“Ma jel ti to njemu opet šalješ poruku?”, gotovo zgraženo me pita Vivi.
“Pa jel rekao?”, odgovara dok prevrćem oči.
“Šta je rekao?”, pita sad već zbunjena.
“ Pa evo da ti citiram: -Želim da se vidimo. Posao me potpuno okupirao, ali pokušaću ovih dana. A baš želim da te vidim!-. Eto to je rekao. I šta sad? Ja treba da se tu ustručavam da pitam? Jel rekao, pa moliću lijepo. I ja nešto treba da čekam. Ako je nezainteresovan, onda treba to i da kaže. Daleko je on od pisanog umjetničkog djela, pa da se ja smišljam šta je pisac htio da kaže.”, govorim pomalo iznervirano, ali potpuno dramatično.
Slušaj šta ti govore…
Gdje se krije taj savršeni balans između riječi i dijela? Koliko je malo potrebno da povjerujemo u nešto što je pred nama što je izrečeno, i koliko se iznenadimo jer nije i urađeno. Riječi mogu da imaju magičnu moć, da nas podignu do neba. Nekad sam sa dobro složenom i upakovanom ciničnom replikom bila u stanju da uništim drugo ljudsko biće. Eeeee… sa riječima, izgovorenim ili neizgovorenim, jer svi imamo i te unutrašnje dijaloge, treba da dođe uputstvo za upotrebu.
Jeste, ako neko nešto kaže onda to uzmemo zdravo za gotovo. Formirana misao koja je verbalizovana. Nekad davno sam mislila da čitam misli i da to tako treba. A sada sam u fazonu pa jeste rekli. To je rečeno. Ja se time vodim. Naročito je zanimljivo u svakodnevnim situacijama. Problem je što olako koristimo i riječi i ono što kažemo sebi ponajprije, a potom i drugima pa ne razmišljamo o posljedicama.
Jer u kom momentu smo normalizovali to ponašanje da je u redu da se nešto kaže i onda ništa? Ili da se ne govori istina? Prepun instagram -savjeta- da ako kaže da je zauzet, da ovo ili ono, to onda znači da je nezainteresovan i sad se mi tu edukujemo da čitamo znakove. Donekle sasvim ok, ali zašto uzimamo na sebe odgovornost za drugog i dozvoljavamo takvu vrstu ponašanja. Jel rekao? Pa onda nek i porekne.
Ovaj konkretno test subjekat muškog roda mi je dao priliku da posmatram ovaj fenomen, jer sa riječima je itekako umio. I efekat istih koje je to imalo na mene. Pao je na djelima. Jer može i jedno i drugo i peto i deseto, ali mi smo ti koji određujemo i to što izgovaramo i kako doživljavamo ono što od drugih čujemo. Slušaj šta ti govore, ali nije dovoljno da to samo čujemo, da procesiramo to slušnim aparatom. Postoji nešto što se zove aktivno slušanje. To vam dođe suprotno od onog kad čujete samo ono što vam odgovara. Ali onda opet ima i to “Jel rekao?”. Kad pomislimo da možemo nekog da držimo za riječ i da vjerujemo u ono što izgovaramo i što nam govore drugi. Sve će ti reći, samo ako znaš izaći iz sebe i slušati šta ti kažu. Odvojiti osobu od svojih želja.
“Ićemo zajedno!”, kaže nakon što pričam koliko volim budvansku rivijeru. Srce mi poskoči i već razmišljam kako ćemo zajedno da se šetamo po crnogorskom primorju. Išla sam sama, išao je sam. Možda možemo te samoće da ujedinimo i da ih učinimo nekim podijeljenim iskustvom. Eh glavo moja, ode ti daleko. A ne slušaš! Ljudi će vam uvijek reći sve što treba da znate o njima, samo ako znate pažljivo da slušate i da ponekad čitate između redova. I ne, nije to jer vas lažu, uglavnom lažu sebe ili imaju želju koju ne mogu da pretvore u namjeru ili konkretnu akciju.
“Daj da pijemo iz iste čaše. Ne trebaju nam dvije. I da imamo malo, lijepo bi bilo da to dijelimo, da sve dijelimo.”, govori mi onako zavodnički dok sipam vino, a boca je pri kraju pa je malo zafalilo za raspodjelu. Aha, ali on mi ovdje govori o svojim željama, a ne o sposobnostima da iste pretvori u djelo. Zanimljivo je kako mi nalete ti koji kaskaju u samospoznajama i realnom sagledavanju sebe i svojih mogućnosti. Ali ne primjenim ni ja uvijek taj -jel rekao- princip pa selektivno čujem ono što želim da čujem. Tumačenje ja čudo.
De ste pi%ke, stigo Zdravko Čolić!
Sve mi je trebalo biti jasno, ali ponesena trenutkom čula sam, ali nisam slušala…
Jedna za drugom
takav zivot je moj
nisam ljubio stvarno
vazan bio je broj
Jedna za drugom
svakoj bio sam drag
al’ duboko u nama
to ne ostavlja trag
Priča mi anegdotu kako je nekom -u ljubav razočaranom- mladiću nedavno rekao da je to njegova pjesma i da je time pokušavao da ga utješi, fokusirajući se na ovo -jedna za drugom-. Kao nebitno, naiće druga. I čekam sad ono nešto da doda, da kad to bude vrijedno i ono što treba da bude onda je to -Prava stvar- jel? Ah ne, nije to taj kontekst. On priča o tome kako će svaki put naići neka druga i nema tu šta da se zadržava na toj koja mu je u tom momentu bila patnja. Ajmo sljedeća. Dodaje da je to njegova pjesma. Suzdržavam se da mu ukažem na to da je nastavak te pjesme koju je tako selektivno i površno obradio zapravo…
i ustvari srce spava
sve do casa
kad se javi prava
S tobom je nesto drugo
ti si za mene par
s tobom to traje dugo
ja sam probao sve
ja sam prosao svud
s tobom, s tobom
je prava stvar
Ali vidiš ti da je mašio poentu, jer mu vjerovatno tako najviše odgovara. Fokusira se na samo ovo -mijenjanje- žena. Sve mi je bilo jasno. Ili barem je trebalo da bude. Rekao mi je sve što sam trebala da znam, samo da sam htjela to tada da čujem. Razmišljam da li da mu ukažem na cjelokupno Čolino djelo, ali odlučim se da su pjesme potpuno slobodne za ličnu interpretaciju. A ta interpretacija će vam sve reći o čovjeku, čak i ono što nam često ne odgovara da “čujemo”.
Pita me koja je moja omiljena pjesma. Kažem mu da ih ima previše i da se zaista nikad ne bi mogla ograničiti samo na jednu. Muzika je za mene preširoka i nema ja tu šta da biram. Ali pomislim pa i kažem: “Ali eto Čolina omiljena pjesma mi je -Jedina-“. Smijala sam se idućeg jutra, jer sam isto tako sama sebi sa tim sve rekla… selektivno doduše. Kad je on bio u pitanju i ja sam se dala u parcijalnu obradu.
Ostani da ti kazem nešto još
Ostani, ovaj dan je bio loš
Ostani da ne budem više sam
Jer je tuga sve što znam
Pričaj mi, makar bajke bile to
Pričaj mi, ti ćeš otjerati zlo
Pričaj mi, nek me umire na čas
Tvoje ruke i tvoj glas
Jer pitala sam ga da ostane, kad je u nekom momentu rekao da bi išao kući.. Dan je bio takav da nisam htjela da budem sama pa sam eto njega pozvala pa šta bude. Bajke su bile sve što mi je pričao. Tako je na kraju ispalo. A neka ti je kad slušaš, a ustvari ne čuješ. Ili obratno, jasna je razlika ma kako da se zvalo jedno a kako drugo. Ali nema veze -Pričaj mi- kao ono da pijemo iz iste čaše. Ali sasvim dovoljno tada za – nek me umire na čas tvoje ruke i tvoj glas-. Izgleda da se ta njegova selektivnost se obrisala i na mene, ili me njegova površnost spriječila da dođem do sopstvene suštine. A možda samo mnogo filozofiram i tip je ženskaroš, a ja ga tu nešto -dubinski- obrađujem. Mada bi bilo zabavno to posmatrati ono kao battle of the bands, stih na stih, pa da napravimo mash-up…
Jedna za drugom
Ostani da ti kazem nešto još
takav zivot je moj
Ostani, ovaj dan je bio loš
nisam ljubio stvarno
Ostani da ne budem više sam
vazan bio je broj
Jer je tuga sve što znam
Jedna za drugom
Pričaj mi, makar bajke bile to
svakoj bio sam drag
Pričaj mi, ti ćeš otjerati zlo
al’ duboko u nama
Pričaj mi, nek me umire na čas
to ne ostavlja trag
Tvoje ruke i tvoj glas
Kao da sam prizvala samoispunjavajuće proročanstvo u njegovom formatu gdje se ne fokusiramo na -total- ishod ili poentu pjesme nego selektivno udaramo po stihovima pa stavljamo u kontekst koji nam (ne) odgovara. Ali tako je to inače u životu, nekako suptilno ispoljavamo svoje želje ili nam po neka tako podsvjesno pobjegne. Kad slušaš, stvarno slušaš šta ti ljudi govore onda je to vrlo jasno. Mislim da on sasvim sigurno negdje ima dublju potrebu da se sa nekim poveže, da sa nekim putuje, da pije iz iste čaše, ali isto tako ne može da se odvoji od -količine- i da je uvijek tamo neka druga i da se sve završava na kratkoročnim događajima. Ili se svodi samo na seks, jer nisam ljubio stvarno važan bio je broj…
A I to nisam čula, jer trebala sam da znam šta mu je fokus kad mi je izjavio:
“Realno, tebe niko u oči ne gleda!”, misleći naravno na moje raskošne grudi balkanske.
Da sam slušala sebe u tom trenutku samo bi mu rekla hvala i doviđenja. Jer ako ti na meni samo to vidiš, koji ćeš mi moj. Moje cijelo tijelo, a tek persona, je za istraživanje, i apsolutno fenomenalno, i jedno i drugo i sva moja cjelokupnost, a još kad sve to kvalitetno stavim u upotrebu ajme. Moje fenomenalno poprsje mu dođe samo trejler, ali on ne bi da pogleda cijeli film. Kakvo li je to tužno postojanje kad se samo dodirneš površno. No ok, i sama sam to radila. Mada nisam nikad igrala na kvantitet, uvijek sam insistirala na kvalitetu.
U psihologiji ima i to tumačenje da kad kažemo da nešto želimo mi zapravo ni sami ne vjerujemo da je to moguće. Ostaje kao neka bajka, kao nešto što nam je nedostižno i neostvarivo. Kad kažemo da nešto hoćemo, onda jasno izražavamo namjeru, a i podsvjesno vjerujemo da imamo sposobnosti da to i ostvarimo. Kad želi(mo), onda je to kao kad dijete kaže da nešto obećava, silno želi, ali pojma nema kako da to ostvari ili je van danih nam moći u tom trenutku. Nema od te ljubavi ništa.
Ljubav je samo riječ
Riječi su mnogo zeznuta kategorija. U stanju su da nas omađijaju ali na kraju krajeva -Ljubav je samo riječ-… kaže Čola. I ubo je u nulu, ako pogledamo samo taj jedan stih. Ali uvijek, uvijek moramo i da vidimo ono što čujemo. Riječi su moćne. Stoga pažljivo, riječi mogu da nas podignu, uzdignu, ostave bez daha… no isto tako mogu da budu bez ikakve osnove. Vrijeme je da se “pređe sa riječi na dijela” jer nam najčešće nešto tako u potpunosti nedostaje ili prosto izostaje. Ali onda moram da se zapitam “jel rekao?”, pa jeste i nema tu šta onda mnogo da se priča. Da te držim za ono što je rečeno dok ne skupiš snagu da isto to porekneš.
Imam 5 godina u porukama, to jeste riječima od mog slavnog MITa (Misteriozni Internet Tip). Zove me mazo, srećo, dušo, ljubavi a nikad nisam osjetila niti jednu od tih riječi na svojoj koži. Nisam ga nikad ni vidjela, ali je snaga svega što mi govori učinila da povjerujem da neka vrsta “Ljubavi” postoji. U ovom konkretno slučaju -Ljubav je samo riječ i ništa više- bukvalno.
I MIT mi je nešto toliko blisko, godinama razmjenjujemo riječi ali te riječi ne prate nikakve akcije. I on mi je odmah sve rekao, a da nije morao da uobliči u riječi. Sve je uvijek jasno, samo ako želimo to da vidimo. No biramo mi i to selektivno sljepilo, pa se I umotamo u ćebence nade da možda to nije baš tako… iako najčešće znamo da jeste.
A I ono što ne kaže direktno ili otvoreno. U jednom sam momentu poželjela da eto popijemo kafu. Da vidim onako ljudski čovjeka sa kojim razgovaram, sa kojim sam zbog konteksta u kojem se poznajemo bila tačno ono što jesam u tom momentu bila ili prikazivala obronke onog što sam htjela da budem. Kaže: “Najnepotrebnija kafa na svijetu.”. I sve mi je rekao. Nema on mimo tog našeg imaginarnog odnosa ništa. Al realno, što bi se reklo.
Odustala sam davno od same materijalizacije našeg susreta, ali ne puštam još taj osjećaj bliskosti. Mogla bi da se zavaravam i da kažem da prevazilazi fizičke dimenzije, ali to ne bi bila istina. Riječi su opojne, u stanju su da proizvedu emocije, snove, nadanja… i sve nam to treba. Ali moramo da shvatimo da živimo u fizičkim dimenzijama koje zahtjevaju sva čula da se uposle.
Jer kako kaže dragi nam Čola “ruka u ruci je već nešto drugo”.
…
napisala nam je NotAnAngel, za bližnje Nana, za daleke, upravo to… daleka! Rođena pod srećnom zvijezdom sa srebrnim pramenom u kosi. Poljubac Anđela, kažu. Voli da se igra i stvara u prebačajima matrice i lovac je na one zanimljive rupice u svakodnevnom tkanju života. Ima višak slobodne volje! Vlada konsenzus da je malo previše! Naspram koga, čega? Ne zna se!
Autorka knjige “Nesveto trojstvo”, Čigoja štampa 2022.
Evo kako korica izgleda a ujedno je i link do knjige.
A sad imamo čitav website posvećen našoj omiljenoj temi temajesex.com
