Još jednom ostavljena, po ko zna koji put! Ali imam pristojan statistički uzorak da vam kažem da nije do mene. Dva su glavna razloga zašto me napuštaju. Prvi je da sam samo to što jesam i nemam želju da se zbog drugog mijenjam. “Višak slobodne volje!”, kaže baba. Drugi je što sam okružena muškarcima koji su patrijarhalno vaspitani.
Bog je stvorio muškarca, a žena mu dođe od njega samog, od njegovog rebra jel te? Po crkvenoj dogmi, to jest. Odlučili su da zaborave da je prva došla Lilit koja je pokazala jednom za svagda šta znači imati svoju volju, ali to je za neku drugu priču. U patrijarhatu je jasno da je muškarac taj koji vlada svijetom i svim što se u njemu nalazi, a mi žene mu igramo pomoćnu ulogu u svemu tome. Na kraju krajeva i Bog je, najčešće, prikazan kao muškarac.
Cijeli život su podmazani tom pričom, trenirani da je njihova uloga da osiguravaju, da budu jaki, da obezbijede za sebe i svoju porodicu, da su stub svega. Naučeni su da ne bi trebalo da pokazuju svoja osjećanja, osim bijesa i agresivnosti ili čak nasilja jer u odgovarajućem kontekstu je to dovoljeno, kao odraz snage, nadmoći ili u nekim situacijama sredstvo odbrane. Ne znam ko ih napada, no dobro sad!
Primorani su da potiskuju svoja osjećanja i osjećaju pritisak da dorastu društveni mjerilima uspjeha koji su, nažalost u današnjem svijetu moć, bogatstvo i sve materijalno što se može vidjeti -izvana- i kao takvom nalijepiti cijenu. Samom činjenicom da su rođeni muškog roda dobijaju titulu posebnosti. Moja prabaka je govorila: “Nek je muškarac pa nek je ko komarac!”. Sve žene u mojoj porodici su bile sposobnije i čak fizički nekako moćnije, ali njen program to nije dozvoljavao i veličao je muški rod jer je tako uobičajeno.
Patrijarhat uništava muškarce. Potpuno ih parališe da se predaju onom što im je instinktivno i onom što bi željeli za sebe jer – šta će svijet reći- o njihovoj muškoj ulozi. A da ne govorimo o tome šta će se desiti ako se nađu naspram žene koju lijepo zabole što su oni -muškarci-.
I
“Koji si ti dripac!”, kaže mi nakon što smo imali famozan -door sex- i sjedimo na kauču. “Nije ti stalo ni do čega. Boli te uvo za sve, samo da je tebi dobro u životu!”, nastavlja. Nakon minute, dve ćutanja…
“Znaš, ja imam djevojku!”, kaže mi i ne gleda me.
“Čestitam!”, kažem u neutralnom tonu, nisam iznenađena. Mi smo on/off, u povremenim susretima evo skoro godinu dana, koliko se i poznajemo na šta me podsjetio sa vrata kad je ušao prije nego što me poljubio.
“Čuj čestitam! Ti stvarno nisi normalna!”, smije se ali je očigledno zbunjen.
“Jesi očekivao da ću da ti morališem? Ili da ću da padnem u nesvijest?”, govorim mu dok naslanjam ruku sa dlanom okrenutim vani dramatično na čelo, pravim se kao da mi je slabo u maniru dama iz crno-bijelih filmova i smijem se sama sebi.
“Dripac, pravi pravcati dripac! Ništa ti nije bitno!”, govori dok se smije naglas ali i pokušava da bude ljut u isto vrijeme.
“Pa neću ti ja praviti problem! Nek ti je sa srećom!”, govorim i stvarno to mislim.
Ne gubim vrijeme na razvijanje scenarija u glavi, našao je sebi nešto što mu više odgovara. Sa mnom je uvijek imao neki čudan odnos da mora da bude nešto više od toga što jeste pa mi pričao o nekim grandioznim planovima za uspjeh u životu.
Milovala sam mu ruke jednom, pa kao da se postidio i rekao: “Pogledaj mi ruke, grube, prave radničke!”. Odgovorila sam mu da ja baš volim njegove ruke i nastavila da ih milujem. Gledao me iznenađeno i u nevjerici.
A bio je, na kratko, moj heroj… dečko koji me naučio da otvorim moj obožavani šampanjac bez zvuka koji me prije plašio. Puštao mi muziku sa youtube-a, koja je bila i moja omiljena. Zaspali bi uz one zvuke violina iz filma Kum na 4hr loop. Divno se ljubio. I priznajem, za njega sam imala leptiriće svaki put kad bi se pojavio… šta više čovjek da poželi.
“Ne razumiješ.”, govori mi sada ljutito.
-Očigledno- pomislim, ali ipak prećutim.
“Ja sam tebi dao dozvolu da mi napraviš problem time što sam došao. Ti kad mene pozoveš ja odmah doletim.”, nekako sam ja kriva za nešto što mu je u glavi ali nikako da artikuliše.
Hmm ne sjećam se da je baš tako – u prosjeku me više puta odbije nego što se pojavi – ali ovo je čini mi se više monolog pa pokušavam da ne komentarišem.
“Reci nešto!”, insistira.
Zašto? Oh zašto? Ne kapira da hoću samo da ga pustim, jer šta da kažem? Ne mogu da odlučim za njega šta će biti, ni šta će izabrati, mogu samo da pustim. Znam da ako progovorim, svakako će biti pogrešno!
“Neću te onda više zvati.”, pokušavam da ga riješim iskušenja.
“Opet ne razumiješ!”, govori obeshrabreno.
-Očigledno- prećutim još jednom.
“Nisam ti rekao da me ne zoveš.”, govori tugaljivo.
“Dobro!”, zbunjena sam, ne znam šta drugo da kažem. Osjećam da nešto hoće od mene ali ja nemam pojma šta je to, a sve mi se čini da je besmisleno da nagađam.
“Šta dobro? Ništa tu nije dobro! Dripac, lijepo sam ja rekao!”, ljut je i tužan i sav se uskomešao! “Nana…”, govori ceremonijalno i ustaje da mi to što ima saopšti zvanično, stojeći. “Sljedeći mjesec otvaram svoj posao i hoću da dođeš da vidiš kako izgleda i da te počastim večerom.”.
“Sjajne vijesti, baš mi je drago! Znam da ti je to bila želja, tako da važi.”, govorim mu, a znam da se to neće desiti.
Neće me pozvati, isto kao što me nikad nije vodio na svirku kad je rekao, isto kao što me nije pozvao da me ‘izgotivi’ sa mojim omiljenim šampanjcem. Ne sumnjam u to da to želi. Njegove namjere su uvijek bile tu i iskrene, samo nikad nismo došli do realizacije. Dio njega to stvarno misli, ali ja znam da se to neće desiti. I gledam ga, sa smiješkom kao i svaki put kad mi je u blizini ili pomislim na njega. Tantalove muke su ga obuzele… stoji usred vode a žedan je! A ja mu dođem gozba bogova i biće kažnjen što je pio iz zabranjenog izvora.
I šta sad da uradim, osim da se pravim da mu vjerujem i kažem opet: “Važi! Javi se. Zbogom!”
II
“Ne ljubi mi se!”, kaže dok okreće glavu kad sam mu se približila usnama nakon što sam prešla da mu sjednem u krilo u fotelji gdje se svaki put situira.
Ustanem i vratim se na kauč poziciju, Upalim cigaretu. Ne komentarišem, niti šta govorim.
Gleda me i govori: “Sad si ti ljuta.”.
“Nisam ljuta.”, odgovaram. I nisam, više sam u maniru djeteta kojem nisu dali igračku a ono baš osmislilo sjajan scenario da izigra pa slegnem ramenima u fazonu -oh well- naćemo nešto drugo za igranje.
“Ma jesi, samo si previše dobra da bi me sada poslala tamo gdje sunce ne sija.”.
Da li da objašnjavam? Da li da progovorim?
Tumači moju tišinu kao podsticaj da nastavi: “Zbližavamo se tako! A to nije dobro!”.
Znam da ako progovorim i pokušam da objasnim to je to… kraj naše priče. A bilo je tako sjajno. Seks, možda i najbolji u dosadašnjem životu. I neka ustaljena viđanja bez očekivanja i onda je sve pokvario jer je htio da nas uklopi u okvir. Onaj okvir u kojem muškarac i žena trebaju da postoje.
U žaru strasti mi uvijek govori: “Volim seks s tobom!”. Ne, nisam ovo protumačila kao da voli mene. Nego upravo to što je rečeno, on voli seks sa mnom. Volim li ja seks sa njim? Abso-f*ing-lutely! Mogu da budem intimna i može da mi se desi sjajan seks… ali to ne znači da sam automatski zaljubljena ili da vadim vjenčanicu koju čuvam u gepeku. Dođavola, ja nemam ni auto, niti znam da vozim. Hoću li da provedem život i da dijelim sve aspekte istog sa njim? Abso-f*ing-NOT!
“Bezveze samo ćemo biti povrijeđeni.”, nastavlja odlučnim tonom.
Uz dubok uzdah izgovaram: “Slušaj nisam ljuta, samo sam malo razočarana!”.
“Kako to možeš reći? Šta imaš biti razočarana? Baš nam je super i maloprije ti je bilo jako jako jako dobro dok smo bili u krevetu!”, sad se već ljuti. Osjećam i dozu agresije u glasu.
Udahni duboko. Reci mu da je u pravu. Ajde možeš ti to!
“Slušaj, meni se ljubi sa tobom, tebi sa mnom ne. I ne daš mi ono što trenutno želim, a pošto nisam Bog da mogu da to promijenim, niti sam napasnica pa da te tjeram na nešto protiv volje i eto… zato sam razočarana. Nisam ljuta, nisam tužna, niti se osjećam odbijenom. Samo sam razočarana. Želim nešto, a ti mi to uskraćuješ što je tvoje puno pravo. Ali neću da se pravim da mi je to super ili da me nije briga ili da mi je to OK, zašto bi? I upravo iz tog razloga nemam šta da ti kažem više na tu temu. Tu smo gdje smo.”, govorim mu.
U njegovoj postavci života čini se nevjerovatno da može da nam bude ovako dobro, i u seksu i u razgovoru i svemu ostalom a da nismo uklopljeni u okvir veze, ili ljubavi, zaljubljenosti ili nečeg što se sa tim graniči. A najviše ga zbunjuje ili možda čak i ljuti to da ja nemam očekivanja od njega.
Sjedimo neko vrijeme u tišini, pa onda ustaje i sprema se da ide. “Dvanaest parfema imaš! Malo li je, Nana?”, dovikuje mi iz spavaće sobe. Na prvi mah imam potrebu da se pravdam, da sam to pokupovala po aerodromima i slično, ali se predomislim i samo oćutim. Znam u kom pravcu ovo ide.
Na vratima se dugo ljubimo, da mi valjda nadoknadi ono što mi je uskratio, bez rizika sada da nas to odvede dalje. Odjednom se odvoji od mene, pokaže na moje kutije sa cipelama i kaže: “Hajde molim te izvadi te cipele iz kutije, da i ja vidim kako to izgledaju cipele od 600 eura!”. “Otkud ti znaš da koštaju 600 eura?”, pitam. “Pa proguglao sam i baš me zanima na šta to liči.”, nastavlja u nekom ironičnom tonu.
Ne nasjedam na provokaciju. Znam tačno šta ga muči… zbližava se sa mnom, sviđam mu se, ali mu njegov odgoj ne dozvoljava da jedna žena bude neobavezna, da ga ne ganja, da ima više od njega. Ćutim, ne komentarišem, izvadim moj omiljeni Pepeljuga par Jimmy Choo cipelica kojima sam sebe nagradila kad sam konačno postigla sve to što sam sebi zacrtala još prije 15 godina.
“Lijepe su. Mora da su tako skupe zbog tih cirkona.”, prokomentariše dok ja i dalje samo ćutim.
Uvija ruke oko mene i opet me ljubi, jako dugo se ljubimo. “Ti si predobra Nana! Nestvarna si za mene!”, govori mi dok me gleda i miluje po licu. Ne govorim ništa, samo se nasmijem.
“Vidimo se!”, kaže mi. A ja znam da se više nećemo vidjeti. Ja sam predobra, ja sam nestvarna, ja imam dvanaest parfema i Jimmy Choo cipele… što samo znači da sam opet previše i da je ovo zadnji put da se vidimo.
“Zbogom!”, govorim mu jer je to jedino što priliči kraju još jedne priče.
III
“Ne mogu da vjerujem da si tu. Nisam vjerovao da ćeš opet doći i da ćeš se javiti. Nemaš pojma koliko mi je drago, mislim i dalje ne vjerujem ali mi je baš drago!”, govori dok se vozimo obalom.
On je sebe ubacio u kategoriju -slučajni prolaznik na raskrsnici mog života- i vjerovao da će biti samo još jedna ljetnja avantura dok se nisam ponovo pojavila. A bio je impuls… krenula sam kući i kad mi se obratio, tako me pogledao kao da mora da me ima po svaku cijenu i nije me pustio dok nisam pošla sa njim. Završila sam na plaži pod zvijezdama… u svakom slučaju mi je -Sex on the beach- omiljeni koktel. I evo nas opet, par mjeseci kasnije. Viđamo se. Sve je lijepo i lagano. Nema cimanja i svih ostalih gluposti modernog doba. Javi se, javim se, vidimo se. Čak me i vozio 2 sata po gradu dok nisam našla odgovarajuću džezvu, jer sam osjećala da polako umirem bez turske kafe par dana.
Sve do jedne noći kada mi je došao slomljen, pijan, razočaran. Ono kad vidiš pred sobom biće koje tone u bol, patnju, tugu, svojevrsnu agoniju… I očajničke pokušaje da to suzbije, da to umrtvi koje kakvih sredstvima. Jer bol se ne smije niti osjećati, a tek pokazati da se osjećaš bespomoćno.
“Osjećam se dobro pored tebe. Ne sudiš, ne brojiš… samo slušaš i prihvataš!”, govori mi.
“Ti si razočaran, nešto te povrijedilo, nešto te boli, ne znaš kako ćeš se ispetljati iz svega što te snašlo… a nije moje da te spašavam. Nije mi te žao, jer si sposoban da sve riješiš.”, govorim mu dok mi leži u naručju i milujem mu lice.
“Kako ti to možeš da znaš? Šta bi ti znala o svemu tome? Uživaš u životu i pozitivna si na sve. Ništa te ne pomjera! Ja štagod da kažem, ti samo kažeš dobro ili se počneš ono tvoje smijati.”, govori mi dok nam se noge petljaju ispod pokrivača, a ja se sve izmičem.
“Jel’ me ganjaš nogama ili me tjeraš?”, počinjem da se smijem, da mu dokažem teoriju.
“Ma hoću da je otkinem i da je prodam! Možda tako vratim dugove!”, govori mi.
“A kako ću ja onda samo sa jednom? Da skakućem okolo?”, i dalje se smijem jer zamišljam sebe sa jednom nogom i baš mi se čini da bi bila slatka tako skakutava.
“Eto vidiš, kako možeš samo da budeš tako pozitivna? Ništa ti ne bi smetalo ni sa jednom nogom manje!”, počinje i on da se smije.
“Ja mislim da je bolje da prodaš bubreg, imaš dva. Šta će ti toliko?”, nastavljamo zajedno da se smijemo, a ja uživam u apsurdnosti razgovora.
“Ma zaboli tebe, imaš sve što poželiš! I baš te briga šta će ko misliti ili reći… ti -kako na umu tako na drumu- i stalno se smješkaš!”, primjetio je da sam na lijepom mjestu, da sam kupila novu mekanu dekicu, mirišljave svijeće i da mi se u frižideru hladi flaša Moet-a.
“Smješkam se jer je život lijep, i ne radi se o tome šta sve imam. Radi se o tome da ja napravim da mi bude lijepo, da se potrudim da mi je ugodno. Biram da mi bude dobro. Sve se može riješiti. Nekad nije lako, ali može biti bezbrižno, jer reci ti meni kad si imao problem a da ga nisi riješio kad si odlučio da se time pozabaviš i da smisliš kako ćeš umjesto da očajavaš? Bol, patnja, agonija, tuga to ti sve dođe kao da ti piješ otrov, a čekaš da neko drugi crkne! Nema od toga ništa. Ali ako uzmeš trenutnu nevolju i shvatiš je kao pokretačku silu, kao želju i motivaciju da to promijeniš onda se sve preokrene.”, odjednom izleti iz mene monolog.
“Ako ikada saznam da si me slagala, ubiću te. Razbiću te, bićeš modra svega mi!”, mijenja naglo temu i to mi govori mi kao činjenicu, nimalo agresivno. A ja znam da je to samo odbrana jer sam vidjela njegovu slabost, a u slučaju zaštite i nasilje je sasvim opravdano u muškaraca.
“Pih, a mogao si da kažeš da želiš da uvijek budem iskrena sa tobom i da mogu sve da ti kažem, da ti vjerujem! Kupio bi me u sekundi. Šteta!”, govorim i smijem se opet.
Uzima me grubo, da mi dokaže svoju nadmoć, pa makar na taj način. Puštam jer je i seksualna energija nekad oslobađanje koje je tako neophodno u momentima krajnjeg očaja. I koje otpusti, samo je pitanje šta će iza toga ostati. Ostaje vakum koji se onda mora ispuniti, ako se ispuni trenutnim brigama onda je to bol, patnja, duboka tuga što svijet nije onakav kakvim mi mislimo da bi trebao biti, ili mislimo da je nepravedan, svi su nas razočarali ili povrijedili. Ja ostajem zadovoljena jer se prepuštam njegovom mužjačkom impulsu i još jednom pokušaju da povrati snagu, a znam da je tu kraj. Jer otvorio se, vidjela sam u njemu razočarenje, tugu i bol i ono “najgore”… ranjivost!
Istog momenta kad je sve prošlo skače, oblači se i na vratima me ljubi u obraz. “Zvaću te.”, kaže. “Zbogom!”, odgovaram. I onda je pobjegao. Nije ni prvi, a sasvim sam sigurna ni zadnji.
…
Priznajem, padam na -muškost-, na široka ramena, na snažne ruke… padam na one prve trenutke u kojima na jedan tren osjetim taj iskonski mužjački nagon. Vidiš, želiš i sve ćeš učiniti da imaš. Ta očaranost u trenutku, ti pogledi… kako samo na to padnem. Na taj jedan trenutak njihove nesvijesti jer ni ne znaju šta su uradili… ta sirova neprekrivena energija muškarca koja izbije na tren, instinktivno, animalno. I ta energija nema nikakve veze sa onim čemu su naučeni, to nije program, niti pravo muškog roda, jer da je naučeno bili bi u stanju da to ponove i žive u istoj.
To je ono nešto što kasnije nisu u stanju da repliciraju jer ego proradi i sa njim sva nesigurnost. A ego će uvijek da uništi opčinjenost i magiju… ne može drugačije na nivou svijesti a nismo još toliko evoluirali da dopustimo ono nesvjesno, ono intuitivno i instinktivno i da se tome prepustimo. Ono istinsko, autentično biva ugušeno stvarnošću i trezvenošću.
Ne može se sebi dopustiti da se prizna neuspjeh, niti isti vidjeti kao priliku, nego ga treba prikriti, što prije riješiti, učiniti da nestane. A ako za to nema brzog riješenja onda se treba ili napiti ili udariti po kakvim drogama da bi svijet izgledao malčice bolje, barem na kratko.
Ono što im je zajedničko je da u intimnom odnosu preuzmu potpuno, uđu u sebe i puste. Ne svaki put, ali na momente i onda su u tom ogoljenom izdanju zapravo sve ono što mogu da budu ukoliko ih ne bi stega svega onog što moraju držala. Da li je to zato što osjećaju da tu dominiraju? Mada sam znala da preuzmem, ali sam po prirodi seksualnog odnosa ja primalac, a oni davaoci pa im je tako lakše? Možda! Ali u svakom slučaju, kroz intimnost dodira, ili tokom samog čina gubi kontrola pa se razum malo ukloni pod naletom zadovoljstva pa čovjek, ili u ovom slučaju muškarac može barem na trenutak da se oslobodi. Ili sam samo u tom okviru ja ono što mi je rodom određeno… žena! Samo još jedna žena!
Jer kad sjedimo jedno kraj drugog, ja sam muško po svim glupim zakonima patrijarhata. Ja sam glava svoje jednočlane porodice, i vodim brigu o onoj proširenoj, finansijski obezbjeđena i potpuno slobodna. Ja sam onaj muškarac, brat, otac i onaj muž koji može i da se švalera ali će da ga dočeka ručak na stolu. Obrnula sam premisu i sad sam previše za svakog ko je prosječan. A meni ne treba mnogo… neko da me nauči da otvorim flašu šampanjca, neko sa kim će mi biti lagodno i ko će da mi kaže kako voli seks sa mnom, da me voza uokolo dok ne budem opremljena da sama sebi napravim kafu. Ne tražim i ne zahtjevam. Sve prihvatam i ne osuđujem. Ne treba mi da neko bude bolji od mene, da me spašava, da me čuva ili izdržava.
I zato to sve nema nikakve veze sa mnom, nisam ja razlog… moguće samo katalizator za bijeg. To su sve programi koje ne mogu tek tako prevazići. Tako mu to dođe. Vidim ponekad ono što oni ne mogu u sebi ni da naslute, ali drugi se ne mogu spašavati. A ne zna, niko od njih nije znao da sam ja kao upijač. Ja mogu da osjećam druge duboko i prolazim kroz njihove patnje i dileme, ali se od istih čuvam humorom, ljubavlju, nježnošću, smijehom. I biram, svjesno, da ih ne preuzmem na sebe. Nisu moja odgovornost.
Stoga bivam ostavljena, jer mi uloga žrtve ne prija, niti se u istu ubacujem. I zato neka crkne sve ono što tjera muška bića da nauče da nikad nisu dovoljna. I tim gore jer je to programirano, a nama ženama onda od istih muškaraca nametnuto. Ali mi žene, barem o tome pričamo. I neke od nas imaju luksuz da pod okriljem koje čega radimo na tome i da kažemo sebi da smo dovoljne, radimo na sebi. Idemo svjesno protiv društveno nametnute nam uloge. Neke od nas barem… a muškarci nemaju ni svijest da tu nešto ne štima. Nisu svjesni svoje nesvjesti. Ne smiju to ni priznati, čak ni u sebi, a kamoli naglas pred svijetom izreći ili pokazati. Jer to se prosto ne radi. Zna se šta je muško.
Zbog toga kažem… dabodga crk’o patrijarhat, dabogda izumrle sve one tradicije i neka neki virus uništi sve programe koji uče muškarce da moraju da budu grandiozni, uspješni, jaki uvijek, da ne smiju da plaču, da budu ranjivi, povrijeđeni, razočarani… Ili da to barem ne čine pred drugima! Ne može li da bude dovoljno da su heroji u tome što jesu? Da uživaju u svemu onome što bi mogli biti, onako od sebe autentično bez brige da li će se uklopiti u sliku svijeta koju im njihova takozvana muškost nameće? I zato… praštajte im, jer ne znaju šta čine!
