom kakva jeste i u istu se uklope po principu 0 killed! Naše želje jesu konji i mi bogami na istima jezdimo, a šta će druga strana sa tim… pa nek ostanu prosjaci.
I njihove namjere su časne! Dabome, jer je na riječima lako biti jak. Ajde ti dodji, preseli se, ili šta već… skupi hrabrost da napraviš korak u pravcu svoje namjere pa da ta namjera postane akcija. Tu obično sve zakaže. Namjera je iskrena, ali uticaj ima rok trajanja. Suočeni sa svakodnevnicom mahom junaci pokleknuše! A junakinje… one su te koju tu svakodnevnicu pogledaju direkt u oči i kažu: Let’s play!
Tu je taj disconnect – kad si ti jasan sam sa sobom i kad ne vidiš prepreku kao znak da se zaustaviš. I kad naiđeš na nekog kome je sve prepreka i sve je izgovor. I nema tu onog patetično ženskog -nije mu stalo-! Ma stalo mu je, vjerujte mi. Daleko od toga, samo ne može. Nekad se i sposobnosti sukobe sa željama… džaba. A to je mutno i nejasno onim ženama koje uzmu svoj život u svoje ruke i ne dozvoljavaju da se namjere ne ostvare, nego idu kroz život onako kako bi to rekao Vadim Zeland kao da su već poražene i šta onda… 0 killed. Tvoje je da imaš namjeru i usmjeriš akciju prema svom cilju a onda ako se potrefi potrefi se… i da se sjajno zabavljaš usput! Jer greška je misliti da moraš da imaš povrat na uloženo, ono što je bitno je da ti daš od sebe ono što je na tebi a sve ostalo pa -svak’ svoje zna- što se ono kaže. Ne može onaj koji je u pokretu da izgubi ništa dok ide prema subjektu svoje želje, u najgorem a možda i u najboljem slučaju može da prešiša taj subjekat.
“Izgubila sam ovo vrijeme. Čekajući… pa ništa na kraju!”, govori tužno.
“Nisi! Razmisli šta si uradila sve u međuvremenu, šta si sve naučila o sebi, koje si sve tehnike razvila da se boriš sama sa sobom i sa svojim osjećanjima. Ništa nije izgubljeno. Znaš kad puste onog zeca da ga psi ganjaju kad se trkaju. E pa ti si zec, bijeli zec za kojim je Alisa potrčala, a zeko je taj koji zna kuda ide. Alisa je ta koja prati. Razmisli o tome… samo si ga prešišala, jer ni najbrži trkač nikad ne prestigne pace-maker osim ako isti ne odluči da se zaustavi!”, strastveno se ne slažem sa njom.
“Čuj izgubljeno vrijeme… spremala si se ti i za ovaj ishod, trebalo ti je to vrijeme što kažeš da te zavlačio. Koliko si couching sešna uradila da razumiješ svoje anksioznosti i okidače i koliko si toga naučila da se nosiš sama sa sobom? Koliko svojih iracionalnih vjerovanja o tome kako svijet treba da izgleda si razbila? A da ne spominjemo da si u procesu i u cijelom tom haosu dobila novi posao koji si željela i pobijedila u ultimativnoj igri korporativnog survivor-a? Nista nije izgubljeno!”, prilažem listu činjenica svojoj tvrdnji.
“A šta bi za mene rekla? Ja ništa uradila nisam!”, govori druga sa onim tugaljivim pogledom vrteći maloprije naveden spisak u glavi i po tačkama kačeći -ne, nisam i opet ništa-.
“Ne lupaj, živa bila! Ti si samo na suprotnoj strani spektruma. Ona svoje slabosti zamijeni sa strukturom, a ti svoje sa zadovoljstvom! Koliko mi se čini u zadnja 2 mjeseca si bila 2 puta na moru, 3 puta se vucarala po onim planinama i jezerima i vozala se po gradu u kabrioletiću cijelo ljeto? A i ovjerila si 2 dobra tipa prosto da imaš osnova za poređenje? Sve mi te žao, evo zaplakaću.”, govorim sa smješkom.
“A ti, Nevoljo jedna?”, pita prva.
“Jeste, pametnice, šta si ti uradila?”, nastavlja druga.
“Eh vidite, ja svoje slabosti zamijenim škorpionskim -reinvention- procesom! Novi posao je moj, novi režim ishrane, pisanje mojih pričica, nebrojeno pročitanih knjiga ovog ljeta i onih par dečkića za zabavu, fitness…”, nabrajam dok ustajem i okrećem se. “Uostalom, da li ste me vas dvije u posljednje vrijeme pogledale sa leđa? E to se zove -one hot piece of ass-!”, pobjedonosno završavam i počinjemo da umiremo od smijeha.
Namjera bez uticaja, želja bez akcije, ostaje samo da lebdi u vazduhu i u jednom momentu ili nestane ili postane teret jer nema pokreta, a u životu je sve pokret. Čak i najmanji korak u pravcu svoje namjere je dovoljan da je ojača i da je učini fluidnom pa da sve prepreke koje joj se nađu na putu savlada kao voda… uvijek nađe put.
Ti si na vrhu svijeta kad živiš svoju namjeru i to nije lako, ali je tvoje i pogledam svoje žene i mislim se… 0 killed što se tiče njih. Vrh svijeta, što se tiče nas.
“Svi junaci pokleknuše i u zemlju pogledaše”, a ta zemlja je ona po kojoj hodaju one boginje koje žive u skladu sa svojim principima. Mi ćemo da jezdimo na konjima, a oni mogu da ostaju prosjaci ako im je baš do toga. Sa svojim iskrenim željama i namjerama …
Mi svoje napore ili zadovoljstva ulažemo primarno u sebe i nemamo potrebu da bježimo od ustaljenosti života. Nema pustih želja, samo namjera koja je potkrepljena akcijom i uticajem na stvarnost. Svi konji su osedlani i jezde sa nama na leđima do novih uspjeha i ostvarenih želja. A prosjaci… prosjaci ostaju prosjaci sa svojim željama, konji su već davno odjahali.
…
napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!
