Htela bih sa vama da podelim nešto za šta nemam naučne dokaze ali kada sam prvi put čula priču, duboko me dirnula. Na ćelijskom, celularnom, na svim nivoima postojanja. Ok, sprdam se malo sa theta healingom, ali samo da bi olakšala situaciju, nezgodaciju.
Kreativnost ima sve veze sa unutrašnjim detetom a sa ovim saznanjem moje unutrašnje dete se prepoznalo. I od tada, usmeno prenosim ovu priču kad god vidim da se neko zaglavio u drugoj čakri. Tu se nalaze i kreativnost i seksualnost i novac. Tu krijemo svoje darove, odatle ih pokazujemo svetu. A šta je bila naša prva kreacija kada smo došli na ovaj svet?
Kaka.
Da, mrštite se. Prva stvar koju je naše telo kreiralo i prezentovalo svetu je bila dočekana kako? Mama se mrštila, nije joj bilo drago kada je morala da menja pelene, zvala vas je usranko, usrana lepotica, možda vas i grdila šta si to uradila.… sve nesvesno, ne znajući, jer za roditeljstvo nas niko ne priprema u ovom smislu.
Kakita, govorila je jedna moja mala rodjaka tek progovorila a znala je da saopšti da se ukakila. Dete zna i oseća da je to važno. Tako smo je tada malu i prozvali, više nam je bilo zabavno što je ipak malo blaža varijanta nego osuda, priznaćete. Ona se neće osećati posramljeno ili osudjivano, mogla je slobodno da kaže i pokaže svoju kreaciju. Čak ima i poseban naziv za svoju kreaciju. I meni je dala naslov za ovu priču o detetovoj prvoj kreaciji, iako sam se godinama pitala zašto pamtim sve te gluposti.


Kritikovala sam sebe, više nego bilo ko drugi.
Žene posebno imaju problem sa probavom i da uopšte nešto puste u svet. Jer, kako je bila dočekana njihova prva kreacija, da li je bila podržavana, dobrodošla, slavljena… ili jao usmrdela si se pa moram da ti menjam pelene, fuj grozote, mama hoće da se ispovraća, onda se pitaju zašto se plaše kritike ili osude drugih ljudi. Verovatno zato sšo smo od tog trenutka bile sve vreme osudjivane. Od drugih.
Ti drugi su tada bili čitav naš svet. Bili su naša hrana, ljubav, sigurnost. I mama i tata, i bake i deke, dadilje, ko god da je pomagao u našim prvim danima kada smo od hrane, tj mleka i vode koju smo pili, kreirali pravim alhemičarskim postupkom u svom malenom organizmu – nešto čudesno. Naše telo je transformisalo sve to u, ponovimo još jednom, čudesnu kreaciju… i vama se ukazala – kakita.
I dalje se mrštite, bilo da se prisećate svoje ili svoje dece. Možda se i prisetite glava oko vaše guze, koje vas mirišu i mršte se. Ne-odobravanje ste osetili odmah.
Ovu priču sam prvi put čula od Ane i Neše Vulin na Pašmanu, na seminaru koji su oni vodili. Koja je bila tema? Seksualnost, zapravo tantrička seksualnost iliti transformacija seksualne energije u duhovnu, kreativnu i emocionalnu snagu. Na tom seminaru smo radili i rebirthing tehniku. Ne radite ovo sami kod kuće, upozoravam – disali smo tako da nakon nekog vremena upadnemo u trans i počne oslobadjanje trauma, sećanja iz tela. Napisala sam čitavu priču o preporadjanju na pustom ostrvu odmah te godine, u knjizi I am Love, ali “Kakita” je tek sada dobila svoj prostor. Ako se osećate blokirano, probajte neke od tehnika disanja, ne mora do preporadjanja, i pranajama će nam biti korisna. Svako ko radi sa mnom na mentorship programu dobije podršku, pa potom i smelost da proba nešto što nikada nije. Da se upusti u terapiju, ali i da isproba raznorazne, na prvi pogled, možda čudne tehnike. Volimo ljude sa kojima možemo da budemo čudni.
U redu je da i mi budemo čudni.
Do tada su od nas tražili da budemo normalni. A šta znači normalno?
Da nemaš hrabrosti da budeš ono što jesi.
Nas plaši osuda bilo kakve vrste, a posebno naših roditelja. Mišljenje njihovo nam je važno, potvrda, dozvola čak i kad imamo 30, 40, 50 i ako imamo sreće da su nam živi roditelji, plašimo ih se do svoje smrti. I kad oni nisu više sa nama u ovoj dimenziji.
Šta bi moj otac rekao?
Odrekao bi me se.
Pisala bih ja svoje priče, ali šta će moji roditelji da kažu. Oni se petljaju u sve što radim, dolaze nenajavljeni, prestaće da razgovaraju sa mnom… – isplivaju naše misli kroz jutarnje stranice ili kroz neki zadatak. Ili u razgovoru, kad se šalimo na sopstveni račun. Tada svesno moramo ući u terapijski proces.
Predlažem i raskidanje vezanosti, metodu Philis Crystal gde raskidamo energstske veze sa roditeljima i svim članovima porodice, njima njihovo, nama naše. Svi ti strahovi, bjesovi, tuga, bol, zavisnosti i zaveti možda nisu naši. Oslobodimo ih se. Porodični raspored ili Poredak ljubavi takodjer može da nam pomogne. Hteli biste da vas roditelji razumeju i podržavaju, no oni vas čitavog vašeg života osuđuju i prosudjuju. Kritikuju vaš način života iako vi živite kvalitetnije od njih. Šta mislite kako su oni odgajani? Creative Rehab podrazumeva da ćemo dati prostora svom unutrašnjem detetu da slobodno izadje i da se slobodno igra, stvara i da kaki do mile volje, bez da ga osudjujemo. Jer ćemo u isto vreme mi biti i roditelji, podrška i ljubav koju nismo dobili dok smo bili mali. Daćemo sve što nam je nedostajalo – sami sebi. Proces nije savršen, niti završen. Probudiće nešto drugo u vama. Snagu, veru, samosvest i samopouzdanje. Ali i pitanje ko sam ja?
Otvoriće se slobodan prostor.
Naša tela imaju više mudrosti nego čitava naša filosofija, zato je pisanje rukom važno, kao i disanje. Na časovima pevanja neki od mentija učili su disanje dijafragmom i gle čuda, i samopouzdanje im se popravilo. Koristite ovu knjigu, bilo audio bilo print, da svaki zadatak i pitanje zapišete. Rukom. U neki svoj lepi notes.
Papir je tvoj svemir.
Možemo i da nacrtamo…
Nema veće agonije nego nositi neispričanu priču u sebi – rekla bi Maya Angelou, stoga…

Žana kaka, greške ionako ne postoje.
Dok sam uredjivala Sensa magazin, imala sam priliku da kreiram ekipu skoro pa ispočetka, te je tako mladi Marko dobio priliku da bude art direktor. Jeste, bio je najlepši magazin na kioscima. Pravljenje istog je bio lep proces, i dosta zabavan. Kad je krojio stranice i fotografije, Marku negde zatreba neki citat, ili glosa, ili nešto malo više teksta, nešto boldirano, povećano, istaknuto i on bi to mesto naznašio i napisao “Žana kaka”. Napiši ti tu nešto, lupi pa živa ostani. Kad bih ja umela da lupam, bilo bi dobro, ali merkurovski tipovi to ne rade. Plus, nakon preporadjanja i svih prenatalnih healinga, nakon razotkrivanja podsvesnih programa ima da kakim bez obzira na bilo čije mišljenje.
– Probudim se usred noći i pomislim kako sam ostavio negde ono “Žana kaka” i da je tako magazin otišao u štampu – sutradan je još jednom proverio sve. Ipak nam ostanu neke “greške” i njih smo zapamtili. Jednom smo zaboravili mesec tako je umesto Mart pisalo Nart. Drugi put smo zaboravili da stavimo cenu magazina pa smo se smejali kako je Sensa “neprocenjiva”. I ja sam uvek napisala nešto za “žana kaka”. Potom ga je na mestu art direktora nasledio Tišma koji je drugačiji temperament. Ipak, prihvatio je nasledjenu ideju “žana kaka”, ideju o ostavljanju slobodnog prostora da dopišem nešto, poentiram, citiram, izdvojim, naglasim. Ima da kakim svuda bez obzira na bilo čije mišljenje. Da popunim prostor sa ružinim laticama i tratinčicama.


Na svim otporima možemo da radimo, dajmo sebi prostor i vreme – da istražimo sebe prvo, svoj svet kroz jutarnje stranice, kroz zadatke i tako što napravimo svoju rutinu blisiplinu.
Blissipline je nova reč na engleskom. Bliss i disciplina zajedno. Blažena disciplina.
Blažiplina i ne zvuči najbolje.
Nije nužno da kakite svugde gde ima praznog mesta, kao što sada radim. Bukvalno pišem u indesign-u, a dodala sam i ružine latice kao ilustraciju 🙂 – kad budete videli knjigu, biće vam jasno.

But the point is – Ako ne uspevamo da blisiplinujemo pisanje ujutru, ili uveče za mesečevu decu, napravimo svoju rutinu blisiplinu, priznajte sebi da vas pisanje ne zanima toliko. Vaši otpori su jači. Možda da se prvo pozabavite otporima … ili nadjete drugi outlet za vašu energiju.
Svako ima neki izazov u ovom izrazito zanimljivom vremenu koje živimo, nekome se dešava i čeka da prodje, reaguje samo po potrebi besom ili ogorčenošću. Znate ih, oni govore kako je “svet otišao u k…“ već decenijama unazad, a neko ga proživljava jer ga je pogodila neka bolest ili nesreća koja ga stavlja na ozbiljan test should I stay or should I go? Ima li smisla uopšte truditi se da ostaneš u ovom obliku, na ovoj planeti, u ovom telu.
Zdrav čovek ima milion želja a bolestan – samo jednu. Neko ga pak doživljava kao učesnik i posmatrač and how wonderful world is. Čak i sa svom tom patnjom, mi ljudi smo neverovatno lepa bića. Slušala sam predavanje Alan Watts-a gde on priča o tome kako su kad pogledaš školjku vidiš svu lepotu i njenu savršenost. Zamislite kad bi školjke jedne drugima govorile “Ti si debela!“
E, to mi radimo jedni drugima i sami sebi, zato što smo samo učesnici a ne i posmatrači. Jeste, lepota je uvek u oku posmatrača.
We either make ourselves miserable or we make ourselves strong.
The amount of work is the same. – Carlos Castaneda.
napisala Žana Poliakov
deo iz “Napiši svoju knjigu, već jednom”, audio i e-book koju možete naručiti u soulfood shopu, u dva klika i kod vas, Paypal plaćanje ili se javite pa ćemo smisliti kako.