fbpx

Adekvatno Afrodita

“Izgledaš kao ona boginja što izranja iz morske pjene! Koja ono biješe?”, šalje mi Lila poruku nakon što je insistirala da šaljem sliku šta ću da obučem na dejt na koji me nagovorila. Realno, mogla sam da biram između 2 opcije. Bila sam neodlučna, a nije mi se dalo mnogo razmišljati o tome te sam njoj pustila da izabere ovaj put. Ljeto je, na moru sam… malo zabave nije na odmet. Ne odgovaram na poruku. Već kasnim. Nisam ovo ovako zamišljala. Tinder dejt – morsko izdanje. No, tu smo.

Moj omiljeni MIT mi je natuknuo da bi se mogao naći tu negdje u isto vrijeme kad i ja, Ma koliko ja željela nisam mogla o tome da prestanem da razmišljam. Stoga diverzija u vidu dejta sa dečkom, tipa cute, kojeg mi je teoretski neko drugi izabrao. A i samo pratim sopstveni princip, da se ne smije život zaustaviti na račun fantazije i obećanja koje se nikad ne ispunjava.

Cute IRL too, pomislim kad sam ga vidjela. -In Real Life-, što bi rekla moje djevojčice nove generacije. Me like! Nisam doduše bila unaprijed odlučna da sprovedem morsku verziju ONS u dijelo. Ali bez rizika nema ni dobre priče, stoga svemu treba dati šansu. Svakojake se mogućnosti otvore kad se na život odgovara afirmativno, odnosno sa DA!

Gle čuda, iz mog je rodnog kraja. Kako ih samo nađem da mi je znati i odjednom mi se čini da ga znam odnekud. A odakle ga znam… ne mogu da povežem nikako. Ispitujem sve parametre da vidim da li su nam se negdje ukrstili putevi, ili ono klasično da zna nekog koga ja znam i slično. Ništa. Sjedi preko puta mene u beach baru dok Grace Jones sa -I’ve seen that face before- ne prestaje da svira u glavi. Sasvim sam sigurna iz nekog razloga da mi se negdje našao na putu. A možda zapravo postoji razlog zašto mi se sada našao na putu? Hmmm…

“Mogu li da sjednem kraj tebe?”, pita me nakon što smo ispleli po svim temama i desio se onaj momenat tišine koji ovaj put nisam htjela da prekidam, a i vidjela sam onaj dobro poznati smiješak koji im zaigra na usnama kad shvate da im se dopadam i odluče da bi željeli da me -probaju-.

“Slobodno.”, uzvraćam osmijeh i okrećem glavu na trenutak. A mislim se, ako je jedan od onih što navale i u sekundi mi gurnu jezik do pluća ubiću Lilu koja ga je izabrala.

“Ah pa ti imaš morski pogled odavde.”, govori dok se smješta na stolicu pored mene.

“Jeste, bolji sam pogled izabrala.”, smijem se šeretski.

“Ne bi se složio. Moj pogled na tebe je bio mnogo ljepši.”, odgovara sa onim smiješkom u uglu usana.
Slatkorječiv. Not bad.

Sjeda i ležerno spušta ruku na naslon moje stolice, dodirujući me vrhovima prstiju po ramenu. Nagne se i šapne mi: “Zaista si prelijepa, više nego što sam očekivao.”, dok mu usne lagano gricnu moje uvo.

Trznem se. Nemoguće. Doslovno mi je iste riječi i isti potez opisivao MIT kad smo pričali o našem prvom susretu…

“Češkam ti kosu. Lagano spustim jedan poljubac na obraz i zadržim se malo duže. Samo malčice da me osjetiš. Vidim da ti prija. Pa ti sklonim kosu na momenat, pomazim ti obraz, dodirnem vrat, zagrlim te… pa nastavim da te ljubim po vratu i onda spustim jedan lagani poljubac na rame. Okreneš glavu i onako lagano rastaviš usnice. Približim ti se, lebdim ti iznad usana. Nasmiješ se. Nećeš da povučeš prvi potez, suprotno karakteru… čekaš.”

Ovo slatko muško biće pored mene prati svaki potez koji je neko drugi opisivao i/ili priželjkivao. Kako je ovo moguće? Ko mu je dao moj scenario? Back in reality, dok se sve ovo dešava, odmaknem se, okrećem glavu i smijem se jer imam čudan osjećaj deja vu, nečeg što se već desilo ili se ovo već toliko puta desilo u mojoj glavi da mi se čini kao da sam to već proživjela.

“Šta je? Što se smiješ?”, šapne mi gotovo tepajući. Uh sav je u nježnosti. Ali onda opet i ja sam u haljinčetu koje izgleda kao da je od morske pjene, stoga zašto ne pratiti Lilu jednom u životu i prepustiti se onoj ženstvenosti koja mi je ponekad tako nesvojstvena. Ona ga je izabrala na kraju krajeva, pa možda da pratim njen -Be a girl- princip jednom.

Stidljivo se nasmiješim, ugrizem donju usnu i umjesto odgovora ponudim poljubac. Ipak ću Lilu ostaviti u životu jer on me ljubi nježno. “Poljubac po poljubac!”, što bi rekao MIT.

Da li je čitao moj scenario? Valjda kad dovoljno puta nešto izmaštaš to prizoveš? Nježno… poljubac po poljubac. Moja priča. Život se ne smije zaustaviti u čekanju nekog -možda-! Jer kad se ne zaustavi i kada se prepustiš onda se izgleda ispunjenje fantazije nađe u nekom drugom. Samo treba pustiti! A razmišljala sam da se ne prepustim… Ali sve je ovo tako bizarno pa kad me pitao da idemo da prošetamo, spremno sam rekla: “Da!”. Kao vođena nekom čudnom silom, usput se pitajući šta radim i zašto, ali nastavila sam da hodam. Korak po korak, lagano i pomalo. Idem.

I u tim mojim mislima smo odšetali do njegove hotelske sobe. Morala sam da vidim da li je ono bila puka slučajnost ili je taj MITski san bio za nekog drugog. Ili je bio samo za mene, ali je -biro za ispunjenje želja- odlučio da promijeni kurirsku službu, te se dostava desila u nekom drugom obliku.

“Prilazim ti polako sa leđa. Pripijam se uz tebe, obavijam ti ruke oko stomačića. Izvijaš glavu na jednu stranu i nudiš mi vrat koji spremno ljubim, lickam, pa samo lagano ugrizem. Ruka ti je na mom potiljku i povlačiš me bliže sebi, svojim usnama. Ljubimo se duboko. Jezici nam se zapliću. Ruke počinju da mi lutaju i oslobađaju te lagane haljinice. Okrenem te prema sebi, izmaknem se i sjednem na krevet da mogu bolje da te posmatram. Polako, korak po korak prilaziš mi i sjedaš mi u krilo. Ruke su ti na mojim obrazima i ne daš mi da sada da prekinem poljubac. Dugo, dugo, dugo se ljubimo dok mi ruke lutaju po tvojim leđima, rukama, dok pokušavam da te oslobodim grudnjaka. Zaplićem se pa se odmakneš i nasmiješ pa mi pomogneš. Mmm, konačno te tvoje prelijepe grudi su slobodne da se igram…”, tako je govorio MIT.

Ko je ovom dečku dao priču koju mi je obećao neko drugi? I to onaj jedan od mojih omiljenih scenaria. Nerado priznajem ali volim one koji su spori, nježni, lagani, iako se uvijek izvlačim na nestrpljenje. I ne znam da li sam uživala u svojim mislima ili njegovim dijelima. Da li sam opet pustila da ta poznata fantazija prolazi kroz mene kao svaki put kad sam je zamišljala ili sam stvarno uživala u ovom što se dešavalo? Ovoj materijalizaciji želje koja je došla iz neočekivanog izvora. Možda je to ipak samo moj program koji MIT dopunjava ili sam konačno našla replikante! A rekao mi je jednom da će da se kopira i da možda tako stigne do mene.

Cijelo tijelo mi se treslo, nisam znala da li od priuštenog mi zadovoljstva ili maštarije koju sam upravo oživjela IRL.

“Moram da idem! Dolazi mi prijateljica sutra, moram da se naspavam!”, govorim dok mu ležim u naručju.

“Spavaj ovdje. Nemoj još da ideš.”, govori mi mazno, polutepajući.

A ja mislim da moram da pobjegnem jer ne mogu sebi da objasnim šta se upravo desilo. I da li sam uopšte bila prisutna. I jel’ pošteno što tražim MIT u svakom ko mi se nađe na putu?

“Mislim da nisi svjesna šta mi radiš, koliko me pališ, gorim ovdje! Kako uzdišeš, kako lijepo stenješ, kako reaguješ na moj dodir… jako jako me uzbuđuješ!”, govori mi.

Pogledam ga, i čini mi se da ga vidim po prvi put, onako zaista, bez filtera i ograničenja. On je bio potpuno prisutan u ovom našem susretu i primjetio je mene i vidio me, posmatrao, a ja sam odlutala u svojim mislima u neku drugu priču. Nisam mu ni dala priliku. Izgubila sam se u onom što sam toliko željela i što mi se ostvarilo kroz neki drugi potpuno neočekivani kanal da sam zanemarila trenutak ostvarenja i stvarnu osobu koja se našla tu predamnom.

Pomislim da sam kroz fantaziju, a možda i zbunjenost popustila. Volim da dominiram, da imam sve pod kontrolom, ali pošto sam prolazila kroz maštu prepustila sam se i sasvim slučajno uhvatila princip -Be a girl-, oslobodila tu neku ženstvenost koju sam bila rezervisala samo za ono neuhvatljivo mitsko biće koje živi odvojeno od moje stvarnosti i samo u mojoj glavi.

“Mogu još malo da ostanem.”, nasmijem se. Nemam od čega da bježim jer bi zapravo pobjegla od sebe. A to što on vidi mu se itekako sviđa, a meni se svidio taj odraz u njegovim očima. Ostajem. Ovaj put prisutna, veoma čudno prisutna i svjesna svakog pokreta, poteza, dodira. Jer bez rizika, nema ni dobre priče. Samo ovaj put nisam morala da smišljam narativ, niti da čekam glavnog junaka da se pojavi. Sve se samo od sebe desilo, pa nisam morala da smišljam niti izmišljam, samo da zapišem. Ipak nekad, u rijetkim momentima života, stvarnost doraste i nadmaši maštanja.

Nebo čudne ljubičaste boje me pred zoru prati kući.
Sjetim se Lile i da nisam odgovorila na poruku: “Afrodita, boginja seksualne ljubavi i ljepote! Adekvatno!”

napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *