Ana vs hrana

Još u osnovnoj školi sam počela da razvijam neki čudan odnos prema hrani. Kad bolje razmislim, možda i ranije… Kao mala sam jako volela hranu, uživala sam u njoj i u svakom novom danu. Tačno sam znala šta volim a šta ne. Postoji jedna anegdota koje se često setimo kada smo svi na okupu (nana, deda, sestra, mama, tata, pas i kravata). Naime, kada sam bila mala često smo bili na selu kod nane i dede. Taj koga nana nije ugojila nije se još rodio. To je nanina supermoć. Jednog od tih dana na selu, Nana me je hranila i primetila kako izbacujem hleb. Čudnovato dete. No Nana se nije dala pa je na sve načine pokušavala da ga ubaci u malena usta. Gnječila ga je, uvijala oko mesa, ma probala je sto načina… I tako su Nana, mala Ana i mala hrana vodile mali rat.

Potom sam krenula u školu, počelo je takmičenje, poređenje, procenjivanje i ocenjivanje. Nisam baš dobila dobru ocenu tako da sam morala da se bacim na dijetu. Moralo je da se gladuje, da se trenira i da se znoji. Za maturu u osnovnoj školi sam toliko smršala da su mamu pitali da li bolujem od nečega. I tako je utakmica počela. Hrana je vodila.

Godinama hrana i ja vozimo ludu rolerkoster vožnju. Malo smo dole, malo smo gore… Malo jedeš svoja osećanja, malo daješ lažna obećanja kako ćeš prestati, kako ćeš se izboriti... Pa držiš dijete, pa ne jedeš ništa posle četiri, pa ne jedeš ništa posle dva, pa jedeš samo banane, pa gricneš nešto sa strane, pa se onda prejedaš, pa ti je muka, pa moraš da nađeš način da sve to izbaciš. Pa počinje i život da te šamara. Jedan gubitak, drugi, treći, a tvoj problem sa hranom sve veći i veći.

Pa onda počneš još više da se boriš, da se ljutiš, da kriviš sudbinu, hranu… i interesantno, postaje sve gore i gore. Nekad na kratko pomisliš da si uspela, da si pobedila, da si našla savršenu dijetu, da unosiš tačan broj kalorija…Ali te realnost razuveri. Ponovo te baci na dno, ponovo te testira, iskušava i zdravlje narušava.

I onda gle čuda, odluči ova glava luda da malo zagrebe po sopstvenoj duši umesto po tiganju i otkrijem da sam u velikom sranju. Dođem tako do tačke kad nema dalje, kada moram duboko u sebe da zađem i srž problema da nađem. 

Shvatila sam da nisam jela hranu, jela sam Anu. Jela sam svoje emocije, jela sam svoja osećanja…jela sam sav bes, stres, tugu i bol. Jela sam sva odbijanja, sve negativne komentare, sve nesigurnosti. Jela sam sebe.

I onda me sav taj stres, neizgovoreni bes razboleo, pokorio, potpuno mi želudac rasporio. 

Svašta nešto sam probala,
čak sam i razne suplemente ishrani dodala.
Jedno vreme sam izbacila slatkiše…
ali bukvalno ih nisam jela više.
Onda sam izbacila testo,
mislim, nisam ga jela tako često.
Probala sam i razne preparate,
salate, tehnike i metode.
Probala sam čak i bez vode.
Mislila sam da će neki detoks možda da mi pomogne,
verovala sam da je moj najveći problem u hrani
a onda sam shvatila da srž problema leži u Ani.

Hrana nema ništa sa tim, ona je samo bila izgovor.

Tako sam odlučila da se manem svih dijeta, detoksa tela… i da se bacim na detoks uma, detoks duše. Da izbacim sve štetne namernice – mržnju, ljutnju, bes, sramotu…da oslobodim svu tu grozotu.

I nije ovo slabost, ovo je hrabrost.
Slabost je kada živiš lažno,
kad se foliraš
i umesto da živiš
ti žongliraš.

A kada se na sitne komade rastaviš, i korak po korak pokušavaš sebe ponovo da sastaviš…e, to je hrabrost.

Zahvalna sam na svakom novom danu.
Zahvalna sam na svakom zdravom organu.

JA SAM BOŽANSKI IZRAZ ŽIVOTA…
U MENI JE SVA LEPOTA…

Ana Stambolić, priča i piše u stihu, www.virtualnoogledalo.com

Leave a Reply

Your email address will not be published.