Svojom vizijom odvojene stvarnosti, Carlos Castaneda je zapanjio generaciju. U izuzetnom intervjuu, legendarni čarobnjak govori Bruce Wagneru (holivudski redatelj – Wild Palms; danas član grupe Elemenata. op.prev.) o don Juanu, slobodi, sanjanju i smrti – i o smiješnim stvarima koje se događaju na putu prema beskonačnosti.
Carlos Castaneda više ne živi ovdje. Poslije godina rigorozne discipline – godina ratništva – on je pobjegao iz otrcanog kazališta svakodnevnog života. On je ispražnjen čovjek, kanal, pripovjedač priča i bajki; u stvari, više nije čovjek već biće koje nema veze sa svijetom koji mi poznajemo. On je posljednji nagual, čep vjekovima duge tradicije čarobnjaka čiji je trijumf probijanje “sporazuma” o normalnoj stvarnosti. S izlaskom njegove devete knjige (ukupno ih je napisao 12, prim. prev.), “Umjetnost sanjanja”, on je, za trenutak, ponovno izašao na površinu, i to na svoj način.
ZDRAV RAZUM UBIJA
Moje ime je Carlos Castaneda. Želio bih da danas nešto učinite. Želio bih da suspregnete svoj sud. Molim vas: ne dolazite ovdje naoružani “zdravim razumom”. Ljudi otkriju da namjeravam govoriti – ma kako to saznali – i dolaze ‘srušiti’ Castanedu. Da me povrijede. “Čitao sam vaše knjige i one su djetinjaste.” “Sve su vaše posljednje knjige dosadne.” Nemojte pristupati na taj način. To je beskorisno. Danas vas želim zamoliti, samo na jedan sat, da se otvorite opciji koju želim predstaviti. Ne slušajte kao počasni studenti. Pričao sam ranije počasnim studentima; mrtvi su i arogantni. Zdrav razum i ideali su ono što nas ubija. Držimo se za njih našim zubima, i to je “majmun” u nama.
Tako nas je don Juan Matus zvao: suludim majmunima.
Bio sam nepristupačan trideset godina. Ja ne šetam okolo i ne pričam ljudima. Trenutno sam ovdje. Mjesec, možda dva… onda ću nestati. Mi nismo izolirani, sada više nismo. Ne možemo postojati na taj način. Mi imamo dug koji moramo platiti onima koji su se potrudili pokazati neke stvari. Naslijedili smo to znanje; don Juan nas je učio da se ne izvinjavamo. Želimo da vidite kako postoje čudne, praktične opcije koje nisu izvan vašeg dohvata. Meni predstavlja egzotično zadovoljstvo promatrati takav let – čista ezoterija. To je samo za moje oči. Ja nisam željan; ne žudim ni za čim. Vi ste mi potrebni kao što mi treba rupa u glavi. Ali ja sam putnik, navigator. Ja plovim – tamo. Želio bih i da drugi imaju tu mogućnost.
OVIM PUTEM VAN
Navigator je govorio pred grupama u San Francisku i Los Anđelesu, a njegove suradinice – Florinda Doner-Grau, Taisha Abelar i Carol Tiggs – držale su predavanja (“Sanjanje Tolteka” zaostavština don Juana) u Arizoni, Mauiju i Esalenu. U posljednje dvije godine knjige Florinde Doner-Grau i Taishe Abelar (u kojima pišu o Castanedi i njihovom učenju pod pokroviteljstvom don Juan Matusa) pojavile su se u knjižarama. To su “Biti-u sanjanju” i “Čarobnjački prijelaz”. Priče tih dviju žena su fenomenološki ženski put, bona fide (vjerodostojne) kronike njihove inicijacije i obuke. One su, također, i neočekivani dobitak, jer nikada Castanedini čitatelji nisu imali pristup u takav izravan, prosvjetljujući uvid u njegovo iskustvo. “Žene odlučuju”, kaže on. “Ovo je njihova igra. Ja sam samo šofer s Filipina.” Doner-Grau opisuje kolektivni konsenzus njihovih knjiga kao “svjesnu suglasnost čarobnjaka’ ; svaka je kao izrazito individualna auto-karta istog grada. One su ‘energetska’ zavođenja, perceptualni poziv u slobodu, usađen u jedinstvenu premisu koja oduzima dah – moramo preuzeti odgovornost za činjenicu o kojoj ne možemo pregovarati, a to je da smo bića koja će umrijeti. Čovjek je dirnut uvjerljivošću njihove logike, i to s dobrim razlogom. Učesnici, svi doktori nauka na UCLA odjeljenju za antropologiju (University of California, Los Angeles), čudesni su praktičari čije se akademske discipline neobično uklapaju u magični svijet koji opisuju kao – konfiguraciju energije koja se zove “druga pozornost”. To sigurno nije mjesto za bojažljive pristalice “New Agea”.
UVREDLJIVO DRUŠTVO
Ja ne vodim dvostruki život. Ja živim ovaj život. Nema razlike između onoga što pričam i onoga što radim. Ja nisam ovdje da vas vučem na lancu ili da vas zabavljam. Ono o čemu ću danas govoriti nije moje mišljenje – to su mišljenja don Juan Matusa, meksičkog Indijanca koji mi je pokazao taj drugi svijet. Zato, ne budite uvrijeđeni!
Juan Matus mi je predstavio djelatni sustav iza kojeg stoji 27 generacija čarobnjaka. Bez njega bih bio stari čovjek, s knjigom ispod ruke, koji šeta sa studentima. Vidite, mi uvijek imamo neki sigurnosni ventil, zato ne skačemo. “Ako sve drugo propadne, mogu predavati antropologiju.” Mi smo u startu gubitnici s gubitničkim scenarijem. “Ja sam doktor Castaneda… a ovo je moja knjiga, “Učenje don Juana”. Znate li da postoji u džepnom izdanju?” Ja bih bio Čovjek od jedne knjige i s istrošenim talentom. “Da li znate da je ovo 12. izdanje te knjige? Upravo je prevedena na ruski.” Ili bih možda parkirao vaš automobil s trivijalnim komentarima u smislu “Tako je vruće danas … lijepo je, ali previše toplo. Prehladno je… lijepo, ali previše hladno. Morao bih otputovati u tropske krajeve…”
KAZALIŠTE ČAROBNJAČKE AKCIJE
Godine 1960. Castaneda je bio student antropologije na UCLA univerzitetu. Dok je u Arizoni istraživao medicinske osobine biljaka, sreo je Jaki Indijanca koji MU je pristao pomoći. Mladi istraživač je ponudio 5 dolara na sat za usluge don Juanu Matusu, njegovom živopisnom vodiču. Ovaj je to odbio. Castaneda nije znao da je stari seljak u kožnatim sandalama čarobnjak bez premca, nagual koji ga je vješto uvukao u Mit o Energiji (T. Abelar to zove “Kazalište čarobnjačke akcije”). Kao protuvrijednost za svoje usluge, don Juan je tražio nešto drugo: Castanedinu “totalnu pažnju”.
Zapanjujuća knjiga koja je rezultat ovog susreta – “Učenje don Juana: Jaki put znanja” – trenutno je postala klasik, skladno otvarajući vrata percepcije i elektrizirajući generaciju. Od tada, Castaneda je nastavio “skidati slojeve s glavice crnog luka”, pišući dnevnike o svojim iskustvima, magistarska tumačenja neobičnih stvarnosti koja nagrizaju ideju o samome sebi. Najbolji naslov svih njegovih knjiga bi mogao biti “Nestajanje Carlosa Castanede”.
“Trebamo pronaći drugu riječ za čarobnjaštvo”, kaže on. “Ona je previše mračna. Povezujemo je sa srednjovjekovnim mračnjaštvom: ritualima, zlom. Ja više volim riječi ‘ratništvo’ ili ‘navigacija’. To je ono što čarobnjaci rade, oni plove, putuju.”
On je napisao da je radna definicija čarobnjaštva sposobnost da “izravno vide energiju“. Čarobnjaci kažu da bit univerzuma liči na matricu energije kroz koju prolaze blistave niti svijesti – stvarne svjesnosti. Te niti čine “pletenice” koje sadrže cjelokupne, zaokružene svjetove, a svaki od njih je stvaran kao ovaj naš, koji je samo jedan od bezbroj drugih. Čarobnjaci zovu naš svijet “ljudski pojas” ili “prva pozornost”. Također su “vidjeli” srž ljudskog oblika. To nije samo stapanje, majmunu nalik, kože i kostiju, već jajolika lopta svjetlosti sposobna putovat uzduž tih svjetlosnih niti u druge svjetove. Što nas to onda koči? Čarobnjaci smatraju da nas je zakopala socijalizacija, da smo prevareni percipirati svijet kao mjesto čvrstih objekata i konačnih pojmova.
Odlazimo u grob poričući da smo magična bića; na našem dnevnom redu je služenje egu umjesto duhu. I prije nego što shvatimo, bitka je završena – umiremo jadno okovani egom.
Don Juan Matus iznio je zanimljivu pretpostavku: što će se desiti ako Castaneda prerasporedi svoje trupe? Ako oslobodi energiju koja je rutinski zauzeta agresijom udvaranja i parenja? Ako potkreše samovažnost i ako se uzdrži od “obrane, održavanja i predstavljanja” svog ega – ako prestane brinuti o tome je li voljen, priznat i cijenjen? Hoće li dobiti dovoljno energije da vidi pukotinu između svjetova? I ako je vidi, hoće li moći proći kroz nju? Stari Indijanac ga je upecao “namjerom” čarobnjačkog svijeta.
Ali što Castaneda radi tokom dana? Govori suludim majmunima. Barem za sada, bilo gdje – po kućama, studijima baleta, knjižarama. Oni hodočaste sa svih strana svijeta: predstavnici Nove svijesti, prošle, sadašnje i buduće, obožavatelji, psihijatri, šamani, odvjetnici, paraziti, bubnjari, kritičari, lucidni sanjači, učenici, zavodnici, meditanti, moguli, čak i ljubavnice i prijatelji “od prije 10.000 godina”. Dolaze revnosni hvatači zabilješki, mladi naguali u nastanku. Neki će pisati knjige o njemu; oni lijeni, poglavlja. Ostali će držati predavanja – i to za novce.
“Dođe slušati par sati”, kaže on, “i sljedećeg vikenda daje instrukcije o Castanedi. To je ‘majmun’.”
On stoji satima ispred njih mameći i hrabreći njihova energetska tijela, a efekt je toplo i hladno odjednom, kao suhi led. S produhovljenom finesom, on izvlači divlje priče o slobodi i moći kao vrpce iz praznog šešira – dirljive, elegantne, bestidne, vesele, jezive i kirurški precizne. “Pitajte me bilo što!”- moli on. “što biste voljeli znati?”
“Zašto su Castaneda i kompanija postali pristupačni? Zašto sada? Što dobivaju time?”
OGROMNA VRATA
Postoji neko tko mi prilazi, nepoznat, i čeka nas da joj se pridružimo. Ona se zove Carol Tiggs- i ona je moja druga polovina. Bila je s nama a onda je nestala. Njeno iščeznuće je trajalo deset godina. Neshvatljivo je gdje je otišla. To se ne može racionalno objasniti. Stoga, molim vas, suzdržite se od rasuđivanja! Imat ćemo naljepnicu: “ZDRAV RAZUM UBIJA”.
Carol Tiggs je otišla. Nije živjela u planinama Novog Meksika, uvjeravam vas. Jednog dana sam držao predavanje u knjižari “Feniks” i ona se materijalizirala. Moje srce je skakalo – fomp, fomp, fomp. Nastavio sam govoriti. Govorio sam dva sata, a da nisam znao što pričam. Izveo sam je van i upitao gdje je bila deset godina. Postala je šutljiva i počela se znojiti. Imala je samo neodređena sjećanja. Pravila je šale.
Ponovno pojavljivanje Carol Tiggs je otvorilo ogromna vrata energije kroz koja mi izlazimo i ulazimo. Tu je ogroman ulaz pomoću kojega vas mogu zakvačiti za namjeru čarobnjaštva. Njen povratak nam je dao novi prsten moći; donijela nam je sa sobom ogromnu količinu energije koja nam omogućava da izađemo u javnost. Zbog toga smo trenutno pristupačni.
Netko je bio predstavljen Carol Tiggs na predavanju. Rekao je: “Ali vi izgledate tako normalno.” Carol Tiggs je rekla: “Što ste očekivali? Munje iz mojih sisa?”
KURVE PERCEPCIJE
Tko je Carlos Castaneda i kako on živi?
Već je 1994: Zašto on jednostavno već s time ne završi? Kažite nam koliko ima godina i neka ga Avedon fotografira. Zar mu nitko nije rekao da je privatnost mrtva? Da otkrivanje detalja više ne umanjuje nečiji značaj? U zamjenu za našu totalnu pažnju, on će nas usmjeriti. Postoje stvari koje bi ljudi voljeli znati, uobičajene, osobne stvari. Na primjer, gdje on živi? Što misli o Sinatrinim duetima? Što je uradio s ogromnim profitima od svojih knjiga? Da li vozi turbo Bentli kao svi veliki gurui? Da li je to zaista bio on s Michael Jordanom i Edmund White kod Barney-ja?
Već godinama ga pokušavaju ‘razotkriti’.
Čak su rekonstruirali njegovo lice po sjećanju starih prijatelja i sumnjivih poznanika; apsurdni rezultat liči na policijsku grafiku dobroćudnog Olmeka iz časopisa ” Reader’s Digest “. U 70-tim se pojavila slika u Time magazinu (bile su vidljive samo oči) – kada je časopis saznao da je model falsifikat, nikad mu nisu oprostili.
Otprilike u vrijeme kada je Paul McCartney proglašen mrtvim, pojavila se glasina. Carlos Castaneda je Margaret Mead.
Njegov agent i odvjetnici su non-stop ograda od navale dopisnika i luđaka, spiritualnih letača na zmajevima, “New Age” pristalica i tragatelja, umjetnika koji žele obraditi njegov rad-poznatih i nepoznatih, sa ili bez dozvole – i mnoštva lažnih seminara Castanedinih imitatora. Poslije trideset godina, još ne postoji potjernica za njegovom glavom.
Njega ne interesiraju gurui ni guruizam; neće biti turbo Bentley-a, rančeva i sljedbenika s turbanima na glavama, gostovanja u “Pariz Vogue”. Neće biti Castaneda Instituta, ni Centra za napredne čarobnjačke studije, ni Akademije sanjanja, komercijalnih reklama, ni gljiva, ni tantričkog seksa. Neće biti biografija ni skandala. Kada ga pozovu na predavanje, Castaneda ne uzima honorar i sam plaća put. Ulaznica je obično nekoliko dolara, da pokrije zakupninu dvorane. Jedino što se traži od prisutnih je njihova totalna pažnja.
“Sloboda je besplatna “, kaže on. “Ne može se kupiti ili razumjeti. U mojim knjigama sam pokušao predstaviti jednu mogućnost – da svijest može biti medij za putovanje ili pokret. Nisam bio pretjerano uvjerljiv; oni misle da ja pišem romane. Da sam visok i lijep, stvari bi mogle biti drugačije – slušali bi Velikog Tatu. Ljudi kažu: ‘Ti lažeš’. Zašto bih ja lagao? Lažete da biste dobili nešto, manipulirali. Ja ni od koga ne želim ništa – samo suglasnost. Željeli bismo doći do suglasnosti o postojanju svjetova pored ovog našeg. Ako postoji suglasnost da porastu krila, onda će biti i leta. Sa suglasnošću dolazi masa, s masom pokret.”
Castaneda i njegovi suradnici su energetski radikali u nečemu što može biti jedina značajna revolucija našeg doba – ništa manje nego transformacija biološkog imperativa u evolucijski imperativ. Ako vladajući socijalni poredak nalaže produžetak vrste, neustrašivi poredak čarobnjaka (energetskih pirata) teži prema nečemu manje, hm, zemaljskom. Njihova zapanjujuća, epska namjera je napustiti zemlju na način na koji je to učinio don Juan dvadeset godina ranije: kao čista energija, netaknuta svijest. Čarobnjaci zovu taj skok “apstraktni let”.
KRITIČNA MASA
Družio sam se s Castanedom i “vješticama” u razdoblju od jednog tjedna po restoranima, hotelskim sobama i shoping centrima. Oni su privlačni i vibrirajuće mladoliki. Žene se oblače nenametljivo, s nijansom ležernog. Ne biste ih zapazili u gomili, a to je poanta.
Prelistavao sam “Njujorker” ispred kafića ” Regent Beverly Wilshire “. Oglas za “Drambuie” (vrsta škotskog viskija) bio je naročito odvratan: “neizbježno, ma koliko se borili, na jedan ili drugi način, jednog dana postajemo kao svoji roditelji. Umjesto da se odupirete toj spoznaji, pozivamo vas da proslavite taj ritual prolaznosti s ovim izuzetnim alkoholnim pićem…” Don Juan bi se smijao u grobu – ili izvan njega, što dovodi do poplave pitanja: gdje je on u stvari? Na onom istom mjestu odakle se vratila Carol Tiggs? Ako je tako, da li to znači da je i stari nagual sposoban za takav povratak. U “Unutarnjem ognju” Castaneda je pisao da su don Juan i njegova grupa nestali otprilike 1973. Tada je četrnaest navigatora otišlo u “drugu pozornost”. Što je to zapravo “druga pozornost”? Sve to je izgledalo jasno kada sam čitao knjige. Pregledao sam svoje bilješke. Bilo je nažvrljano, “druga pozornost = povišena svijest” na margini stranice, ali to nije pomoglo. Nestrpljivo sam prelistavao “Moć tišine”, “Orlov dar”, “Putovanje u Ixtlan”. Iako je tu bilo mnogo toga nejasnog, osnove su bile temeljno, koherentno opisane. Zašto ja ne mogu ništa od toga držati u glavi? Pao sam na osnovama čarobnjaštva.
Naručio sam kapućino i čekao. Misli su mi lutale. Razmišljao sam o Donner-Grau i japanskim majmunima. Kada sam pričao s njom preko telefona da bih dogovorio intervju, spomenula je majmuna Ima. Svaki student antropologije zna Ima, čuvenog brazilskog majmuna. Jednog dana Imo je spontano oprao slatki krumpir prije nego što ga je pojeo. Ubrzo posle toga su majmuni po cijelom otoku slijedili njegov primjer. Antropolozi to mogu zvati “kulturnim” ponašanjem, ali Donner-Grau kaže da je to savršen primjer kritične mase – majmunska suglasnost ili interobjektivnost.
Pojavio se Castaneda. Široko se osmjehnuo, stisnuo mi ruku i sjeo. Taman sam htio potegnuti temu o majmunima, kad on počne plakati. Čelo mu se naboralo, cijelo tijelo se treslo u tužbalici. Uskoro je dahtao kao riba na suhom. Gornja usna mu se trzala, vlažna i naelektrizirana. Njegova ruka se pružila prema meni, šaka ukočena i drhtava – otvorena prema meni kao ponoćni cvijet iz ‘Male prodavaonice užasa’, kao da traži milostinju. “Molim vas!” izlanuo se klimavo, koliko su mu to dozvolili zgrčeni mišići na licu. Nastavio je gnjaviti molećivo. “Molim vas, volite me!” Castaneda je ponovno jecao, kao slomljeni, gušeći hidrant, u totalnom antiklimaksu, pretvoren u bestidnu ridajuću masu. “To smo mi: majmuni s limenim posudama za milostinju. Tako rutinirani, tako slabi. Masturbatori. Mi smo uzvišeni, ali suludi majmun nema energiju da vidi – pa tako mozak zvijeri prevlada. Ne možemo zgrabiti naš prozor mogućnosti, naš ‘kubični centimetar šanse’. Kako bismo mogli? Previše smo zauzeti držeći se za maminu ruku. Razmišljajući kako smo veličanstveni, osjećajni, jedinstveni. Nismo jedinstveni! Drugi su davno napisali scenarija naših života”; reče on, smješkajući se zloslutno. “Mi to znamo… al’ ne marimo. Jebi ga, kažemo. Mi smo vrhunski cinici. Cono! Carajo! Tako mi živimo! U kanalizaciji s toplim govnima. Što su nam to učinili? To je Don Juan imao običaj reći. Često me je pitao ‘Kako je mrkva?’ ‘Što hoćeš time reći?’ ‘Mrkva koju su ti nabili u stražnjicu.’ Bio sam strašno uvrijeđen, kako je to mogao reći! Onda je dodao: “Budi sretan što još nisu na nju stavili i dršku.”
“Ali ako imamo izbor, zašto onda ostajemo u kanalu?” “Previše je topao; Mi ne želimo otići – ne volimo kazati zbogom.
I mi brineemoo-oo, kako samo brinemo – 26 sati dnevno! A što mislite o čemu mi to brinemo?” Ponovo se nasmješio, elastična češirska mačka. “O sebi! Gdje sam tu ja? Što ja dobivam time? Što će biti sa mnom? Kakva egomanija! Odvratno. Ali fascinantno!”
Rekao sam mu da njegovi pogledi mogu izgledati malo grubi, i on se nasmijao. “Da”, rekao je, komično zatvorenim, osuđujućim tonom akademca. “Castaneda je ogorčeni, matori luđak.” Njegove karikature bile su smiješne, brutalno usmjerene pravo u metu. “Gramzivi majmun poseže kroz rešetke da uzme sjemenke i ne može prekinuti stisak. Postoje studije koje su to istražile; ništa ga neće naterati da pusti sjemenke. Šaka će ih držati čak i ako odsiječemo ruku – mi umiremo držeći se za mierda (sranja). Ali zašto? Zar je to cijela priča – kao što bi rekla mis Peggy Lee. To ne može biti. Previše je strašno. Moramo naučiti da pustimo. Skupljamo sjećanja i lijepimo ih u knjige, karte za šou na Broadway-u od prije deset godina. Umiremo držeći se suvenira. Biti čarobnjak znači imati energiju, radoznalost i smionost da se pusti, da se skoči u nepoznato – sve što je potrebno je nešto novog alata, predefiniranja. Moramo vidjeti sebe kao biće koje će umrijeti. Kada jednom to prihvatite, svijet se otvara za vas. Ali da biste prigrlili tu definiciju, morate imati ‘jaja od čelika’.
PRIRODNO NASLJEDSTVO SVJESNIH BIĆA
Kada kažete “planina” ili “drvo” ili “Bijela kuća”, vi prizivate univerzum detalja jednom riječju; to je magija. Vidite, mi smo vizualna bića. Možete lizati Bijelu kuću – mirisati, dodirnuti – i to vam neće ništa reći. Ali jedan pogled, i vi znate sve što treba znati: “kolijevka demokracije”, ili tako nešto. Čak ne treba ni gledati, već vidite Clintona kako sjedi unutra, Nixona koji se moli na koljenima-bilo što. Naš svijet je zgušnjavanje detalja, poplava informacija – mi ne zapažamo, mi samo interpretiramo. I naš sustav interpretacije nas je napravio lijenima i ciničnima. Više volimo kazati: “Castaneda laže”, ili: “Taj posao oko posebnih mogućnosti percepcije jednostavno nije za mene.” Što je za tebe? Što je stvarno? Ovaj teški, usrani, besmisleni svijet svakodnevnice? Jesu li očaj i starost ono što je stvarno? To da je svijet “dat” i “konačan” je lažan koncept. Od rane mladosti mi dobivamo “članstvo”. Jednog dana, kada naučimo stenografiju interpretacije, svijet kaže: “dobrodošao”. Dobrodošao gdje? U zatvor. Dobrodošli u pakao. A što ako se uspostavi da Castaneda ništa ne “izmišlja”? Ako je to točno, onda ste u gadnom sosu!
Sustav interpretacije se može prekinuti, on nije konačan. Postoje svjetovi unutar svjetova, svaki realan kao i ovaj. U onom zidu tamo je svijet, ova soba je univerzum detalja. Autisti bivaju uhvaćeni, zamrznuti u detalju – vuku prst po pukotini dok ne prokrvari. Mi bivamo uhvaćeni u sobi svakodnevnog života. Postoje druge opcije osim ovog našeg svijeta, isto tako stvarne kao ova soba, mjesta gdje možete živjeti ili umrijeti. Čarobnjaci to rade – kako uzbudljivo! Misliti da je ovo jedini sveobuhvatan svijet … to je vrhunac arogancije. Zašto ne otvoriti vrata koja vode u sljedeću sobu? To je prirodno nasljedstvo svjesnih bića. Vrijeme je da interpretiramo i konstruiramo novi rječnik. Idite na mjesto na kome nema a priori znanja. Ne odbacujte stari sustav interpretacije-koristite ga, od devet do pet (radno vrijeme, op. prev.). Poslije pet – magični sat.
NO SE HABLA ESPANOL AQUI
(ovdje se ne govori španjolski)
Ali što mu to znači – “magični sat”?
Njihove knjige su pedantno, detaljno prizivanje nepoznatog, a ipak ostaje ironija; one su stvarni leksikon njihovog iskustva. Magični sat nije pogodan za opisivanje riječima, njegovi viškovi energije mogu se osjetiti tijelom. Kada god je Castaneda napuštao don Juana i vraćao se u Los Angeles, stari nagual je govorio da zna što će njegov student učiniti. Mogao je napraviti listu, rekao je – možda dugu listu, ali ipak listu na kojoj će se naći Castanedine misli i akcije. Međutim, Castanedi je bilo nemoguće da to isto uradi za svog učitelja. Nije postojala takva vrsta međudjelovanja (intersubjektivnosti) između njih dvojice. Što god je stari Indijanac radio u drugoj pažnji moglo je samo da se doživi, ne i da se prenese. Castaneda nije imao energiju, niti je bio pripremljen za takvo međudjelovanje.
Ali majmun je opsjednut riječima i sintaksom. On mora razumjeti, po svaku cijenu. I mora postojati pravilo u tom razumijevanju. “Mi smo linearna bića: opasna stvorenja navike i ponavljanja.
Moramo znati: Ovo je kokošinjac! Ovdje se provlači žniranac! Ovo je perionica automobila! Ako jednog dana nešto od toga nije na svom mjestu, mi prolupamo”.
Insistirao je na plaćanju ručka. Kada se konobar vratio s računom, iznenada sam poželio da zgrabim kreditnu karticu i vidim da li je na njegovo ime. Uhvatio je moj pogled. “Biznis menadžer me pokušao nagovoriti da napravim oglas za American Exspress: “CARLOS CASTANEDA, ČLAN OD 1968.” Smijao se veselo, vraćajući se na temu. “Mi smo teški, teški majmuni, vrlo ritualni. Moj prijatelj Ralf je viđao svoju majku ponedjeljkom navečer. Kada je umrla, on mi je rekao: ‘Hej Joe’, tada sam bio Joe, – ‘Hej Joe, sada se možemo viđati ponedjeljkom navečer. Da li si slobodan ponedjeljkom, Joe?’ Misliš, svakog ponedjeljka, Ralph? ‘Da, da! Svakog ponedjeljka. Zar to neće biti sjajno?’ Ali svakog ponedjeljka? Zauvijek?”Da, Joe! Ti i ja svakog ponedjeljka – zauvijek!”
ABECEDA ČAROBNJAŠTVA
Sreo sam naučnika na zabavi – poznatog čovjeka. Slavnog. Prosvjetljujućeg. “Dr X”. Hteo me je ‘pokopati’, baš žestoko. Rekao je: “Čitao sam vašu prvu knjigu; ostale su bile dosadne. Vidite, mene ne interesiraju anegdote. Mene zanimaju dokazi.” Dr X se konfrontirao sa mnom. Vjerojatno je mislio da sam isto toliko značajan kao i on. Rekao sam: “Ako ja želim dokazati zakon gravitacije, zar vi ne bi trebali imati određen stupanj obučenosti da me pratite? Trebalo bi vam “članstvo” – možda čak i oprema. Morali biste učiti fiziku za 1., 2.,16., možda čak i fiziku za 23. stupanj obrazovanja. Već ste podnijeli ogromne žrtve studirajući, odlazeći u školu, učeći po cijelu noć. Možda ste čak prestali i izlaziti.” Rekao sam mu da ako hoće dokaz, mora učiti osnove čarobnjaštva – abecedu čarobnjaštva. Ali to nije htio učiniti; za to su potrebne pripreme. Naljutio se i napustio sobu.
Čarobnjaštvo je tok, proces. Kao što vam je u fizici potrebno određeno znanje da pratite odvijanje jednadžbi, dr X bi trebao znati neke osnovne stvari da bi bio u poziciji da ima dovoljno energije razumjeti odvijanje čarobnjaštva. Morao bi “rekapitulirati” svoj život. I tako, naučnik je želio dokaz, ali se nije htio pripremiti. Takvi smo mi. Ne želimo se prihvatiti posla – htjeli bismo da nas helikopterom prebace u svjesnost, bez blata na našim skupim cipelicama. I ako nam se ne svidi ono što vidimo, da nas helikopter vrati natrag.
KOLOSIJECI VREMENA
Naporno je biti s ovim čovjekom. On je pretjerano, nemilosrdno prisutan – punina njegove pažnje iscrpljuje. Izgleda da odgovara na moja pitanja sa svime što ima; postoji tekuća, elokventna hitnost u njegovom govoru,. neprijatna i finalna, elegantna i melankolična. Castaneda kaže da osjeća vrijeme kako “napreduje” prema njemu. Osjećate njegovu težinu, nešto strano što ne možete objasniti, eterično i bezbolno, vrlo inertno – kao zapušač ili bova, čep koji se ljulja na valovima.
Ulazimo u Boyle Heights. Zastaje da bi pokazao borilački stav zvani konj – noge malo savijene, kao u sedlu.”Stajali su tako u Buenos Airesu -u moje vrijeme. Sve je bilo vrlo stilizirano. Zauzimali su stavove davno umrlih ljudi. Moj djed je stajao na taj način.
Ovaj mišić ovdje” -pokazuje zadnju stranu butine – “tu skladištimo nostalgiju. Samosažaljenje je najstrašnija stvar.”
“Što hoćete reći sa ‘vrijeme napreduje prema vama’?” “Don Juan je imao metaforu. Stojimo na platformi posljednjeg vagona vlaka i promatramo tračnice vremena kako se udaljavaju. ‘Evo me kada sam imao pet godina. Evo odlazim…’ Treba se samo okrenuti i pustiti da vrijeme ide prema nama. Na taj način nema a priori. Ništa nije unaprijed određeno; ništa se ne uzima zdravo za gotovo; ništa nije uredno zapakirano.”
Sjeli smo na klupu na autobusnoj postaji. Preko puta je prosjak držao karton kojim je tražio milostinju od vozača. Castaneda je zurio pored njega prema horizontu. “U meni nema traga osjećaja za sutra – niti za nešto iz prošlosti. Odjel antropologije ne postoji više za mene. Don Juan je imao običaj reći da je prvi dio njegovog života bio protraćen – bio je u predvorju pakla. Drugi dio njegovog života bio je apsorbiran u budućnosti; treći dio u prošlosti, nostalgija. Samo je posljednji dio njegovog života bio sadašnjost. To je tamo gdje sam ja sada.
Odlučio sam pitati nešto osobno i pripremio sam se da budem odbijen. Za njih, biografski dokazi opčinjavaju isto kao i pukotina u zidu – ostavljaju svakoga s krvavim prstima.
“Kad ste bili dječak, tko je bio najvažniji čovjek u vašem životu?” “Moj djed – on me je podigao.” Njegove stroge oči su svjetlucale. “Imao je svinju zvanu Rudi. Zaradio je mnogo novca. Rudi je imao malo plavo lice -divno. Stavljali su mu šešir, jaknu. Djed je čak napravio tunel od svinjca do izložbenog salona. Tu bi se pojavio Rudi s patuljastim licem, vukući svoje ogromno tijelo. Rudi sa svojim ‘pinchom’ nalik odvijaču; gledali smo tu svinju kako svašta radi.”
“Kakav je on bio – vaš djed?”
“Obožavao sam ga. On je pravio dnevni red; trebalo je da ja postanem glavni. To je mogla biti moja sreća, ali to nije bila moja sudbina. Moj djed je bio veliki ljubavnik. Učio me je zavođenju od malih nogu. Kada sam imao 12 godina, hodao sam kao on, govorio kao on – sa stegnutim grkljanom. On me je naučio “ulaziti kroz prozor’. Rekao je da će žene pobjeći ako im priđem direktno – jer sam bio previše ružan. Umjesto toga, naučio me je prilaziti djevojčicama i govoriti: “Ti si tako lijepa!” -a onda da se okrenem i odem. “Ti si najljepša djevojka koju sam ikada vidio!” – a zatim brzo odem. Poslije nekoliko puta one bi rekle: ‘Hej! Reci mi kako se zoveš.’ Tako sam’ ulazio kroz prozor’.
Ustao je i prošetao. Prosjak je odlazio ka žbunju koje je okruživalo auto-put. Kada smo došli do njegovog automobila, Castaneda je otvorio vrata i zastao na trenutak.
“Čarobnjak mi je postavio jedno pitanje prije mnogo vremena: Kakvo lice bauk ima za tebe? Bio sam zaintrigiran. To bi trebalo da bude siva, mračna pojava s ljudskim licem – bauk obično ima lice osobe koju mislite da volite. Za mene, bio je to moj djed. Moj djed koga sam obožavao.” Ušao je i upalio auto. Prosjak je nestao u žbunju.
“Ja sam bio kao moj djed. Opasan, koristoljubiv, popustljiv, sitničav, osvetoljubiv, pun sumnji-i nepokretan. Don Juan je to znao:’
PONOVNO ZALJUBLJIVANJE
“U 75. mi još uvijek tražimo “ljubav” i “društvo”. Moj djed se često budio usred noći plačući: “Misliš li da me ona voli?” Njegove posljednje riječi su bile: “Svršavam, mala, svršavam!” Doživio je žestok orgazam i umro. Godinama sam mislio da je to sjajna stvar -veličanstvena. Onda je don Juan rekao: “Tvoj djed je umro ko’ svinja. Njegov život i smrt nisu imali nikakvog smisla”.
Don Juan je rekao da smrt ne može biti smirenje – to može samo trijumf. Pitao sam ga što podrazumijeva pod trijumfom i on je rekao – sloboda. Kada probiješ veo i poneseš svoju životnu silu sa sobom. “Ali ima još toliko toga što želim učiniti!” On je rekao: “Misliš, ima još toliko mnogo žena koje bi želio pojebati.” Bio je u pravu. Mi smo takvi primitivci.
Majmun će razmotriti nepoznato, ali prije nego što skoči hoće znati – što dobiva time? Mi smo biznismeni, investitori, naviknuti na kresanje gubitaka- ovo je svijet trgovaca. Ako napravimo “investiciju”, tražimo jamstva. Zaljubljujemo se samo ako nam je ljubav uzvraćena. Ako više ne volimo, odsiječemo glavu i stavimo drugu.
Naša “ljubav” je tek puka histerija. Mi nismo osjećajna bića, mi smo bez srca. Mislio sam da znam voljeti. Don Juan mi je rekao: “Kako bi i mogao? Nikad te nisu naučili voljeti. Naučili su te zavoditi, zavidjeti, mrziti. Ti čak ne voliš ni samog sebe – inače ne bi takve stvari radio svom tijelu. Nemaš muda da voliš kao čarobnjak. Da li bi mogao voljeti zauvijek, i poslije smrti? Bez ikakve podrške – ništa zauzvrat? Da li možeš voljeti bez investicija, radi same ljubavi? Nikada nećeš saznati kako izgleda voljeti na taj način, neumoljivo. Želiš li umrijeti, a da to ne saznaš?”
Nisam želio. Prije nego što umrem, moram saznati kako izgleda voljeti na takav način. Upecao me je. Kada sam otvorio oči, već sam se kotrljao nizbrdo. Još se kotrljam.
REKAPITULIRAJTE SVOJ ŽIVOT
Popio sam previše Coca-Cola i bio sam paranoičan. Castaneda je rekao da je šećer isto tako efikasan ubojica kao i zdrav razum.
“Mi nismo ‘psihološka’ bića. Naše neuroze su rezultat onoga što stavljamo u usta.”
Bio sam siguran da je vidio moje energetsko tijelo kako zrači Coca-Colu. Osjećao sam se apsurdno, poraženo – odlučio sam se te večeri odreći čokoladnih kremšnita. Takav je pikantni, tamnočokoladni stid sitničavog majmuna.
“Imao sam veliku ljubavnu avanturu s Coca-Colom. Moj djed je imao pseudosenzualnost. ‘Moram imati tu macu! Treba mi! Trebam je sada!’ Mislio je da je najžešći kurac u gradu. Vrlo ekstravagantno. Ja sam patio od iste stvari – sve mi je išlo kroz muda, ali nije bilo stvarno. Don Juan mi je rekao: “Aktivira te šećer. Ti si previše slabašan da bi imao tu vrstu seksualne energije. Previše si debeo da bi imao taj ‘žestoki kurac’.”
Svi su pušili na Universal City Walk. Čudno. Sjedim s Castanedom u ovoj arhitektonskoj aproksimaciji Los Angelesa srednje klase – ovom “zgušnjavanju detalja”, ovoj “lavini glosova” koja je virtualni grad. Nema crnaca i ništa ne nalikuje povišenoj svijesti, pomaknuti smo iz ljudske trake u pojas MCA. Dijelovi smo perverzno prijatne verzije poznate scene iz njegovih knjiga, one u kojoj se on iznenada nađe u simulakrumu (slici, prim. prev.) svakodnevnog svijeta.
“Rekli ste kada bi dr. X rekapitulirao svoj život, mogao bi povratiti nešto energije. Što to znači?”
“Rekapitulacija je najvažnija stvar koju mi radimo. Za početak, napravite popis svih osoba koje ste ikada upoznali. Svakoga s kim ste pričali ili imali bilo što s njim.”
“Svakoga?” “Da. Idete po spisku, kronološki ponovno konstruirajući scene kontakta.”
“Ali to može trajati godinama.”
“Sigurno. Temeljita rekapitulacija traje dugo vremena. A onda počinjete iz početka. S rekapitulacijom nikada niste završili – tako nema ostatka. Vidite, nema ‘odmora’. Odmor je koncept srednje klase – ideja da ako ste dovoljno vrijedno radili, onda ste zaradili odmor. Vrijeme za vožnju u ” Range Roveru” s pogonom na sva četiri kotača ili da pecate na jezeru u Montani. To je sranje.”
“Ponovo stvarate scenu…”
“Počnite sa seksualnim odnosima. Vidite plahte, namještaj, dijalog. Onda prijeđite na osobu, osjećaje. Što ste osjećali? Pazite! Udišite energiju koju ste rasipali u toj razmjeni, vratite natrag ono što nije vaše.”
“To zvuči skoro kao psihoanaliza.”
“Vi ne analizirate, vi promatrate. Filigran, detalji – hvatate se za čarobnjačku namjeru. To je manevar, magični čin star tisućama godina, ključ za obnavljanje energije koja će vas osloboditi drugih stvari.”
“Pomičete glavu i dišete – ”
“Idete niz popis dok ne dođete do mame i tate. Do tada ćete se šokirati; vidjet ćete obrasce po kojima se stvari ponavljaju i to će vam se smučiti. Tko je sponzor vaših ludosti? Tko vam pravi dnevni red? Rekapitulacija će vam dati trenutak tišine – omogućit će vam da ispraznite stan i napravite prostor za nešto drugo. Iz rekapitulacije izlazite s beskrajnim pričama o Egu, ali više ne krvarite.”
SVE ŠTO STE HTJELI ZNATI O ENERGIJI, …ALI SE NISTE USUDILI PITATI
Kada sam sreo don Juana, ja sam se već izjebao do smrti. Iscrpio sam se na taj način. Sada više nisam u ovom svijetu, ne na taj način. Čarobnjaci koriste tu vrstu energije da bi odletjeli, ili se promijenili. Jebanje je naš najvažniji čin, energetski gledano. Vidite, mi raštrkamo naše najbolje generale i ne pokušavamo ih vraćati; gubimo već u startu. Zbog toga je tako važno rekapitulirati svoj život.
Rekapitulacija odvaja našu posvećenost društvenom poretku od naše životne sile. Te dvije stvari nisu nerazdvojne. Kada sam odvojio socijalno biće od životne energije, jasno sam uvidio: nisam bio tako seksi. Ponekad govorim grupama psihijatara. Žele znati o orgazmu. Kada ste tamo i letite beskrajem, fućka vam se za “Veliki O”.
Većina nas je frigidna; sva ta senzualnost je mentalna masturbacija. Mi smo rezultat “dosadna jebanja” – u trenutku našeg začeća nije bilo energije. Ili smo prvorođenci i roditelji nisu znali kako se to radi, ili posljednji rođeni, kada više nisu bili zainteresirani za seks. Sjebani smo kako god okrenuli. Mi smo samo biološko meso s lošim navikama i bez energije. Mi smo dosadna stvorenja, ali umjesto toga kažemo: “Meni je tako dosadno.”
Jebanje je mnogo štetnije za žene – muškarci su trutovi. Univerzum je ženski. Žene imaju totalni pristup, one su već tamo. Problem je samo što su tako glupo socijalizirane. Žene su moćni letači; imaju drugi mozak, organ koji koriste za nezamisliv let. One koriste svoje maternice za sanjanje. Trebamo li prestati sa seksom? Neki muškarac je to pitao Florindu. Ona je rekla: “Samo naprijed! Zabodi svog malog pišu gdje god hoćeš!” Oh, ona je strašna vještica! Još je gora prema ženama – vikend boginjama koje oboje svoje bradavice i idu na predavanja. Ona kaže: “Da, vi ste ovdje boginje. Ali što kada dođete kući? Jebu vas kao robinje! Muškarci ostavljaju svjetlosne crve u vašim macama!” Stvarno strašna vještica!
KOJOTOV TRAG
Florinda Donner-Grau ne uzima zarobljenike. Ima male kosti, šarmantna i agresivna – kao džokej s nožem.
Kada je Donner-Grau prvi put srela don Juana i njegov krug, mislila je da su nezaposleni cirkusanti koji se bave trgovinom ukradenom robom. Kako drugačije objasniti “Bakara” kristal, skupu odjeću, antikvarski nakit. Osjećala se odvažno s njima – po prirodi je bila arogantna, smiona, okretna. Za američku južnjakinju, život joj se odvijao kako je ona htjela. “Mislila sam da sam najveličanstvenije biće koje je ikada postojalo – tako drska, tako posebna. Utrkivala sam se automobilima i oblačila kao muškarac. Onda je taj stari Indijanac rekao da je jedina ‘posebna’ stvar u vezi sa mnom plava kosa i plave oči u zemlji gdje se te stvari obožavaju. Željela sam ga udariti. U stvari, mislim da sam to i učinila. Ali on je, znate, bio u pravu. To oduševljavanje Egom je totalno ludo. Ono što čarobnjaci rade je eliminacija Ega. Moraš umrijeti, u tom smislu, da bi živio – ne živjeti da bi umro.”
Don Juan je poticao svoje učenike da imaju “romansu sa znanjem“. Želio je da njihovi umovi budu dovoljno obučeni da vide čarobnjaštvo kao jedan autentičan filozofski sustav; u čudesnom obratu tipičnom za čarobnjački svijet; rad na terenu je vodio prema akademiji. Put prema magičnom satu tako je bio smiješan. Podsjetila se prvog puta kada ju je Castaneda poveo u Meksiko da vidi don Juana.
“Vozili smo duž tog dugog, vijugavog puta – znate, duž ‘kojotovog traga’. Mislila sam da je izabrao taj čudni put kako nas ne bi mogli pratiti, ali je to bilo nešto drugo. Morali ste imati dovoljno energije ako ste željeli naći tog starog Indijanca. Poslije ne znam koliko vremena, pojavio se netko pored puta i mahnuo nam. Rekla sam Carlosu: ‘Hej, zar nećeš stati?’ On je rekao: ‘Nema potrebe. Vidiš, prošli smo kroz maglu.”
Prošli smo kao raketa pored Peperdina. Netko je prodavao kristale pored puta. Pitao sam se je li kuća Shirley MacLaine izgorjela; razmišljao sam je li kuća Dick Van Dyke-a obnovljena. Možda se Dick Van Dyke preselio u kuću Mac Laine zajedno sa Sean Penn-om?
“Što se zbiva s ljudima koji su zainteresirani za vaš rad – s onima koji čitaju vaše knjige i pišu pisma? Pomažete li im?”
“Ljudi su intelektualno radoznali, oni su ‘zainteresirani’ ili tako nešto. Ostaju dok ne postane previše teško. Rekapitulacija je vrlo neugodna; oni žele brze rezultate, trenutnu zadovoljštinu. Za mnoge “New Agere”, to je igra ugovaranja sastanaka. Oni ispituju sobu; izmjenjuju potajne, duge kontakte očima s potencijalnim partnerima. Ili je to samo shoping u Montana aveniji. Kada stvar postane preskupa u odnosu na to što treba dati od sebe, oni to ne žele istraživati. Vidite, mi želimo minimalnu investiciju s maksimalnom dobiti. Nitko u biti nije zainteresiran prihvatiti se posla.”
“Ali bili bi zainteresirani, kada bi postojala neka vrsta dokaza za ono o čemu vi pričate”
“Carlos ima odličnu priču. Radi se o ženi koju je poznavao godinama. Nazvala ga je iz Europe, bila je u teškom stanju. On joj je rekao da dođe u Meksiko – znate, ‘uskoči u moj svijet’. Ona je oklijevala. Onda je rekla: ‘Došla bih pod uvjetom da me moje huaraches (sandale, op. prev.) čekaju na drugoj strani rijeke. ‘Željela je jamstvo da će se dočekati na noge. Naravno, nema jamstva. Mi smo svi takvi: mi bismo skočili, pod uvjetom da nas naše sandale čekaju na drugoj strani.”
“Što ako skočite – najbolje što možete – i ispostavi se da je to bio samo grozničav san?”
“Onda imajte dobru groznicu.”
PRIVATNI DETALJI CARLOSA CASTANEDE
To nije knjiga za ljude.
To je netko tko ga je poznavao godinama rekao o knjizi “Umjetnost sanjanja“. U stvari, to je kruna Castanedinog rada, priručnik o jednoj nepoznatoj zemlji – opis drevnih tehnika koje koriste čarobnjaci da uđu u drugu pozornost. Kao i druge njegove knjige, ona je lucidna i uznemirujuća, ali ima nešto čudno u vezi s njom. Miriši kao da je napravljena negdje drugdje. Zanimljivo je kako je to sve počelo.
“Imao sam običaj hvatati bilješke s don Juanom – na tisuće bilješki. Konačno mi je rekao: ‘Zašto ne napišeš knjigu?’ Rekao sam mu da je to nemoguće. Ja nisam pisac.”Ali možeš napisati bezvrijednu knjigu, zar ne?’ Pomislio sam: ‘Da! Mogu napisati bezvrijednu knjigu.’ Don Juan mi je postavio izazov: ‘Možeš li napisati tu knjigu, znajući da to može donijeti slavu? Hoćeš li ostati besprijekoran? Ako će te voljeti ili mrziti – nije bitno. Možeš li napisati knjigu i ne prepustiti se bilo čemu što će ti stati na put?’ Složio sam se.’Da. Učinit ću to.”I desile su mi se užasne stvari. Ali gaćice mi nisu odgovarale.”
Rekao sam mu da nisam siguran što znači posljednja opaska i on se nasmijao.
“To je stari vic. Ženi se pokvari auto i muškarac ga popravi. Ona nema novca i nudi naušnice. On kaže da mu supruga ne bi vjerovala. Ona ponudi sat, a on kaže da će mu ga lopovi ukrasti. Na kraju ona skida gaćice. ‘Ne, molim vas’, on kaže. ‘Nisu moje veličine.”
KRITERIJ PO KOME STE MRTVI
Nikad nisam bio sam dok nisam upoznao don Juana. On je rekao: “Otarasi se svojih prijatelja. Oni ti nikada neće dozvoliti da nezavisno djeluješ – previše te dobro poznaju. Nikada nećeš moći doći iz lijevog polja s nečim… razornim.” Don Juan mi je rekao da iznajmim sobu, što otrcaniju, to bolju. Nešto sa zelenim zidovima i zelenim zavjesama koje smrde na mokraću i cigarete. “Ostani tamo”, rekao je. “Budi sam dok ne umreš.” Kazao sam mu da to ne mogu učiniti. Nisam želio napustiti moje prijatelje. On je rekao: “Dobro, više nikada neću pričati s tobom.” Mahnuo mi je zbogom, širok osmjeh. Čovječe, kakvo olakšanje! Taj čudni stari čovjek – taj Indijanac me otjerao. Cijela stvar se tako fino završila.
Što sam se više približavao L. A., to sam postajao očajniji. Shvatio sam da dolazim kući – mojim “prijateljima”. A zašto? Da vodim besmislene razgovore s onima koji me tako dobro poznaju. Da sjedim na kauču pored telefona čekajući da me pozovu na zabavu. Beskonačno ponavljanje. Otišao sam u zelenu sobu i pozvao don Juana. “Hej, ne da mislim to uraditi – ali reci mi kriterij po kome si mrtav.” “Kada više ne mariš imaš li društvo ili si sam. To je kriterij po kome si mrtav.” Trebalo mi je tri mjeseca da umrem. Penjao sam se na zidove očajan što mi prijatelji ne dolaze. Ali sam ostao. Na kraju sam se otarasio pretpostavki; ne poludiš zato što si sam. Poludiš zbog načina na koji živiš, to je sigurno. Na to možeš računati.
SASTAVLJANJE SVJESNOSTI
Išli smo njegovim mini busom prema jeftinom apartmanu gdje je Castaneda otišao umrijeti.
“Mogli bismo otići u vašu staru sobu”, rekao sam, “i pokucati na vrata. Tek tako.”
Rekao je da bi to, možda, odguralo stvar predaleko.
“Što želiš od svog života?‘ To me don Juan obično pitao. Moj klasični odgovor je glasio: ‘Iskreno, don Juane, ne znam.’ To je bila moja poza ‘umnog’ čovjeka – intelektualca. Don Juan je rekao: ‘Taj odgovor bi mogao zadovoljiti tvoju majku, ne mene.’
Vidite, nisam mogao misliti – bankrotirao sam. A on je bio Indijanac. Carajo, cono! Bože, ne znate što to znači. Bio sam ljubazan, ali sam ga gledao s visine. Jednog dana je pitao da li smo nas dvojica jednaki. Oči su mi se napunile suzama kada sam ga zagrlio. ‘Naravno da smo jednaki, don Juane! Kako si mogao reći tako nešto.’ Veliki zagrljaj; praktično sam plakao. ‘Stvarno misliš tako?’ – zapita on. ‘Da, tako mi boga!’ Kada sam ga prestao grliti, on reče: ‘Ne, mi nismo jednaki. Ja sam besprijekoran ratnik – a ti si šupak. Ja mogu sumirati cio svoj život u trenutku. Ti čak ne možeš ni misliti.”
Skrenuli smo s puta i parkirali ispod nekog drveća. Castaneda je zurio u trošnu zgradu s neobičnom živošću, šokiran što je ona još tu. Rekao je da je odavno trebala biti srušena – da je njen opstanak na svijetu neka vrsta tajanstvene magije. Djeca su se igrala s divovskim plastičnim vatrogasnim kolima. Neka beskućnica je prošla poput mjesečarke.
Nije napravio pokret da izađe. Počeo je pričati o tome što je “umiranje u toj zelenoj sobi” značilo. U vrijeme kada je napustio to mjesto, Castaneda je konačno uspio slušati bez predrasuda radikalne premise staroga Indijanca.
Don Juan mu je rekao da kada čarobnjaci vide energiju, ljudski oblik se predstavlja kao svjetlosno jaje. Iza jajeta – otprilike na dužini ispružene ruke – nalazi se “skupna točka,” gdje su sakupljena sjajna vlakna svijesti. Način na koji vidimo svijet ovisi o položaju te točke. Skupna točka čovječanstva je fiksirana na istom mjestu na svakom jajetu. Takva suglasnost je razlog našeg uniformnog pogleda na svijet. (Čarobnjaci zovu tu arenu svijesti “prva pozornost”.) Naš način percipiranja se mijenja kada se točka pomakne uslijed povrede, šoka, droge – ili u snu, kada sanjamo. “Umjetnost sanjanja” je pomicanje i fiksiranje skupne točke na novom položaju, stvarajući percepciju drugačijih, cjelovitih svjetova (“druge pozornosti”). Manja pomicanja točke unutar jajeta su još uvijek u ljudskoj sferi i dovode do halucinacija i delirija – ili do svijeta koji doživljavamo u snovima. Veća pomicanja skupne točke, dramatičnija, povlače “energetsko tijelo” izvan ljudskog pojasa u neljudska carstva. Tamo su otišli don Juan i njegova grupa 1973. kada su “izgorjeli iznutra”, ispunjavajući nezamislivi zavjet njegove loze: evolucijski let.
Castaneda je saznao da su čitave civilizacije – grupe sanjača – nestale na isti način. Pričao mi je o čarobnjaku iz njegove loze koji je imao tuberkulozu i bio sposoban pomaknuti svoju skupnu točku i izbjeći smrt. Taj čarobnjak je morao ostati besprijekoran; njegova bolest visila je nad njim poput mača. Nije mogao sebi priuštiti Ego – točno je znao gdje leži njegova smrt, u zasjedi.
Castaneda se okrenuo prema meni smiješeći se. “Hej…”, rekao je sa čudno izražajnim pogledom, i ja sam bio spreman. Tri tjedna sam bio ispunjen njegovim knjigama i njihovom zaraznom prezentacijom mogućnosti. Možda je ovo trenutak za sklapanje pakta s Meskalitom. Ili smo već “prošli kroz maglu” bez mog znanja?
“Hej”, ponovio je, a oči su mu blistale. “Hoćeš li hamburger?”
BOJKOTIRANJE PARADE
“To što je skupna točka čovjeka fiksirana na jednom mjestu je zločin.”
Sjedio sam s Taishom Abelar na klupi ispred Muzeja umjetnosti na Wilshiru. Nije odgovarala mojoj predstavi o njoj. Castaneda je rekao da je to dio njene obuke. Ona je preuzimala različite likove – jedan je bio “Luda žena iz Oaxaca-e”, raskalašena, prljava prosjakinja – u vrijeme kada je bila glumica početnica u Kazalištu čarobnjačke akcije.
“Htjela sam svoju knjigu nazvati “Veliki Prijelaz”, ali sam shvatila da je to previše Istočnjački.”
“Budistički koncept je vrlo sličan.” “Ima mnogo paralela.” Naša grupa je prelazila preko godinama, ali smo tek nedavno usporedili bilješke – jer naš odlazak je sve bliže. 75 % naše energije je tamo, 25 % ovdje. Zbog toga moramo otići.”
“Da li je tu bila Carol Tiggs? Na tom 75 postotnom mjestu?” “Mislite u Zoni sumraka?”
Na trenutak joj je lice bilo bezizražajno, a onda se nasmijala. “Osjećali smo Carol Tiggs na našim tijelima kada je otišla. Imala je ogromnu masu. Bila je kao svjetionik, znak. Davala nam je nadu – poticaj da idemo dalje. Jer smo znali da je tamo. Kada god bih se počela prepuštati, osjetila bih njeno tapkanje po ramenu. Bila je naša veličanstvena opsesija.”
“Zašto je ‘majmunu’ tako teško putovati?”
“Mi imamo minimalno percipiramo; Što više imamo zapletaja u ovom svijetu, teže nam je reći zbogom. Svi ih imamo – svi želimo slavu, želimo biti voljeni, sviđati se ljudima. Zaboga, neki od nas imaju djecu. Zašto bi bilo tko želio otići? Nosimo kapuljaču, kabanicu… imamo trenutke sreće koji nas drže do kraja života. Poznavala sam mis Alabame. Da li je to dovoljno da je spriječi da postigne slobodu? Da. ‘Mis Alabama’ je dovoljno da je zakoči.’ Bio je to trenutak za postavljanje jednog od Krupnih Pitanja (bilo ih je poprilično): Kada govore o “prelasku prijeko”, znači li to s njihovim fizičkim tijelima? Odgovorila je da promjena ega ne znači frojdovski ego nego stvarno, konkretno “ja” – da, fizičko tijelo.
“Kada su don Juan i njegova grupa otišli”, rekla je, “otišli su s totalnošću svojih bića. Otišli su zajedno s cipelama.”
Rekla je da je sanjanje jedino autentično novo područje filozofskih istraživanja – da je Merlo-Ponti pogriješio kada je rekao da je čovječanstvo osuđeno na doživljaj a priori svijeta.
“Postoji mjesto bez a priorija – druga pozornost. Don Juan je uvijek govorio da su filozofi ‘promašeni čarobnjaci’. Ono što im je nedostajalo je energija za skočiti izvan svojih ideala. Svi mi nosimo torbe idući prema slobodi: Bacite prtljagu. Mi se čak moramo otarasiti prtljaga čarobnjaštva.”
“Prtljaga čarobnjaštva?”
“Mi se ne bavimo čarobnjaštvom; mi ne radimo ništa. Sve što radimo je micanje skupne točke. Na kraju vas “biti čarobnjak” može zarobiti isto kao i bit ‘Mis Alabama’.”
Do nas se dovukla otrcana, krezuba žena s razglednicama za prodaju – Luda žena s Miracle Mile. Izabrao sam jednu i dao joj dolar. Pokazao sam razglednicu Taishi; bila je to slika Isusa koji se smije. “Neobičan trenutak”, reče ona.
DOLAZE GOSTI
Gdje na ovom svijetu ima prostora za istraživanje?
Sve je a priori – završeno i iscrpljeno. Mi smo predviđeni za senilnost; ona nas čeka kao Magina, riječna bolest. Kada sam bio dječak, čuo sam za to. Bolest pamćenja. Napada ljude koji žive na obali rijeke. Postajete opsjednuti čežnjom koja vas gura da idete sve dalje – da lutate bez smisla, beskonačno. Rijeka vijuga; ljudi su imali običaj govoriti “rijeka je živa”. Kada okrene tok, nikada se ne sjeća da je tekla od istoka prema zapadu. Rijeka zaboravlja samu sebe.
Bila je jedna žena koju sam posjećivao u odmaralištu. Bila je tamo 15 godina. Petnaest godina se pripremala za zabavu u hotelu Del Koronado. To je bila njena iluzija; svakog dana se spremala za goste koji nisu nikada dolazili. Na kraju je umrla. Tko zna – možda su tog dana gosti konačno došli.
INDEKS NAMJERE
“Što da kažem, kako izgledate?” Njegov glas je postao hinjeno apsurdan. On je bio Fernando Rey, buržoaski narcis – samo s nagovještajem Laurenca Harveya. “Možete reći da ličim na Lee Marvina.” Bio je sumrak u Roxbury parku. Čuli su se stalni, udaljeni udarci teniske loptice koja se odbijala od betonskog zida. “Čitao sam jednom članak u Esquireu o kalifornijskom čarobnjaštvu. Prva rečenica je bila: ‘Lee Marvin je uplašen.’ Kad god nešto nije u redu, mogli ste me čuti: ‘Lee Marvin je uplašen’.”
Složili smo se da opišem Castanedu kao prikovanog za invalidska kolica s lijepo oblikovanim rukama i torzom. Reći ću da je imao miris Bijana i dugu kosu koja je nježno uokviravala njegovo lice kao mladog Foucaulta. Počeo se smijati. “Jednom sam poznavao ženu koja sada drži seminare o Castanedi. Kada je padala u depresiju imala je trik, način kako da izađe iz toga. Rekla bi samoj sebi: ‘Carlos Castaneda liči na meksičkog konobara.’ Bilo je to dovoljno da je oraspoloži. Carlos Castaneda liči na meksičkog konobara! – trenutni oporavak. Fascinantno! Kako je to tužno. Ali za nju, to je bilo dobro kao Prosac (sredstvo za umirenje op. prev.)!”
Ponovo sam prelistavao knjige i želio sam pitati o “namjeri”. To je jedan od najapstraktnijih, stalnih koncepata u njihovom svijetu. Pričaju o namjeravanju slobode, namjeravanju energetskog tijela – čak i o namjeravanju namjere.
“Ne razumijem namjeru.”
“Ništa ti ne razumiješ.” Zbunio sam se. “Niti nitko od nas! Ne razumijemo svijet, mi samo rukujemo njime – ali uspješno rukujemo. Tako kada kažeš: ‘Ne razumijem’, to je samo slogan. Nikada ništa ne razumiješ u samom startu.”
Bio sam raspoložen za raspravu. Čak i čarobnjaštvo ima “radnu definiciju”. Zašto ne bi dao neku i za “namjeru”?
“Ne mogu ti reći što je namjera. Ni ja to ne znam. Samo bih napravio novu kategoriju na spisku. Mi se svi bavimo klasifikacijama-volimo imati popise. Jednom me je don Juan upitao: ‘Što je to sveučilište?’ Rekao sam mu da je to škola za više učenje. On je rekao: ‘Ali što je škola za više učenje?’ Kazao sam da je to mjesto gdje se ljudi sastaju da bi učili. ‘Park? Polje?’ Našao me je. Shvatio sam da ‘sveučilište’ ima drugo značenje za poreznog obveznika, učitelja, studenta. Mi nemamo pojma što je ‘sveučilište’! To je kategorija s popisa, kao ‘planina’ ili ‘čast’. Ne moraš znati što je čast da bi išao k njoj. Stoga idi prema namjeri. Napravi od namjere kategoriju. Namjera je samo svijest o mogućnosti – šansa da dobiješ šansu. To je jedna od vječnih sila u univerzumu koju nikada ne zovemo – hvatajući se za namjeru svijeta čarobnjaka, dajete sebi šansu da dobijete šansu. Ne hvatate se za svijet vašeg oca, svijet gdje ćete biti pokopani dva metra ispod zemlje. Namjeravajte pokrenuti skupnu točku. Kako? Namjeravanjem! Čisto čarobnjaštvo.” “Idite prema tome, bez razumijevanja.”
“Sigurno! ‘Namjera’ je samo kategorija – najvarljivija, ali potpuno upotrebljiva. Baš kao ‘Lee Marvin je uplašen’.”
FILOZOFIJA JADNIH BEBA
“Stalno susrećem ljude koji umiru od potrebe da mi ispričaju svoje bajke seksualnom zlostavljanju. Jedan tip mi je rekao da kada je imao deset godina, njegov otac je zgrabio njegovog pijetla i rekao: “Ovo je za jebanje!” To ga je traumatiziralo deset godina! Potrošio je tisuće dolara na psihoanalizu. Jesmo li toliko ranjivi? Sranje. Ovdje smo već pet milijuna godina! Ali to ga definira: on je “žrtva seksualnog nasilja”. Mierda. Svi smo mi jadne bebe.
Don Juan me je prisiljavao da ispitam kako sam se odnosio prema ljudima želeći da me oni žale. To je bio moj “jedinstveni trik”. Svatko od nas ima jedan trik koji rano nauči i ponavlja ga dok ne umre. Ako smo stvarno maštoviti, imamo dva. Uključite televizor i slušajte ‘talk show’: jadne bebe do kraja. Mi volimo Isusa – krvari, pribjen na križ. To je naš simbol. Nikoga ne zanima Isus koji je uskrsnuo i uzdigao se u nebo. Mi želimo biti mučenici, gubitnici; ne želimo da uspjeti. Jadne bebe, mole se jadnoj bebi. Kada je čovjek pao na koljena, postao je šupak kakav je danas.”
ISPOVJEDI OVISNIKA O SVIJESTI
Castaneda je dugo izbjegavao temu psihotropnih droga, iako su one imale ogroman udio u njegovoj inicijaciji u svijet naguala. Pitao sam o čemu je tu riječ.
“Budući da sam muškarac, ja sam bio vrlo ukočen – moja skupna točka je bila nepokretna. Don Juan nije više imao vremena, pa je primijenio očajničke mjere.”
“Zato vam je davao droge? Da pomakne vašu skupnu točku?” On je potvrdno klimnuo glavom. “Ali s drogama nema kontrole; kreće se navrat-nanos.”
“Znači li to da je došlo vrijeme kada ste bili sposobni pokrenuti skupnu točku i sanjati bez upotrebe droga?”
“Naravno! To je djelo don Juana. Vidite, Juan Matus nije nimalo mario za Carlosa Castanedu. Njega je zanimalo drugo biće, energetsko tijelo – ono što čarobnjaci zovu “dvojnik”. To je on želio probuditi. Vi koristite dvojnika za sanjanje, za navigaciju u drugoj pozornosti. To vas vuče prema slobodi. ‘Ja vjerujem da će dvojnik obaviti svoju dužnost’ rekao je. ‘Učinit ću sve za njega – da mu pomognem probuditi se’. Osjetio sam žmarce. Ti ljudi su mislili ozbiljno. Oni nisu umirali plačući za svojim mamama. Plačući za macama.”
Bili smo u kafiću usred aerodroma u Santa Moniki. Otišao sam u osvijetljeni WC da osvježim lice i upijem sve to. Zurio sam u zrcalo i mislio na dvojnika. Sjećao sam se nečega što je don Juan rekao Castanedi u “Umjetnosti sanjanja”. “Tvoja je strast”, rekao je, “da skačeš bez kapricioznosti ili promišljanja da raskineš tuđe lance.”
Na putu nazad, smislio sam pitanje.
“Kako je to izgledalo – mislim, prvi put kada ste pomaknuli skupnu točku bez droga?”
Zastao je za trenutak, a onda pomaknuo glavu lijevo-desno:
“Lee Marvin je bio vrlo uplašen!” Nasmijao se. “Kada jednom počnete lomiti barijere normalne, povijesne percepcije, pomislite da ste ludi. Tada vam treba nagual, naprosto da se smijete. On smijehom rastjera vaše strahove.”
PERNATA ZMIJA
“Vidio sam ih kako odlaze – don Juana i njegovu grupu, cijelo jato čarobnjaka. Otišli su na mjesto slobodno od ljudskosti i prisilnog čovjekovog obožavanja. Sagorjeli su iznutra. Napravili su pokret kada su odlazili, oni to zovu “pernata zmija”. Postali su energija; čak i njihove cipele. Napravili su posljednji okret, jedan pokret, da vide ovaj čudesni svijet posljednji put. Ooh-woo-woo! Osjetio sam žmarce-drhtao sam. Posljednji okret… samo za moje oči. Mogao sam otići s njima. Kada je don Juan odlazio rekao je: “Meni je potrebna sva moja hrabrost da odem, sva moja nada – bez očekivanja. Da ostaneš, bit će ti potrebna sva tvoja nada i sva tvoja hrabrost.”
Ja sam napravio lijep skok u ponor i probudio se u mojoj kancelariji, blizu Tiny Naylorsa. Prekinuo sam tok psihološkog kontinuiteta: što god se probudilo u toj kancelariji nije moglo biti “ja” kojeg poznajem linearno. Zato sam nagual. Nagual je ne-entitet – nije osoba. Umjesto ega postoji nešto drugo, nešto vrlo staro. Nešto promatrajuće, izdvojeno – i beskonačno manje posvećeno Egu. Čovjeka s egom pokreću psihološke želje. Nagual ih nema. On dobiva naređenja od neizrecivog izvora o kome se ne može raspravljati. To je konačno razumijevanje: nagual, na kraju, postaje priča, bajka. Ne može biti uvrijeđen, ljubomoran, posesivan – ne može biti ništa. Ali može pričati priče o ljubomori i strasti.
Jedina stvar koje se nagual plaši je “ontološka tuga”. Ne nostalgija za dobrim starim vremenima – to je egomanija. Ontološka tuga je nešto drugo. Postoji neprekidna sila u univerzumu, kao gravitacija, i nagual je osjeća. To nije psihološko stanje. To je slivanje sila koje se ujedinjuju da zgaze tog malog mikroba koji se riješio svog ega. To se osjeća kada više nemate nikakvih privrženosti. Vidite kako dolazi, a onda to osjećate iznad sebe.
USAMLJENOST DALEKOG REPLIKANTA
Volio je filmove, prije 10.000 godina. U vrijeme cijelonoćnih projekcija na Visti u Holivudu, kada je učio kriterij po kome ste mrtvi. Više ne ide, ali vještice još uvijek idu. To je pomak od njihovih ćudljivih, epskih aktivnosti – nešto kao sanjanje o sigurnom seksu. Mada, ne baš.
“Znate, ima scena u ‘Blade Runneru’ koja je stvarno došla do nas. Pisac ne zna što priča, ali nešto pogađa. Replikant govori na kraju filma: ‘Moje oči su vidjele nezamislive stvari.’ Govori o konstelacijama- ‘vidio sam ratne brodove s ruba Oriona’ – gluposti, koještarije. To smo držali jedinom manom, jer pisac nije ništa vidio. Ali onda govor postaje prekrasan. Pada kiša i replikant kaže: Što ako svi ti trenuci budu izgubljeni u vremenu… kao suze na kiši?’ To je vrlo ozbiljno pitanje za nas. To mogu biti samo suze na kiši – da. Ali ti činiš najbolje što možeš, gospodine. Napraviš najbolje što možeš i ako to nije dovoljno, onda jebi ga. Ako najbolje od tebe nije dovoljno dobro, jebi samog Boga.”
BILJEŠKA ZA FEMINISTKINJE
Prije nego što sam ga posljednji put sreo, trebao sam se vidjeti s misterioznom Carol Tiggs na doručku. Prije dvadeset godina, ona je “skočila” s grupom don Juan Matusa u nepoznato. Nezamislivo, ona se vratila, nekako aktivirajući pravi putujući show čarobnjaka. Osjećao sam se sve više nelagodno zbog našeg nastupajućeg sastanka. Svaki put kada se ‘Veliko Pitanje’ nametalo (“Gdje ste, do đavola, bili deset godina?”), to bi nestajalo. Osjećao sam se kao da sam na tračnicama; Carol Tiggs je mahala iz zadnjeg vagona.
U univerzumu dvojnosti, Tiggs i Castaneda su energetski duplikati. Oni nisu zajedno u svijetu kao muž i žena. Imaju “duplu” energiju; za vidovnjaka, njihova energetska tijela izgledaju kao dva svjetlosna jajeta umjesto jednog. To ih ne čini “boljim” od Donner Grau ili Abelar, ili bilo koga drugog – naprotiv. To im daje sklonost, kao što je Juan Matus jednom rekao, da budu “dupli šupci”. Do sada je Castaneda isključivo pisao o don Juanovom svijetu, nikada o svom. Ali “Umjetnost sanjanja” je prožeta mračnim, stranim prisustvom Carol Tiggs – i ispunjena je pričama o njihovim ekskurzijama u drugu pozornost od koje se diže kosa na glavi, uključujući pogibeljno spasavanje “svjesnog bića iz druge dimenzije”, koje je preuzelo oblik koščate djevojčice sa čelično plavim očima, nazvane Plavi Skaut.
Taman sam se spremao otići, kada je zazvonio telefon. Bio sam siguran da je to Tiggs, koja zove otkazati sastanak. Bila je to Doner-Grau.
Rekao sam joj o snu koji sam imao tog jutra. Bio sam s Castanedom u prodavaonici poklona koja se zove Kojotov trag. Nije je bilo briga! Rekla je da su normalni snovi samo “besmislene masturbacije”. Okrutna, bezosjećajna vještica.
“Željela bih nešto dodati. Ljudi mi kažu: ‘Ti degradiraš feminizam… “lider” grupe bio je don Juan Matus, a sadašnji nagual je Carlos Castaneda -zašto je to uvijek muškarac?’ Pa, razlog zbog koga su muškarci “lideri” je stvar energije – ne zato što oni znaju više ili su ‘bolji’. Vidite, univerzum je, u biti, ženski; muškarac se tetoši zato što je jedinstven. Carlos nas vodi ne u onome što radimo na svijetu, već u sanjanju. Don Juan je imao tu groznu frazu. Imao je običaj govoriti da su žene ‘lude pičke’ – to nije bio nedostatak poštovanja. Baš zbog toga što smo ‘lude’ imamo sposobnost za sanjanje. Muškarci su ukočeni skroz-naskroz. Ali žene nemaju trezvenost, strukturu, kontekst; u čarobnjaštvu, to je ono što osigurava muškarac. Feministkinje su bijesne kada kažem da su žene u biti samozadovoljne, ali to je istina! To je zato što primamo znanje izravno. Mi ne moramo neprestano pričati o tome – to je muški proces.
Da li znaš što je nagual? Mit o nagualu? Da postoje neograničene mogućnosti za sve nas i da budemo nešto drugo od onoga što je zamišljeno da budemo: Ne morate slijediti put svojih roditelja. Hoću li ja uspjeti ili ne, nije bitno.”
SAMO ZA TVOJE OČI
Tek što sam spustio slušalicu, telefon je ponovo zazvonio. Carol Tiggs je zvala da otkaže. Očekivao sam da ću osjetiti olakšanje, ali doživio sam razočaranje. Pričao sam s ljudima koji su bili na njenim predavanjima u Mauiju i Arizoni. Kažu da je bila sjajna; držala je dvoranu na nogama. Opako je imitirala Elvisa.
“Žao mi je što se ne možemo sastati”, rekla je. U najmanju ruku, iskreno je zvučala. “Radovao sam se susretu s vama.”
“U redu je. Srest ćemo se na jednom od vaših predavanja.” “Oh, mislim da to neću raditi neko vrijeme.” Pauza. “Imam nešto za vas.”
“Munje iz vaših sisa?”
Pokolebala se za trenutak, a onda je prasnula u smjeh. “Nešto mnogo dramatičnije.” Osjetio sam trzaj u dnu želuca. “Znate, uvijek kažu da ljudi imaju pukotinu između uma i tijela – taj debalans, taj ‘um-tijelo problem’. Ali prava dihotomija je između fizičkog i energetskog tijela. Mi umiremo a da nikada ne probudimo tog magičnog dvojnika, i on nas mrzi zbog toga. Toliko nas mrzi da nas na kraju ubije. To je čitava tajna čarobnjaštva: dostići dvojnika za apstraktni let. Čarobnjaci skaču u prazninu čiste percepcije sa svojim energetskim tijelom.”
Još jedna pauza. Pitao sam se je li to sve što ima reći. Htio sam progovoriti, ali nešto je zakočilo moje riječi.
“Ima jedna pjesma za koju je don Juan mislio da je lijepa – rekao je da je pesnik umalo napravio pravu stvar. Don Juan je zamijenio jednu riječ da bi je načinio savršenom. Stavio je riječ sloboda umjesto riječi ljubav.”
Onda je počela sablasna recitacija:
Samo dvaput se živi – ili se samo tako čini
Jedan život za tebe, a drugi za tvoje snove.
Prolaziš kroz godine i život izgleda pitomo
Dok se ne pojavi jedan san – i ime mu je Sloboda.
A Sloboda je stranac koji će te dozivati
Na opasnost ne misli – jer će stranac otići.
Taj san je za tebe – zato plati cijenu.
Nek jedan san postane stvarnost…
(Samo dvaput se živi )
* Riječi glazbe iz filma “You Only Live Twice” (James Bond) od John Barry i Leslie Bricusse-a.
Za trenutak je zadržala tišinu. Onda reče: “Slatki snovi”, i uz imitaciju vještičjeg kikota spusti slušalicu.
SVRAB NAGUALA
Kako su dani postajali hladniji bilo je sve lakše osjećati žaljenje – zbog bilo čega, čak i Prozaka (lijek za smirenje, prim. prev.). Što ako se ispostavi da Castaneda ne izmišlja ništa? Ako je to točno, onda ste u gadnom sosu. Posljednji put smo se sreli jednog hladnog dana na plaži, pored doka. Rekao je da ne može dugo ostati. Bilo mu je žao što nisam sreo Carol Tiggs. Neki drugi put. Osjetio sam se kao jadna beba – do đavola, ja samo želim biti voljen. Bio sam uplašen kao Lee Marvin; bio sam Rutger Hauer s limenom konzervom; Isus s Miracle Mile (ulica s luksuznim trgovinama, op. prev.) koji vrišti. A Isus je gledao dolje na ljude i rekao: “Tako mi je dosadno.” Sjeli smo na jednu od klupa na grebenu. Želio sam ga zadržati, barem na trenutak.
“Recite mi, kada ste zadnji put osjetili nostalgiju?” Odgovorio je bez oklijevanja:
“Kada je trebalo reći zbogom mom djedu. On je odavno bio mrtav. Don Juan mi je rekao da je došlo vrijeme reći zbogom. Spremao sam se za dugo putovanje, bez povratka.’Moraš reći zbogom’, rekao je, ‘jer se nikada nećeš vratiti.’ Zamislio sam svog djedu ispred sebe – vidio sam ga savršeno detaljno. Bila je to potpuna vizija. Imao je živahne oči. Don Juan je rekao: ‘Kaži zbogom zauvijek.’ Oh, agonija! Bilo je vrijeme da spustim zavjesu i ja sam to učinio. Moj djed je postao priča. Ispričao sam to tisućama puta.” Otišli smo do njegovih kola.
“Osjećam svrab u pleksus solarisu – vrlo uzbudljivo. Sjećam se da je don Juan to osjećao, ali ja nisam razumio što to znači. To znači da će uskoro doći vrijeme odlaska.” Zadrhtao je ushićeno. “Kako je to čarobno!” Dok je odlazio, viknuo mi je kroz prozor: “Zbogom, čuveni gospodine!”
SVJETLA SE GASE
Čuo sam za predavanje u San Francisku. Završio sam pisanje o njima, ali sam odlučio otići. Staviti točku na i, da tako kažem.
Auditorij je bio u industrijskom parku u Silikonskoj dolini. Njegov avion je kasnio; a kada je ušao, dvorana je bila puna. Elokventno je pričao tri sata bez prestanka. Odgovarao je na pitanja hrabreći, moleći, parirajući. Niko se nije ni pomaknuo.
Na kraju je pričao o ubijanju ega. “Don Juan je imao metaforu:’Svjetla se gase, muzičari pakiraju instrumente. Nema više vremena za igranje: vrijeme je za umiranje.’ Juan Matus je rekao da postoji beskonačno vrijeme i da uopće nema vremena – čarobnjaštvo je kontradikcija . Živite ga! Živite ga veličanstveno!”
Mladić je ustao iz publike.
“Ali kako to napraviti bez nekoga poput don Juana? Kako to možemo napraviti bez pridruživanja…”
“Nitko se ne ‘pridružuje’ nama. Nema gurua. Ne treba vam don Juan”, istaknuo je. “Meni je on bio potreban -tako bih to mogao vama objasniti. Ako želite slobodu, potrebna vam je odluka. Nama treba masa u svijetu; ne želimo biti masturbatori. Ako rekapitulirate, sakupit ćete energiju – mi ćemo vas naći. Ali treba vam mnogo energije. Za to treba uložiti silan napor. Zato, suzdržite se od prosuđivanja i prihvatite mogućnost. Učinite to.”
“Don Juan je imao običaj reći: ‘Jedan od nas je seronja. A to nisam ja’.” Zastao je na trenutak. “To vam danas hoću reći.” Svi su se počeli smijati i pljeskati, dok je Castaneda odlazio na zadnji izlaz.
Želio sam potrčati za njim vičući: “Molim vas, volite me!” Ako ništa drugo, bio bi to dobar štos. Ali zaboravio sam na limenu konzervu.
Šetao sam puteljkom pored ribnjaka u tami. Lagani povjetarac je razbacivao krhko lišće po njegovim rubovima. Sjetio sam se jednog od naših razgovora – pričao je o ljubavi. Čuo sam njegov glas i zamišljao sam sebe na zadnjem vagonu okrenut prema riječima koje su pristizale…
“Zaljubio sam se kada sam imao devet godina. Istinski, pronašao sam svoje drugo ja. Stvarno. Ali, to nije bilo suđeno. Don Juan je rekao da bih bio statičan, nepokretan. Moja sudbina bila je dinamična. Jednog dana, ljubav mog života se – ta devetogodišnja djevojčica! – preselila. Moja baka je rekla: ‘Ne budi kukavica! Idi za njom!’ Volio sam svoju baku, ali to nikada nisam pokazivao jer mi je bilo neugodno – imala je govornu manu. Zvala me je ‘afor’ umjesto ‘amor’ (dragi, op. prev.). To je zapravo bio samo strani akcent, ali ja sam bio vrlo mlad, nisam znao. Baka mi je stavila hrpu novčića u ruku.’Idi i nađi je! Sakrit ćemo je i ja ću se brinuti za nju!’ Uzeo sam novac i htio krenuti. Baš tada, bakin joj je ljubavnik šapnuo nešto u uho. Okrenula se prema meni praznog pogleda. ‘Afor,’ rekla je, ‘afor, dragi moj…’ i uzela novac natrag. ‘Žao mi je, ali upravo nam je isteklo vrijeme.’ Ja sam zaboravio na to – trebale su proteći godine da bi to don Juan ponovno sastavio.
“To me proganja. Kad osjetim svrab – a sat pokaže četvrt do dvanaest – prođu me žmarci! Drhtim, do današnjeg dana!
“‘Afor’… dragi moj. Isteklo nam je vrijeme.’ ”
…………….
Copyright Details Magazine, travnja 1994.
