Jedno jutro sjedim u svom sunčanom kalifornijskom domu i čitam novine, vrata su mi širom otvorena, a glazba trešti, kadli u moj dnevni boravak upada ptica. Mlatara krilima kao manijak, zalijeće se u svjetiljke i biljke i posvuda razbacuje lišće, perje, izmet i paniku.
Zabijala se u prozor pokušavajući pobjeći dok sam je ja bojažljivo jurila okolo s japankom želeći je usmjeriti natrag prema otvorenim vratima. Bilo je to grozno gledati, jadnica je bila sva zadihana i očajna i njezino malo ptičje srce mora da je gotovo eksplodiralo od straha dok se punom brzinom iznova i iznova zalijetala u staklo.
Na kraju sam je uspjela ispratiti van u slobodu, a nakon toga provela nekoliko minuta smirujući vlastito malo ptičje srce dok sam zabrinuto promatrala mjesto nesreće. Razmišljala sam koliko je samo bila zbunjena i frustrirana: „Vidim gdje je nebo! Eno ga tamo! Znam da ga mogu dosegnuti, samo moram dovoljno brzo i snažno poletjeti!“
Ovo me podsjetilo na način na koji mnogi od nas žive život. Vidimo nešto što želimo, a zatim se gotovo ubijemo pokušavajući to dosegnuti na način koji očito ne funkcionira. A kad bismo samo zastali, smirili se na minutu-dvije i sagledali stvari na malo drugačiji način, na drugoj strani sobe primijetili bismo vrata prema onom što želimo, koja nam dobra teta u kućnom ogrtaču drži širom otvorena. Sve što bismo tad trebali učiniti jest odletjeti van kroz njih.
Ah, sami sebi stvaramo svu tu dramu!
Toliko smo duboko ogrezli u svojim pričama — Nemam ja novca za to, Nisam dovoljno dobar, Ne mogu dati otkaz, Lijen sam, Imam lošu kosu — i vučemo se kroz život pognute glave grčevito se držeći svojih lažnih uvjerenja, kao da je ruka spasa puna kakice, pa sami sebi ne dozvoljavamo vidjeti doslovno nepregledno more mogućnosti i prilika koje nas okružuju u baš svakom trenutku.
Stvarnost je samo iluzija, no jedna prilično uporna iluzija.
(Albert Einstein; znanstvenik, fenomenalan lik)
Jesi li ikad hodao ulicom kojom si hodao već milijun puta i odjednom primijetio kuću, stablo, poštanski sandučić ili nešto drugo što je posve očigledno i cijelo ti je vrijeme bilo pred nosom, ali nikad prije to nisi primijetio? Ili, je li ti se dogodilo da si odjednom postao svjestan boje očiju neke osobe koju znaš već godinama? Ili, jesi li ikad pogledao svoju majku i pomislio: Ja sam nekad bio u toj ženi!? Ništa se od toga nije odjednom pojavilo pa si ih zbog toga tek tad spazio, već je bilo tu cijelo vrijeme, ali nisi ih doživljavao jer ti je pozornost bila usmjerena na nešto drugo.
Evo jedna kul vježba: upravo sad, gdje god se nalaziš, pogledaj oko sebe i izbroji sve stvari crvene boje koje vidiš. Uzmi si minutu i sve ih izbroji. Sada stani, gledaj u ovu stranicu ne dižući pogled i pokušaj se sjetiti svih stvari oko sebe koje su žute boje. Vjerojatno ima brdo žutih stvari, no nisi ih vidio jer si tražio one crvene.
Ono na što se odabireš usmjeriti postaje tvoja stvarnost.
Ovo je samo jedan primjer koji nam pokazuje što sve ne primjećujemo od onog što bismo mogli očima vidjeti. Isto tako postoji i bezbroj emocija, misli, uvjerenja, tumačenja, zvukova, snova, prilika, mirisa, točki gledišta i načina da se osjećamo dobro, načina na koje možemo reagirati ili ne reagirati, stvari koje možemo reći i načina na koje možemo pomoći. NO toliko smo ogrezli u svoje navike i toliko smo vjerni svojim pričama o tome tko smo i što je naša stvarnost da zagrebemo tek samu površinu sveg onog što nam je u svakom trenutku dostupno. A za to vrijeme potpuno smo okruženi nebrojenim fenomenalnim verzijama stvarnosti koje samo stoje oko nas, poput grupice sramežljivih srednjoškolki na tulumu koje su se naslonile na zid i čekaju da ih pitamo za ples.
Kao što je pjesnik William Blake tako elokventno sročio: „Ako se vrata percepcije pročiste, čovjeku će se sve pokazati kakvo jest, beskrajno“.
Pa… zbog čega bi onda stvorio išta što nije totalno fenomenalno? Hoću reći, tema nam je tvoj život, ništa manje od toga. Ako odabereš nadrasti sve one razloge zašto je novac koji toliko želiš zlo, prestati se određivati kao netko tko se boji intimnosti ili riješiti svoju vezanost za hrpu drugih izgovora koje doživljavaš kao da su vrlo stvarni i ozbiljni, dok su u stvari najvjerojatnije pomalo simpatični i urnebesno smiješni — doslovno možeš stvoriti bilo koju stvarnost koju želiš.
Svaki put kad me zadivi neki novi i naročito kreativan niz opravdanja koja sam sama smislila ili kad počnem samoj sebi pripremati osebujnu seansu samosažaljenja, sjetim se Raya Charlesa. Ne slušam često njegovu glazbu, no uvijek ga se sjetim kad mi je potreban motivacijski udarac nogom u guzicu. Ray je bio švorc, slijep, pripadnik manjine, ostao je siroče s nenavršenih petnaest godina i odrastao u dijelu grada za „obojene“ u vrijeme kad ropstvo još nije bilo tako daleko sjećanje, no unatoč svemu tome postao je jedan od najutjecajnijih i najuspješnijih američkih glazbenika svih vremena. Ukratko, nije tratio vrijeme na opravdanja.
Svaka moja „ah, jadna sam ti“ priča koju pokušavam prodati odmah nestane pored Rayova životnog primjera i zazvuči mi kao mali cmizdravi „dobar pokušaj“, što i jest. Ovo me prisiljava da vlastiti život i svoja opravdanja sagledam kroz drugačiju perspektivu. Stvarno? Stvarno ćeš dopustiti da te to zaustavi?
Sve što trebaš jest odlučiti otpustiti sve ono za što si vezan, a što ti ne koristi, te manifestirati stvarnost koju želiš. Život je iluzija koju stvara tvoja percepcija i možeš ga promijeniti čim tako odlučiš.
Način na koji odabiremo percipirati svoju stvarnost određuje naše čitavo iskustvo na ovom planetu.
Znam, znam. Mo’š mislit’. Ne može biti tako lako. Ako je zaista tako lako, kako sam onda mogao cijelo ovo vrijeme lupati glavom o stakleni zid monotonije koji sam sâm stvorio?
No prije nego što ti ovo pokvari raspoloženje, sjeti se da je sve to teturanje u stvarnosti u kojoj se pravimo da smo zaglavili zapravo vrlo vrijedno jer nam omogućava da se razvijamo i evoluiramo — opasna mora stvaraju bolje mornare — no možemo birati koliko dugo želimo ostati u školi i raditi na jednom te istom problemu, iznova i iznova. Tvoja maturalna odora i kapa već su oprane i ispeglane i samo čekaju da ih odjeneš, a sve što trebaš jest otpustiti svoju trenutačnu priču i napisati novu, koja bolje odgovara onom što zaista jesi.
– Jen Sincero
Odlomak iz knjige “Ti si opasna faca” od Jen Sincero
Knjiga je dostupna za narudžbe na sljedećem linku:
https://www.budilnikizdavastvo.com/proizvod/jen-sincero-you-are-a-badass/
