“Tegla sreće“ menja ljudima živote

Tegla sreće je projekt koji sam započela u svom životu prije mnogo godina i ostalo je kao praksa koju sam pokušala pratiti redovno od tada. U svojoj biti, Tegla sreće je gotovo apsurdno jednostavna ideja – svaki dan, na kraju dana, uzmem komad papira (deo telefonskog računa, ili deo starog popisa poslova) i napišem na njemu najsretniji trenutak tog dana. I napišem datum. Zatim preklopim papir i stavim ga u teglu. I to je cijela praksa. To traje otprilike 35 sekundi, ali ono što mi donosi je ogromno – ne samo užitak pronalaženja dobrog trenutka u svakom danu (čak i užasni dani imaju jedan manje loš trenutak), nego trajna korist od zabilježavanja tog trenutka zauvijek.
Kako godine prolaze, kad god mi je teško, kopam po tegli i izvučem nasumični papirić i užitak s njima – svi oni trenutni dragulji života koje bi odmah zaboravila da ih nisam zapisala. Oni donose beskonačnu utjehu.

Stalno budem iznenađena kako obično jednostavni budu moji najsretniji trenuci dana. To gotovo nikada nije trenutak eksplozivnog postignuća ili slično. Za sve moje težnje i sve moje ambicije i sva moja traženja značajnih iskustava, važno je prepoznati da su moji najsretniji trenutci uglavnom jako uobičajeni, tihi i naizgled ne-značajni.U stvari, moj najsretniji trenutak dana je uglavnom samo pogled na nešto, neočekivana navala emocija, malo sunca na mojem licu, ugodan susret na pločniku, hladna čaša vode u baš pravi trenutak, zadovoljstvo kao kod mačke nakon popodnevnog sna, letimičan pogled na priču krajičkom oka, priznanje neke sitne, lijepe stvari.

Na primjer, na dan kada sam prvi put otišla na Oprah Winfrey show (što je očito bio vrhunac iskustava u mom životu), moj najsretniji trenutak se dogodio to jutro u hotelskoj sobi kada mi je mama pomagala da se spremim za ići na show glačanjem pojasa moje haljine za mene. (Promatrajući je, osjećala sam se ponovno kao dijete, na moj prvi dan škole ili na dan osnovnoškolskog plesa. I osjetila sam njezinu ljubav za mene i bilo je prekrasno.) Koliko je god ostatak dana bio dobar (a bio je nevjerojatan), ništa nije bilo bolje od tog malog, slatkog trenutka.

 Upoznala sam moje prijatelje sa Teglom sreće i ljudi su počeli raditi svoje tegle i slati mi fotografije koje ja onda dijelim. Bilo je tako neobično vidjeti ovakvu praksu da se širi! Ljudi rade svoje tegle od svega, od staklenke od kiselih krastavaca do prekrasnih ručno rađenih keramičkih, do zdjele postavljene na sredini stola, do rijetkih antikviteta, do djetetovih rukotvorina. Imali smo tegle sreće svugdje iz Sjeverne Amerike, ali i iz Egipta, Filipina, Poljske, Irana, Turske, Rusije, Brazila, Kolumbije, Indonezije… Imali smo obiteljske tegle sreće, majka-kćer tegle sreće, “nakon razvoda” tegle sreće, pomoć tijekom raka tegla sreće, Nova godina tegla sreće (za čitanje na slijedeću novu godinu, u ime najsretnijih trenutaka prošle godine) – svaka moguća verzija. Volim svaku do njih i volim sve vas.
Također moram dodati kako mi se srce slama od sreće na najslađi način kada čujem neka od pitanja koje ljudi postavljaju u vezi „pravila“ staklenke sreće. Kao da ljudi ne žele ući u nevolju radeći svoju teglu sreće krivo!
Pitali su me „Je li smijem ikada ponovno pročitati svoje poruke?“ ili „Je li smijem ponekad napisati molitvu umjesto sretnog trenutka?“ ili „Je li u redu ako dopustim da netko drugi stavi sretan trenutak u moju teglu?“ ili „Mora li pisati tegla sreće na mojoj tegli sreće?“ ili „Je li u redu ako je moja tegla sreće zapravo posuda?“ ili „Je li se smiju stavljati kamenja za sreću u teglu?“ ili (ovo se uglavnom pita s osjećajem panike): „Što onda kada moja tegla sreće postane puna?“ ili (ovo mi najviše slama srce): „Gdje mogu kupiti teglu sreće?! Svugdje sam ih tražila na internetu i nigdje ih ne mogu pronaći!“
Vidite kako su dirljiva ova pitanja i kako puno otkrivaju? Vidite li koliko ova zabrinuta pitanja govore kako smo nesigurni u vezi vlastite sreće, ili dozvolama da imamo potrebu tražiti? Koliko očajnički želimo znati pravila? Kako nas naš strah od upadanja u nevolju blokira od naše sreće? Da ne spominjem ideju da je naša sreća, naravno, nešto što se mora kupiti od pravog komercijalnog izvora!
(Vjerujte mi, ova pitanja rezoniraju sa mnom jer imam osjećaj da su ovo sve vrste pitanja koje zahtijevam od svijeta, kada kompliciram ono što bi trebala biti jako jednostavna interakcija.)

Koja su pravila, pitate?

Ne postoje nikakva pravila! Nemam pojma! Izmislila sam ovu stvar jer meni odgovara! Vaša je sreća, možete raditi apsolutno bilo što što vam se sviđa s njom, slatki prijatelji!
Stavite što god hoćete unutra – što god vam donosi mir ili radost.
Kada vam se tegla napuni (što se ja duboko nadam da hoće), jednostavno napravite novu.
Pročitajte papiriće ako hoćete, ili ostavite ih tiho sklopljene – ako tako hoćete. I možete je napraviti od stare kutije za rupčiće ako želite! Posuda nije čarobni dio, posuda je samo posuda.
Ono što je unutra je jednostavno, jako jednostavno, najbolji dio vašeg života na Zemlji.
I to je projekt tegle sreće, dragi prijatelji.
Šaljem vam blagoslove iz moje tegle u vašu, i svu svoju ljubav…”
 Elizabeth Gilbert.com / prijevod: atma.hr
Elizabeth Gilbert (1969), američka je spisateljica koja se proslavila svojim memoarima “Jedi, moli, voli” (V.B.Z., 2007.), 180 nedelja su proveli na listi bestselera The New York Timesa, a prema njima je 2010. snimljen i film s Julijom Roberts u glavnoj ulozi.
Photo by Lily Lvnatikk on Unsplash

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *