Od početka dvadesetog stoljeća uloga žene u društvu značajno se mijenjala, međutim, još živimo u dominantno patrijarhalnom društvu koje je na svoje specifične načine utjecalo na emotivnu dinamiku u obiteljima. Mnoge majke, zbog pomanjkanja kvalitetnog emotivnog odnosa sa suprugom, svoje emotivne potrebe ispunjavaju kroz odnos sa sinom.

Ti sinovi, pak, kada jednom odrastu i postanu partneri, supruzi, očevi i dalje ostaju pod majčinom kontrolom. Točnije rečeno, dio njihovog emotivnog svijeta ostaje okupiran majčinim emotivnim svijetom, što ih oslabljuje kao partnere i oduzima im energiju za svakodnevno funkcioniranje.

Uloga dječaka, zaštitnika, uznika…

Postoji puno različitih načina na koje emotivni svijet muškarca može ostati u posjedu majke. Neke majke, iz potrebe da se osjećaju potrebnima ili važnima, sina nikad ne prestanu tretirati kao dječaka, pa mu kuhaju, peru, peglaju, čak i onda kad bi sin trebao biti i više nego sposoban brinuti se o sebi.

Neke majke svom sinu dodijele ulogu zaštitnika ili medijatora u odnosu s ocem, pa sin, kad odraste, i dalje ispunjava tu ulogu te kad god majka ima neki problem, on uskače i rješava ga.

Neke majke kontroliraju izravno namećući svoju sliku svijeta u uvjerenju da je jedino ona ispravna, a neke kupujući skupe darove ili čineći razne usluge. Primjerice, nakon što majka sinu kupi novi automobil, teško da će sin imati snage odbijati majčine ručkove ili večere, iako mu se, zapita li se iskreno, u njenom domu uopće ne boravi.

Kad to ne bih učinio, to bi je ubilo

Postoje majke koje igraju na kartu krivnje stavljajući u središte odnosa svoju ranjivost pa se sin osjeća prisiljenim tapkati oko osjećaja svoje majke, što njemu oduzima pravo na njegovu ranjivost. Na primjer, ako sin razmišlja na sljedeći način: „Kada bih prestao raditi za majčinu firmu, to bi je ubilo“ ili „Ne mogu izbjeći tu obiteljsku proslavu, to bi je strašno povrijedilo“, to znači da su njegovi postupci vođeni njenim očekivanjima i da on nema pravo donositi odluke koje se temelje na njegovim stvarnim osjećajima jer su majčini osjećaji uvijek važniji od njegovih.

Sve su ovo pokazatelji da je dio muškarčevog emotivnog svijeta u posjedu majke, s tim da riječ posjed ovdje nije slučajna. To, naravno, ne znači da je majka neka vrsta zlog okupatora, nego da je u svrhu emotivnog preživljavanja uspostavila sa sinom određenu vezu koja ide na štetu njegovog emotivnog svijeta. Uzmu li se u obzir uvjeti odrastanja majki koje svoje emotivne potrebe ispunjavaju putem sina, najčešće ih je moguće razumjeti.

Odnos u kojem svi gube

No, razumijevanje ne smije biti izgovor za ostajanje pod njenom kontrolom jer su u takvoj konstelaciji svi na gubitku. Sinu nedostaje dobar kontakt s njegovim osjećajima i pravo da donosi odluke iz svojih osjećaja, njegova partnerica te nedostatke osjeća, a majčine potrebe ionako nikad nisu do kraja zadovoljene jer obrasci ponašanja u kojima je jedini kormilar podsvijest nemaju svoje razrješenje.

Obrasci su tu da ukažu na to da nešto nije u redu, kako nešto može biti bolje. I stalno će ukazivati na to, sve dok sin ne osvijesti obrazac te smogne dovoljno snage za odabire koji nisu definirani ulogom koju mu je dodijelila majka. Zamislimo li obrazac kao mehanizam, a emocije kao gorivo – kada jedna osoba u mehanizam prestane dolijevati gorivo, on prestaje raditi. No treba imati na umu da osoba koja odustaje nikad neće biti majka jer ona taj obrazac doživljava kao nešto sasvim prirodno.

Dio kojim muškarac ne raspolaže

Dio muškarčeva emotivnog svijeta koji je u „posjedu“ njegove majke snaga je kojom on ne raspolaže. Na primjer, ako majka svog odraslog sina tretira kao nesposobno dijete, to se kod sina može manifestirati kao pomanjkanje ambicije, što onda može narušiti i njegov odnos s partnericom.

Kad majka sinu stalno udovoljava i obasipa ga uslugama i darovima, sinu se može činiti da mu partnerica (u usporedbi s majkom) nikad nije dovoljno dobra. Ako je majka sina naučila da ispunjava njena očekivanja „kako je ne bi povrijedio“, može se dogoditi da sin partnericu procjenjuje prema majčinim kriterijima i postane suviše kritičan.

Za to treba imati snage…

Varijacija na temu je puno i u toj mreži različitih emotivnih silnica partnerice sinova koji su na ovakve načine povezani s majkom često se sasvim izgube. Iz njihove perspektive obrasci su najlakše vidljivi i mogu se činiti lako rješivima, međutim, za sinove to nije nimalo lak zadatak. U podlozi je puno potisnutih osjećaja koji sežu daleko u djetinjstvo i njihovo pomicanje može se činiti poput unutarnjih tektonskih poremećaja i za to treba imati snage.

Neki muškarci tu snagu nikad ne prikupe, a njihove partnerice se upletu u borbu ili s njima ili s njihovim majkama, što cijelu situaciju samo pogoršava i partnere dodatno emotivno iscrpljuje. Neki muškarci, uz pomoć partnerice, uspiju sagledati stvari iz druge perspektive i počnu donositi odluke koje nisu dirigirane ni emotivnim potrebama majke ni emotivnim potrebama partnerice, nego potrebom za vlastitim emotivnim preživljavanjem – za vraćanjem vitalnih dijelova svog emotivnog svijeta natrag u svoj posjed.

Glasnici promjene

Takva zdrava usmjerenost na sebe i očuvanje svog emotivnog svijeta na kraju je dobra za sve – za sina koji, doslovno, natrag dobiva dio sebe, za partnericu koja dobiva emotivno prisutnijeg i angažiranijeg partnera i za majku koja dobiva priliku za otkrivanje emotivne snage unutar sebe, umjesto da je crpi iz sina.

Emotivni obrasci nisu loši, nisu ni dobri. Oni su naprosto takvi kakvi jesu – tuđi su, naslijeđeni, ponekad su tako čvrsti da se čine okoštalima jer su nasljeđivani generacijama. Njih je uvijek teže razriješiti. Ponavljaju se, iscrpljuju, bolni su, stvaraju tjelesne i mentalne probleme samo kako bi ukazali na to da nešto treba mijenjati, kako nešto može biti bolje.

Ako ih shvatimo kao glasnike promjene, možemo ih lakše prepoznati i osvijestiti. A nagrada za prepoznavanje, osvještavanje i razrješavanje obrasca nikad ne izostaje: bolji osjećaj, kvalitetniji odnosi, više energije.