Oplakala je nad petim jelom u našem meniju iznenađenja. Najsavršenijem od svih dotadašnjih serviranih, janjeći kotlet u sosu od meda i ruzmarina sa tartufima. Božanski napad na sva čula zajedno sa sjajnim crvenim vinom. Šesto koje smo probali te večeri. Eh sad, da li od vina ili od kuhanja emocija, počela je da plače.
I slijedi razgovor. Dug, sa detaljima i sa još suza. I sa obaveznim: “Joj, koja sam ja glupača što plačem i to usred restorana.”
“Slušaj tužna si, slomljenog si srca, ali si i dalje tužna na zdrav način. Nisi depresivna i nisi obojila sve sfere svog života tugom, pa ništa ne štima. Evo nas uživamo u klopici, vinu, smijemo se i pričamo. A vidiš nisu nam stavili so na sto i sad ti moraš malo da plačeš jer ti je janjetina preslatka. I svijet je i dalje na svom mjestu.”, pokušavam i da se našalim malo.
Upalilo je, pa joj smiješak preleti preko lica. Naš treći član ipak ima potrebu, opet da li zbog vina ili možda vjeruje da ima ‘osjećaj’ koji može da se preslika na stvarnost govori: “Vratiće se on tebi. Sigurno!”
Bijesna sam… ali ćutim. Nije trenutak da intervenišem. Svaki put kad mene pita: “Šta misliš da će se desiti? Misliš li da će sve biti u redu?”, uglavnom odgovaram da ne znam šta će biti ali da znam da će biti u redu. Nema garancija, a svako ko hoće neka predviđanja se smješta u pasivni položaj, da nema kontrolu nad svojom sudbinom. Neću da se bavim time niti da podržavam takav način razmišljanja.
Mislim igram se sa mojim curicama pa me mole da im gledam u šolju i da im gatam, ali ja to radim samo da bi ispričala poneku pričicu i nikad nikad ali nikad to ne nudim kao proročanstvo. Evo vidim neko srce, ili voliš ili si zaljubljena ili ćeš biti… samo ti možeš da dodaš simboliku znaku i obično ljudi sve što im kažeš tumače kroz neku svoju prizmu uslovljenu time šta im se dešava ili prethodnim iskustvima. Naročito su interesantni muškarci kad im se gata. Jednom sam dobila za rođendan metlu na kojoj je moja muška ekipa ispisala -Turbo 2000-, moje ime i posvetu ‘Našoj omiljenoj vještici’ + prigodan šešir kao dodatak. Taj šok koji ljudi dožive kad se prepoznaju u nekoj priči pa tebi pridodaju neke natprirodne sposobnosti me oduvijek zabavljao. Jedan prijatelj je bio potpuno van sebe nakon jedne ‘sesije’ pa je kad su izašli iz mog stana zgrabio prijateljcu i rekao joj:
“Ali ona zna!”
Ona ne zna, ona priča priče. Ona vidi nešto što je asocira na nešto pa ispriča to, a Bogu hvala pa je elokventna pa to onda zvuči kao da je 100% sigurna u to što priča.
Sjećam se jednom je nas par cura dijelilo ogromnu terasu u Makarskoj na ljetovanju sa istom takvom grupicom dječaka. Igrale smo se gatanja kad su nas pitali da nam se pridruže i da li bi i njima proricala budućnost. Što da ne, igramo se! I vidjela sam u tozu oslikana dva lika, crn znači muški i bijeli znači ženski, tako isprepletene ali se muška figura svim silama pokušava otrgnuti, Ženski lik je izgledao kao meduza sa 100 pipaka omotanih oko muške figure od koje je bila i nekako mnogo veća, autorativna… i onda izleti sljedeće: “Slušaj, ti imaš neku ženu u svom životu koja te zarobila, i šta god ti da pokušaš da se otrgneš ne možeš. Batrgaš se, ali ona je čini mi se jača ili starija ili ima nešto što te drži pod njenom kontrolom. Neće ti ona ništa loše, samo te drži uz sebe i ne pušta!”. Tako to izgleda, vidim figurice i onda uobličim u pričicu. Dečko je samo preblijedio i počeo da urla na svoje drugare: “Ko joj je rekao? Šta ste joj ispričali?”. Ostala sam zbunjena i postalo mi je jasno da sam pogodila u neku žicu. Ali upravo to… pogodila!
Ne zna ona ništa, ona se samo igra.
Ne volim da gatam, samo kad baš baš insistiraju zabave radi i kad znam da me osoba neće shvatiti ozbiljno i može da bude uvod ili razbijanje leda da počnemo da ‘stvarno’ pričamo o tome što želi ili je muči. Nije ok misliti da se možemo igrati sa impresijom i imprintom koji ostavljamo.
Recimo volim astrologiju i sve što nam nudi, ali zaista ne mogu da vjerujem da mi od planeta zavisi sudbina na većem nivou, sve shvatam kao potecijalni ali ne konačni scenario. Jednom mi je urađen horoskop, natalna karta. Nije mi se svidjela, udaću se do 29 godine, neko nasljedstvo, svašta nešto tog tipa, predodređeno kao da mi ništa nije stavljeno na izbor.
E pa neće da može… spalila sam ga i rekla sebi da sam ja gospodar svoje sudbine. Biće onako kako ja hoću i nikako drugačije i da vam kažem nisam nimalo omašila, niti je šta u tom horoskopu bilo u mom životu kao takvo. Potpuno suprotno rekla bi.
Godinama kasnije sam imala konsultaciju sa predivnom Sanjom Perić koja mi je uradila natalnu kartu i koja je više sve što mi je pričala stavljala u kontekst karaktera, astrološke podrške moje već donesene odluke, određena ponašanja objašnjavala kroz položaj planeta u momentu mog rođenja, pričala o svemu što je bilo kroz neku prizmu koja je imala smisla. Nije mi rekla ni da ću da se udam, niti da ću da ovo ili ono, ali mi je objasnila mene kako se prikazujem kroz to što mi je astrološki dano. I to je sasvim OK, čak štaviše sjajno. Ali ništa nije zapisano u kamenu i moja sudbina je moja da sa njom gospodarim.
A znala sam da bacam i grah i karte i da gledam u dlan i sve što je moglo sam pokušala da naučim jer me zanimalo i jer sam mislila da mogu da predvidim sve na ovaj ili na onaj način ili da imam lažnu nadu koja će da traje jedan dan, a i možda koji više. Sada znam da predviđanje, proricanje ili sve tome slično dolazi iz onog nemoćnog dijela nas. Onog koji misli da smo žrtve okolnosti i da su naše mogućnosti ograničene. Danas znam da je to daleko od istine. Sve je stvar naše odluke i postavke prema stvarnosti. Ne, ne mogu da natjeram nekog da se zaljubi u mene, niti mogu da kontrolišem sve što mi se dešava, ali na koji način ću da odgovorim svijetu, univerzumu iliti čemu već je samo moj i prepušten mojoj slobodnoj volji.
Svijet je uvijek obojen onim bojama koje mi biramo iz naše palete. Ali je poenta da biramo. Da, dese nam se i tragedije, ali ako je naš odgovor na tragediju slobodna volja onda smo mi zaista gospodari svoje sudbine.
Jedine karte koje ja ovih dana bacam su Transurfing – Karte sudbine, Vadima Zelanda. Ako niste upoznati sa teorijom, toplo preporučujem. Svijet koji Vadim predstavlja je blizak i određenim kognitivnim pravcima u psihologiji samo ih priča na jedan bajkovit način koji možda više odgovara mom karakteru nego suvoparno objašnjavanje raznih teorija i tehnika. Mada i te proučavam i našla sam jedan da mi odgovara… Zeland na naučni način, no to je druga priča.
I ima jedna karta koja se zove -Mag Duše-, kratkog opisa Lijenost duše. Opis je sljedeći:
“Ako čovjek vjeruje u tuđa predviđanja svoje sudbine ili ozbiljno shvaća snove, nehotice oblikuje misao koja se može ostvariti kao program. Realizacija se događa zato što čovjek vjeruje u sve te besmislice. Uvijek u stvarnosti dobivamo ono u što vjerujemo. Ali svejedno je naivno i glupo djetinjasto se obraćati raznim stričekima i tetama koji navodno mogu predvidjeti budućnost, umjesto da sami stvarate svoju sudbinu, po svom nahođenju. Vi ste pravi gospodar svoje sudbine ako to namjeravate biti. Ne prepuštajte svoju sudbinu “proizvođačima ogledala”!”
Neću vam tumačenje prenijeti u cijelosti jer morali bi da razumijete principe Transurfinga da bi vam imalo smisla. Ali ovo ću da vam prenesem: “U Knjigu sudbine ne može se pogledati bez posljedica. I naplata za tu robu je uvijek ista: moraćete je uzeti sa sobom i učiniti dijelom svog života, htjeli vi to ili ne. Kad se zanimate za predviđanja, dobivate ogledalo i pitate “proizvođača ogledala” hoćete li imati sreće danas.”
I upravo je to ono što mi je diglo živce od ‘proročkog’ momenta drage mi prijateljice. Imala je pred sobom tužnu osobu, očajnu gotovo, slomljenog srca i dala joj je nadu na potpuno pogrešan način!
– “On će se vratiti. Sigurna sam. Ne dovodim to u pitanje uopšte.”, izgovorila je značajno.
– “Zašto to misliš?”, upitala je tražeći smisao ili hvatajući se za slamku.
– “Ne znam, ali tako osjećam!”, odgovorila je, a nije uzela na sebe odgovornost za to što je rekla.
Uh, a ona je sva u osjećaju, intuiciji i sličnom. I vjeruje u sve eksterne sile univerzuma, kao i astrologiju koja može da utiče na njenu sudbinu. Vidim to kao da stoji na ivici a ona joj pruža ruku da ne skoči ali je samim tim vuče na veće nadmorske visine i potencijalno sprema za još gori pad.
Kuham. Ćutim, a to mi nije svojstveno!
Okreće se prema meni i kaže: “A ti, u Augustu nećeš biti srećna!”
– “Molim? Neću biti srećna? I to baš u Augustu?”, pitam cinično i prevrćem očima.
– “Mislim generalno hoćeš, ti uvijek jesi, ali sa ovim tvojim kojeg toliko želiš da upoznaš neće ići baš tako lako. Nešto će se tu desiti mimo tvog plana.”, nije upratila moj ton i gestikulaciju.
Da se razumijemo ja plan nemam, niti očekujem išta, igram se sa onim što imam u sadašnjosti i ostavljam potencijal za budućnost, no sreća mi ne zavisi od toga… barem je to generalno identifikovala.
– “Ali u Septembru će se nešto desiti, i mislim da ćemo u Novembru imati ovakav jedan razgovor, samo što ćeš ti ovaj put slušati nas i bićeš srećna. Neće biti težak razgovor, nego baš onako sve kako treba. Sjedićeš sa smiješkom, zadovoljna.”, nastavlja iako nisam ništa pitala.
– “Aha, ok!”, govorim i pokušavam ništa da ne komentarišem dalje. Nema svrhe i samo je gubljenje energije.
– “A šta će biti sa mnom?”, ona opet pita.
Treba joj da još jednom čuje da njena priča ima srećan kraj. No ovaj put ne mogu da izdržim i uskačem da intervenišem, mada znam da nije trenutak. Ništa što kažem sada neće i ne može u njenom trenutnom stanju da bude isprocesirano na pravi način, ali je puno bolje od “proizvođača ogledala”.
Cilj je da to spriječim više nego da išta značajno postignem: “Ajde izigraj priču do kraja. Primjeni šta ako princip. Šta ako se ne vrati? Šta ćeš uraditi? Šta je to što možeš? Kakva podrška ti treba? Šta je to što možeš već sad da uradiš da ti malčice ublaži pad ako se suočimo sa tim ishodom? A onda obrni priču. Šta ako se vrati? Kako ćete dalje? Koja pravila trebaju da postoje? Kako treba da se ponašate jedno prema drugom? Kako ćete postavljati prioritete? Kako donositi zajedničke odluke? Šta je to što već sad možeš da uzmeš u obzir i znaš da hoćeš od vaše veze? Uzmi, razmisli, razmotri sve opcije i uradi sve ono što ti možeš uraditi bez obzira na ishod. Jer ovdje je poenta da ti nešto uradiš i da se izbaciš iz toga pasivnog položaja u koji vjeruješ da si se stavila. Sve je do tebe! Ne možeš njega da kontrolišeš, ali sebe i svoje odluke i postupke možeš. Ti se baviš sa ovim svakako, ajde onda to barem učini na konstruktivan način. Na način da možeš da se spremiš za dalji ishod bez obzira kakav je. Željeni ili neželjeni sasvim je svejedno. Ono što je tvoje je samo kako ćeš odgovoriti na to.”
Ne dam da, kao što kaže Vadim “nehotice oblikuje misao koja se može ostvariti kao program”. Jer to je pasivan pristup. Čovjek je sam gospodar svoje sudbine. Odluka je samo naša. Sve ostalo je izgovor.
Ne uzimaj tuđe mišljenje, iskustvo ili predviđanje u sebe i smatraj ga činjenicom. I isto važi i za dobra kao i za loša predviđanja. Može čovjek da se zavara pa da pomisli da će mu neke stvari doći same od sebe jer ‘tako je zapisano’ pa će sebe uskratiti za put koji vodi do nekog cilja i svega što može da nauči usput i još će se razočarati jer se nije eto desilo samo od sebe. Uostalom, kakav je to život u kojem aktivno ne učestvuješ i oblikuješ ga po svojoj mjeri? Kao što bi rekao Oscar Wilde: “To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.” A da bi stvarno živio onako kako želiš, u tome moraš da budeš igrač, a ne posmatrač.
Stavimo je polu-uplakanu u taksi i šetamo kući. Ne komentarišem njeno ‘proročanstvo’ niti je šta pitam. I dalje sam pomalo ljuta. Iz čista mira mi kaže: “Znaš neće to biti ovaj tvoj isti u Septembru! Biće neko novi. I mislim da ćeš kuhati. Gunđaćeš, ali ćeš kuhati!”.
Pogledam je i počnem da se smijem na sav glas.
– “Slušaj, sve si mi mogla reći. Sve prihvatam! Ali da ću ja kuhati… e tu mislim da si malo pretjerala! Kuhanje je aktivnost u kojoj ne uživam i niko me ne može natjerati. A pošto ovdje ne govorimo više o tome da li će se neki dječak pojaviti ili ne, sa punom odgovornošću mogu da ti kažem da se to nikad, ali nikad ni pod kojim okolnostima, osim ako ne vidiš i da mi je neko stavio pištolj na potiljak i to činim da sebi život spasim, neće desiti!
Free will is a bitch. Or a blessing – u mom slučaju”.
Nekad je zabavno malo proviriti šta tu ima ili šta će se desiti, ali samo ako je na nivou upravo toga zabave. Nikome ne treba pustiti odgovornost za sopstveni život, pa čak ni okolnostima. Ma u kojim da se nađemo, mi smo ti koji odlučujemo šta je za nas ispravno, šta je to što nas vodi nama samima i na koji način ćemo da dođemo do onog što želimo.
Kad je duša marljiva, a ne lijena, onda joj je sve dozvoljeno i nema toga što je nemoguće. A i nije li dosadno misliti da je sve već negdje zapisano i da smo mi samo primaoci i šahovske figure koje tamo neko namješta? Dosadno ali i ograničavajuće.
Već smo uslovljeni onim susretima sa drugim osobama koje ne možemo da namjestimo baš onako kako hoćemo, okolnostima koje nam nekad ne idu u prilogu… ali onda opet sve je to stvar perspektive i lične odluke. Kad imaš nešto u rukama, onda možeš da odlučiš šta ćeš sa tim. A za sve ostalo, nisam Bog da mogu da upravljam drugima ili raznim događajima, ali sobom i svojim odgovorom na šta god mi se nađe na putu itekako mogu.
A sad, ko je sljedeći na redu da mu gatam?
