fbpx

5 zakona koji opisuju ljudsku prirodu

Ljudi se najčešće uvrijede kada im se kaže da su predvidljivi. Navikli su na ideju kako prirodom vladaju zakoni koji propisuju funkcioniranje stvari. No, od ideje da i ljudskom prirodom vladaju isti takvi zakoni neki se u trenutku nakostriješe. Jedan od takvih zakona je Peterov princip, koji tvrdi kako u bilo kojoj organizaciji „ljudi dostižu nivo svoje vlastite nekompetentnosti.“ Simulacije temeljene na fizici upućuju kako je to više od ciničke opaske o kompetencijama naših šefova. A to znači kako bismo mogli iznova promisliti naše zamisli o tome tko bi se trebao prijaviti za kakve poslove. Pa, koje to druge zakone o ljudskoj prirodi moramo nerado prihvatiti? Evo pet koji mogu, a i ne moraju vladati ljudskim životima.

 

Parkinsonov zakon

Zašto uvijek ima tako puno posla? Svatko tko traga za objašnjenjem može ga naći u Parkinsonovom zakonu. Državni činovnik, povjesničar i teoretičar Cyril Northcote Parkinson pretpostavio je u jednom članku iz 1955. godine da se rad proširuje kako bi popunio vrijeme raspoloživo za njegovo dovršenje – učvršćeno statističkim dokazima izvučenim iz njegovih povijesnih istraživanja. Novije matematičke analize pružile su podršku toj ideji.

Parkinson je također izašao i sa „zakonom trivijalnosti“, koji govori da je količina vremena koju neka organizacija potroši za raspravljanje o nekoj stvari obratno razmjerna njenoj važnosti. Raspravljao je o tome kako nitko ne želi razglabati o važnim stvarima u slučaju da su u krivu – ali o trivijalnostima će svatko vrlo rado na dugačko i naširoko razglabati. To bi zauzvrat moglo rezultirati Sayreovim zakonom, koji tvrdi kako u svakoj raspravi, intenzitet osjećaja je obrnuto razmjeran vrijednosti uloga o kojem se raspravlja.

Parkinson je također predložio koeficijent neefikasnosti, koji pokušava definirati maksimalnu veličinu koju komisija može doseći prije nego postane nesposobna donositi odluke. Njegov prijedlog je da iznosi „negdje između 19.9 i 22.4. Novija istraživanja upućuju kako razni odbori upućuju na to da ne mogu uključiti više od 20 članova prije nego što postanu posve nefunkcionalni.

 

Studentski sindrom

„Da nije bilo ove posljednje minute, ništa ne bih stigao.“

Tako je rekao neki anonimni mudrac, i nitko, osim možda onih najzagriženijih sjajno organiziranih, se ne bi s time složio. Zapravo, odugovlačenje je glavni problem za neke ljude, posebno one koji budu lako ometeni ili su nesigurni u svoju sposobnost da dovrše zadatak. Jedan od najpoznatijih primjera jasnog odugovlačenja je studentski sindrom. Kao što svatko tko je ikada bio student zna, uvriježena je praksa prionuti na zadatak u posljednji mogući trenutak prije roka.

Studentski sindrom je toliko čest da su neki stručnjaci u projektnom menadžmentu preporučili ne određivati duga razdoblja nekim određenim zadacima, jer će ljudi koji bi ih trebali obaviti jednostavno čekati do zadnjeg časa da bi započeli s poslom, a projekt će ionako kasniti. Dio krivnje za studentski sindrom možemo prebaciti na stopu zablude planiranja – sklonosti ljudi da podcijene koliko vremena će im trebati da nešto obave.

Ako vam se često dešava da se čudite koliko vremena za nešto treba, preporučujemo da razmotrite Hofstadterov zakon, kojeg je skovao spoznajni znanstvenik Douglas Hofstadter: „Uvijek treba više vremena nego što očekujete, pa čak ako u obzir uzmete i Hofstadterov zakon.“

 

Princip Pareto

Bogati imaju puno više novca od vas. Ovo bi moglo zvučati poput izjave o nečem očigledno, ali mogli biste se iznenaditi koliko su oni stvarno bogatiji. U stvari, u većini zemalja, 80% bogatstva je u rukama samo 20% stanovništva. To je prvi put primijetio ekonomist Vilfredo Pareto početkom dvadesetog stoljeća, i čini se da se radi o univerzalnom pravilu u društvima – iako se tijekom godina točna priroda raspodjele preinačavala.

Ali kod Pareto principa ne radi se samo o novcu. Za većinu sustava, 80% događaja potaknuti su sa samo 20% uzroka. Na primjer, 20% korisnika web stranice popularne znanosti su odgovorni za 80 posto klikova na stranicu. Oni u biznisu često koriste Pareto princip kao pravilo palca, na primjer pri odlučivanju da se obavi najvažnijih 20% posla kako bi se dobio dobitak od 80%.

 

Salemova pretpostavka

Prvi puta predložena od Brucea Salema na siteu za rasprave Usenet, Salemova pretpostavka tvrdi da „edukacija u inženjerskim disciplinama tvori predispoziciju za (kreacionistička) gledišta.“ To je donekle prefrazirano kao „ kreacionisti sa visokim obrazovanjem često su inženjeri.“ Postoji li neki dokaz kojim bi se to potkrijepilo, ili se radi samo o proizvoljnoj kleveti protiv inženjera? Članak iz 1982. godine upućuje da su mnogi vodeći kreacionisti izučeni za inženjere, osobito Henry Morris, jedan od autora ključne kreacionističke knjige „The Genesis Flood“. Ali taj članak nije iznio nikakve likove.

Nedavno su Diego Gambetta i Steffen Hertog primijetili nadmoć inženjera među islamskim ekstremističkim skupinama. Oni upućuju na to da bi inženjeri mogli biti više od ostalih đaka izloženi riziku da budu unovačeni u takve skupine. Očito je kako kreacionizam nije isto što i nasilni aktivizam, ali Gambetaova i Hertogova analiza mogla bi ipak biti korisna jer raspravljaju o inženjerskom mentalnom sklopu u nekoliko pojedinosti. Na primjer, pokazuju kako je za inženjere, više od ostalih vjerojatnije da će postati religiozni. Ništa od ovoga nije ni blizu dokazivanja Salemove pretpostavke, ali nudi neke zanimljive uzgredne dokaze.

 

Maes-Garreauov zakon

Svatko voli predviđati budućnost, a neki od toga naprave karijeru. Ti futuristi često prezentiraju detaljne, autorizirane tvrdnje o tome što će se dogoditi. Iako uspješnost njihovih pogađanja nije baš uvijek sjajna. Zajednička tema u predviđanjima futurista je kako je revolucionarna tehnologije ove ili one vrste baš iza ugla, i kako će ta tehnologija ljudima omogućiti vječni život. To može značiti fizičku besmrtnost ili neku još apstraktniju tehniku poput prebacivanje nečije osobnosti na kompjutor. Glavni primjer je „singularitet“, za koji Ray Kurzweil kaže kako će stići „do 2045 ili tu negdje“.

I tako dolazimo do Maes-Garreauovog zakona, koji tvrdi kako će bilo kakvo predviđanje takve vrste o tehnologiji budućnosti, pasti unutar predviđenog životnog vijeka osobe koja predviđa. Pattie Maes, istraživačica na Tehnološkom institutu u Massachusettsu, primijetila je krajem 1980-ih godina kako su mnogi od njenih muških kolega bili zainteresirani za te ideje i formirali su tablice kada očekuju da će čudesna tehnologija stići. Naravno, zaključila je kako predviđeni datumi uvijek padaju oko njihovih 70-ih rođendana.

Spomenula je svoje zaključke u razgovoru, ali ih nije zapisala. Posljedično, novinar Joel Garreau napravio je slična promatranja u svojoj knjizi „Radical Evolution“, koja je razmatrala dublji smisao takvih „transhumanih“ ideja. Maes-Garreauov zakon konačno je skovan, a dobio je i ime od urednika časopisa Wired, Kevina Kelly-ja. Kelly je neslužbeno ponavljao Maesine analize, potvrđujući njene nalaze. Potom je definirao „Maes-Garreau točku“ kao posljednji mogući datum kada se predikcija može ostvariti i još uvije ostati u životnom vijeku osobe koja je tu predikciju napravila.

……..

napisao Igor Ognjenović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *